Objavljeno

Iza odjeće koju nosimo stoje nesigurni uvjeti rada – modna industrija mora zaštititi radnice

Poznato je da zbog jeftine radne snage većina današnje odjeće potječe iz prekomorskih država poput Kine, Vijetnama, Indonezije ili Meksika. Tu jeftinu radnu snagu  u čak 80% slučajeva čine žene, pa tako primjerice u Bangladešu od 4 milijuna zaposlenih žene zauzimaju 85% dok su u Kambodži od njih 700,000 čak 90% su žene. Zaposlenice rade u teškim radnim uvjetima, a pitanje koje se postavlja jest što bi modni lanci trebali napraviti kako bi radnicima/ama osigurali bolje radne uvjete.

Prvenstveno, žene zaposlene u tekstilnoj industriji primaju ispodprosječno niske plaće. U Bangladešu radnice zarađuju oko 68 dolara mjesečno što ih čini najniže plaćenim radnicama u tekstilnoj industriji. U 2013. i 2014. godini radnice u Kambodži prosvjedovale su za više plaće, a radnice u Bangladešu organizirale su štrajk glađu. Osim problema plaća, suočene su s nesigurnim radnim uvjetima i promjenjivim ugovorima, rodnom diskriminacijom, mučenjem od strane poslodavca te prekomjernim radom koje u nekim slučajevima prekoračuje 15 sati na dan, šest ili sedam dana u tjednu.

“Vlasnici tvornica preferiraju zaposliti žene jer vjeruju da su one prikladnije za šivanje zbog manjih ruku, ali su i poslušnije te prema tome, spremne raditi duže sate za manju plaću bez organizacije ili pokušaja promjene svojih uvjeta.”, rekla je Liana Foxvog, direktorica komunikacije na Međunarodnom forumu radničkih prava.

Prvi korak koji  se treba poduzeti  kako bi se ispoštovala prava žena je: saslušati žene. To je rijetkost s obzirom da su većina vlasnika i menadžera tvrtki muškarci. Također, kada se radnice neke tvornica žale zbog nepravednih radnih uvjeta, teško je dokučiti koje kompanije bi trebalo optužiti jer mnoge radnice ne znaju za koju kompaniju uopće rade.

Istraživanja Međunarodnog foruma za nadgledavanje radničkih prava potaknule su neke modne brendove, uključujući Nike, H&M i Patagoniu, da budu transparentnije po pitanju plaća i svojih proizvodnih kapaciteta. No, izgleda da mnoge modne kompanije imaju tek neznatnu kontrolu nad onim što se događa u tvornici, kako u članku The Myth of the Ethical Shopper pojašnjava Michael Hobbes.

U eri brze mode, zapadni brendovi si ne mogu priuštiti luksuz suradnje s istim dobaljačem koji poštuje njihove standarde, pa radije nego da sami rukovode ogromnom mrežom tvornica unajmljuju velike dobavljače koji koordiniraju kooperante koji potom unajmljuju tvornice. Toliko udaljeni od radnika modni brendovi ne čuju glasove radnika/ca koji zahtijevaju bolje radne uvjete, a na neki način odgovornost prebacuju na drugoga.

Ipak, brendovi mogu igrati važnu ulogu u pregovorima s vladama. Protestne akcije i bojkotiranje brendova, ne mogu biti toliko efikasni koliko to može biti uređen društveni, zakonski sustav koji onemogućava izrabljivanje radnika i nesigurne radne uvjete, smatra on.

Drugi korak koji je potrebno poduzeti je osigurati plaću kojom žene, sebi i svojim obiteljima mogu osigurati osnovna sredstva za život, jer one često imaju ulogu hraniteljice obitelji. Izvještaji ukazuju da plaće tekstilnih radnika/ca (od kojih su tri četvrtine žene) nisu dostatne da omoguće radnicama opskrbljivanje svoje obitelji s osnovnim potrebama na što konstantno napominju grupe koje se bore za radnička prava.

Prema organizaciji Asia Floor Wage, svim tekstilnim radnicima/ama u Aziji mora se povećati plaća kako bi mogli pružiti svojm obiteljima najosnovnije potrebe, uključujući stanovanje, hranu, edukaciju i zdravstvenu skrb. Kompanije poput H&M-a , Primark-a i ostalih izjavili su  da su spremne utjecati na više plaće i traže više suradnje s trgovačkim društvima.

Naposlijetku, novi problem koji se javlja u tekstilnoj industriji su žene u migraciji i izbjeglice koje su ranjivija skupina te radi uzdržavanja i prehranjivanja obitelji često ulaze u neformalne radneodnose gdje izostaje pravna zaštite te su stoga osjetljivije na seksualno iskorištavanje, pogođene niskim primanjima, kao i rizičnim radnim uvjetima.

Prema nedavnom istraživanju 28 brendova iz Turske razotkrilo se da nekoliko vodećih kompanija uključujući Next i White Stuff – uzimaju Sirijske izbjeglice u svoje lance opskrbe.

Brendovi mogu poduzeti značajnije korake kako bi identificirali i zaštitili ove posebno ranjive grupe poduzimanjem nenajavljenih inspekcija svojih lanaca opskrbe s ciljem razotkrivanja eksploatacije i nedeklariranih ugovora o suradnji. Isto tako trebaju razviti politike koje zabranjuju diskriminaciju i omogućuju podršku migrantima i izbjeglicama te surađivati s lokalnim partnerima i trgovačkim društvima koji im mogu pomoći u identificiranju rizika i pronalaženju rješenja.

Aktivnom rješavanju problema radnice u tekstilnoj industriji pristupile su i same žene. U Bangladešu sve više žena preuzima vodstvo u društvima tekstilnih radnica. U Kambodži je nevladina organizacija Women’s Agenda potakla osnivanje ženske rock grupe Messenger Band bivših tekstilnih radnica koje svojim pjesmama potiču svijest o uvjetima rada i osnažuju radnice.

Ostale žene koje bi mogle utjecati na promjene su buduće dizajnerice i poduzetnice u tekstilnoj industriji  te studenati dizajna, među kojima su većinom žene, koji su sve  osvješteniji o problemu. Uvjeti rada tekstilnih radnica u prekomorskim državama su zasigurno “feministički problem” i etičko pitanje o kojem trebaju promisliti svi potrošači i kupci odjeće, dizajneri, modni brendovi, vlasnici tvornica i vlade država zajedno. [K.J.] The Guardian/Mic


Povezano