Objavljeno

Ježeva kuća i Grad trešanja na Trešnjevačkom placu

Druga večer nove sezone filmskog ciklusa “Stanovanje na filmu” kustosice Petre Belc u petak, 13.7.2018. u 21 sat na Trešnjevačkoj tržnici donosi projekcije dvaju filmova: Ježeva kuća (10 min) Eve Cvijanović iz 2017. te Grad trešanja (92 min) Gerbera Rappaporta iz 1963.

Sredinom 1950-ih godina u Moskvi je izgrađeno stambeno naselje Čeremuški (Черемушки, ili u slobodnom prijevodu — Grad trešanja) koje je u kratkom roku postiglo međunarodnu reputaciju i preraslo u “metaforu modernosti”. Ubrzo je i mnogo drugih sovjetskih gradova počelo graditi svoje četvrti “trešnjinih stabala”, jednostavnog dizajna s dovoljno prostora među zgradama omeđenima zelenilom, dječjim parkovima i cjelovitom infrastrukturom. Bio je to ambiciozan odgovor na poslijeratnu stambenu krizu: ove su petokatne zgrade od betonskih panela predstavljale rješenje stambenog pitanja za više od stotinu milijuna ljudi diljem Sovjetskog saveza.

Društveni značaj četvrti Čeremuški upisao se u kulturnu povijest SSSR-a i kroz tročinsku operetu Moskva, Čeremuški (1958) skladatelja Dmitrija Šostakoviča, koju je četiri godine kasnije ekranizirao Gerbert Rappaport pod kraćim nazivom Čeremuški. Rappaportov satiričan mjuzikl natopljen je neobično naglašenim pastelnim bojama i estetiziranim kazališnim dekorima, na čijoj formalnoj pozadini devetoro Moskovljana kroz zanesenu pjesmu i ples pričaju o svojim bolima i ushićenjima dok pokušavaju osigurati stambeno mjesto u novoizgrađenom naselju. Film je u svoje vrijeme postigao izuzetan uspjeh među publikom, a pored scenaristički duhovito artikuliranog prikaza oportunizma sovjetskih birokrata, Šostakovič u Čeremuškom citira sovjetsku popularnu i klasičnu glazbu, ali unosi i dijelove svojih ranijih (neobjavljenih) skladbi.

Prošle je godine moskovska Duma jednoglasno odobrila rušenje ovih stambenih blokova diljem Moskve u okviru svog “programa renovacije” stanovanja u gradu, čime je dovela u pitanje i domove gotovo dvaju milijuna građana koji trenutno nastanjuju popularno nazvane “hruščovke”. Ono što je nekoć bilo sinonim boljeg života i obećanje budućnosti utopijskog besklasnog društva, danas je postalo neželjeni relikt Sovjetskog saveza i metafora građevinskih malverzacija.

No mnogi stanovnici betonskih petokatnica unatoč njihovoj materijalnoj dotrajalosti ne žele se odreći svojih voljenih domova. “Ma kakav bio moj rodni prag, on mi je ipak mio i drag” rekao je Ježurka Ježić u jednoj od najljepših jugoslavenskih slikovnica za djecu autorâ Branka Ćopića (tekst), a animirana ekranizacija ove poeme u režiji Eve Cvijanović bit će uvod u zadnju projekciju filmskog ciklusa posvećenog stanovanju na filmu.


Povezano