U zapadnom svijetu, velik udio žena samostalno donosi odluku o rađanju djece. No nekima od njih ta je kontrola oduzeta, najčešće od strane njihovih partnera koji ih ucjenjuju, prijete im ili ih fizički ili seksualno zlostavljaju. Američki znanstvenici su 2010. skovali termin „reproduktivna prisila” (reproductive coercion) kako bi opisali takve oblike ponašanja.
Ipak, nije poznato koliko je zapravo rasprostranjen ovaj fenomen budući da se vrlo vjerojatno ne prijavljuje dovoljno, baš kao ni većina drugih oblika nasilja nad ženama. Jedna američka studija procijenila je da je 8% žena iskusilo reproduktivnu prisilu, no samo istraživanje nije ispitivalo naročito širok spektar ponašanja. U Australiji, primjerice, ne vode se takvi podaci, no organizacija Children By Choice iz Queenslanda utvrdila je reproduktivnu prisilu kod jedne od sedam žena koje traže pobačaj.
Reproduktivna prisila obično se manifestira na sljedeća tri načina:
- prisila na trudnoću, pri čemu se ženu prisiljava da zatrudni;
- sabotiranje kontracepcije, pri čemu se ženi zabranjuje korištenje kontracepcije ili joj se smanjuje učinkovitost;
- kontrola ishoda trudnoće, pri čemu se ženu prisiljava da iznese ili prekine trudnoću.
Takvo je ponašanje isprepleteno s partnerskim i seksualnim nasiljem. Mnoge žene u nasilnim vezama proživljavaju probleme vezane uz odabir kontracepcije, naročito kada je riječ o metodama koje koristi parter, poput kondoma. Neke žene se boje odbiti spolni odnos premda znaju da riskiraju trudnoću, a neke njihovi partneri siluju. Naravno, iako i žene u nasilnim vezama i žene koje su prisiljene na trudnoću imaju jednako malo kontrole nad vlastitim tijelima, važno je razlikovati ponašanja kojima je cilj učiniti ženu trudnom od štetnih ponašanja koja mogu rezultirati neželjenom trudnoćom.
S obzirom da ovaj problem nije dovoljno istražen, nije jasno na koji se način iskustva trudnoće nakon silovanja razlikuju od iskustava nakon prisile na trudnoću. Isto tako, nije jasno koliko se razlikuju iskustva spontanog pobačaja koji je rezultat fizičkog nasilja od pobačaja na koji je žena bila prisiljena. Te je razlike važno razumjeti kako bi se žrtvama mogla pružiti odgovarajuća pomoć.
Kako bi se takvo nasilje spriječilo, moramo ga osvijestiti. Liječnici mogu pomoći ženama nudeći im kontracepciju koja ovisi o ženi ili koja je skrivena, poput intrauterine kontracepcije. Žrtvama je moguće pomoći i informirajući ih o njihovom zdravlju i reproduktivnim pravima, skrećući im pozornost na nasilno ponašanje u njihovim vezama te ih upućujući institucijama koje im mogu pomoći. Važan je i siguran, besplatan pristup pobačaju i drugim zdravstvenim uslugama vezanima uz reproduktivno zdravlje. [K.D.] The Conversation…
