Naravno da postoji stigma. Lakše je nekoga osuditi nego razumjeti. Lakše je nekoga osuditi nego ući u srž stvari. Ljudi gledaju ljude površno, jednodimenzionalno i mislim da je stigma prisutna, pogotovo prema ženama, u mnogim segmentima života – kako ne bi bilo i u ovom gdje žena barata svojom seksualnošću na način na koji ona to želi. (Nina, seksualna radnica)
U petak, 27. listopada, u sklopu Vox Feminae Festivala predstavljeno je istraživanje praksi i politika prostitucije u Hrvatskoj i Sloveniji, o kojem je govorila Ivana Radačić, viša znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar, uz osvrt na tzv. novozelandski model, o kojem je govorila Carol Harrington, profesorica na Sveučilištu Victoria u Wellingtonu. O preliminarnim rezultatima istraživanja već smo pisale ovdje, a objava cjelokupnog istraživanja očekuje se uskoro.
Ovo pilot-istraživanje upozorilo je na niz problema u provedbi politika prostitucije u Hrvatskoj te na kršenja prava osoba koje se bave prostitucijom. Izneseni su i prijedlozi za rješavanje tih problema, koje su dale same ispitanice, a uključuju sljedeće:
- dekriminalizacija svih aspekata dobrovoljne odrasle prostitucije
- destigmatizacija, udruživanje, edukacija i informiranje
- uspostava sustava podrške
- poboljšanje odnosa s policijom i pravosuđem.
Carol Harrington objasnila je kako je organiziranje seksualnih radnica na Novom Zelandu otvorilo put ka dekriminalizaciji te je navela da je veća zaštita žena glavni pozitivni učinak ove politike. Žene koje se bave prostitucijom sada se mogu žaliti policiji ako se susretnu s nasiljem, ako klijent odbije platiti ili želi imati nezaštićeni odnos, nema više zlostavljanja od strane policije (između ostalog, provedeni su treninzi osvještavanja), i smanjila se ranjivost žena koje rade na ulici, transrodnih žena i žena podrijetlom s pacifičkih otoka.
Veliku ulogu u zaštiti prava seksualnih radnica ima New Zealand Prostitute Collective (NZPC), organizacija koju vode same žene koje se bave prostitucijom, a koja se zalaže za ljudska prava, zdravlje i dobrobit svih seksualnih radnica te se bori protiv stigmatizacije i diskriminacije. Harrington je istaknula da je NZPC važan akter i da redovito surađuje s policijom, pogotovo kada je riječ o zaštiti maloljetnih prostitutki.
Ivana Radačić se nadovezala da u Hrvatskoj ne postoji nijedna udruga koja se bavi isključivo pravima seksualnih radnica. Postoji nekoliko udruga koje imaju programe smanjenja štete (harm reduction) – kao što je, primjerice, sprečavanje širenja spolno prenosivih bolesti – no Radačić napominje da to nije dovoljno. Ono što nedostaje je glas samih žena u prostituciji, odnosno njihovo uključivanje u raspravu o ovoj temi.
Harrington i Radačić postavile su pitanje kakvu ulogu mi kao feministkinje možemo imati, osobito ako uzmemo u obzir da neke feminističke organizacije zauzimaju isključivo negativan stav prema seksualnom radu.
“Ne možemo ženama u prostituciji govoriti da su žrtve i da ako toga nisu svjesne, tada su u zabludi,” rekla je Harrington, a Radačić je dodala da trebamo saslušati same žene jer nije sve uvijek crno-bijelo. “Ako viktimiziramo te žene, iz takve pozicije teško je dalje djelovati. Ali mislim da se sve možemo složiti da treba vršiti pritisak na vladu da prestane kažnjavati žene u prostituciji,” zaključila je.
Ovo istraživanje politika prostitucije u Hrvatskoj i Sloveniji stoga je važno jer daje prostor samim aktericama da progovore o svojim iskustvima, problemima i potrebama. Tako, primjerice, saznajemo da su razlozi ulaska u prostituciju različiti (od prisile i ovisnosti o drogama do financijskih razloga), ali i da su sve žene doživjele neki oblik nasilja (tjelesnog, seksualnog, emocionalnog ili ekonomskog) od državnih tijela, svodnika ili klijenata (iako ispitanice navode i brojan pozitivna iskustva s klijentima).
Na pitanje iz publike kako komentira švedski model i argument da on smanjuje potražnju za seksualnim uslugama budući da kažnjava klijente, Harrington je odgovorila da se radi o retoričkom alatu pomoću kojeg se skreće pozornost s ekonomskih politika.
“Žene koje nude seksualne usluge i dalje su stigmatizirane, a muškarci koji traže njihove usluge su demonizirani pod tvrdnjom da izrabljuju žene lošeg ekonomskog statusa, čime se prebacuje odgovornost s politika koje su u konačnici i uzrok njihova ranjivog položaja,” objasnila je. Osim toga, nema dokaza da je švedski model doveo do smanjenja prostitucije (primjerice, muškarci mogu i dalje otići u jednu od susjednih zemalja).
Brošuru s preliminarnim rezultatima istraživanja možete preuzeti ovdje, a priručnik o zaštiti prava namijenjen osobama koje se bave prostitucijom ovdje.
Iskustva žena u prostituciji možete pročitati ovdje.
