Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama svake je godine povod konferencijama, okruglim stolovima i javnim akcijama koje o ovoj važnoj temi pokušavaju osvijestiti društvo u cjelini, ali i u krugu stručnjaka/inja i svima onima koji se bave zaštitom i zagovaranjem prava žena raspraviti o uzrocima nasilja, zakonodavnom okviru i njegovoj provedbi, primjerima dobre prakse i mogućnostima promjena koje bi dovele do smanjenja i dalje prevelikog broja žrtava.
O važnosti teme dovoljno govori brojka o gotovo 300 ubijenih žena u posljednjih 10 godina, 18 žena ubijenih ove godine te činjenica da nasilje prema ženama sve češće iz prekršajnog prelazi u kazneno pravo s povećanjem broja tragičnih slučajeva, kako je istaknuto jučer na Regionalnoj konferenciji ‘Femicid Watch – za prevenciju femicida u Republici Hrvatskoj’. Konferenciju je organizirala Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, a uz predstavnike izvršne i zakonodavne vlasti te stručnjakinje iz regije ugostila i specijalnu izvjestiteljicu UN-a za nasilje prema ženama, njegove uzroke i posljedice – Dubravku Šimonović koja se u okviru svog djelovanja zalaže za uspostavu ‘Femicid Watch‘-a ili ‘Gender-Related Killing of Women Watch’-a u svim državama.
Ispred Ministarstva demografije, obitelji, mlade i socijalnu politiku, okupljenima se obratila pomoćnica ministrice Nade Murganić, dr. sc. Maja Vučinić Knežević istaknuvši da je rodno uvjetovano nasilje prema ženama izuzetno grub oblik kršenja ljudskih prava te prepreka ostvarenju rodne ravnopravnosti. Kazala je da se trenutno radi na izradi nacrta Prijedloga o zaštiti od nasilja u obitelji kao i izradi jedinstvenog sustava financiranja skloništa za žrtve nasilja te naglasila važnost potpore i zaštite kako bi žene i djeca tražili izlaz iz nasilnih situacija.
Iznenađujuća je stoga bila njezina izjava kako se ne slaže sa stavovima žena koje zbog straha ne prijavljuju nasilje, izjednačivši poziciju stručnjaka/inja koje sa žrtvama rade, odnosno činjenicu da ih strah ne smije spriječiti u adekvatnoj pomoći žrtvi, sa pozicijom same žrtve. Ovaj stav osobito je problematičan u kontekstu kasnije navedenih slučajeva policijskih progona samih žrtava te iskustava izricanja niskih kazni od strane sudstva, koji ženama koje trpe nasilje svakako ne unose povjerenje u sustav te unatoč važnosti prijavljivanja razumljivim čine situacije u kojima se žrtva odlučuje na šutnju.
Dubravka Šimonović predstavila je inicijativu ‘Femicid Watch’ te višestruko naglasila važnost prevencije nasilja kao i važnost prikupljanja i analize podataka o nasilju prema ženama. Predlaže da se ovo provodi u okviru nekog već postojećeg tijela na državnoj razini ili da se kao opservatorij osnuje zasebno tijelo te će kao specijalna izvjestiteljica UN-a danas uputiti poziv državama da u najkraćem roku osnuju ‘Femicid Watch’. Državama poručuje da preuzmu odgovornost za ubojstva žena koju imaju budući da je nasilje nad ženama izravni oblik kršenja ljudskih prava, da počnu intenzivno raditi na prevenciji nasilja te primjeni međunarodnih dokumenata (CEDAW konvencija, Istanbulska konvencija), a u zakone uvedu rodno specifičan pristup, jer rodno neutralni (svi smo jednaki) pristup ovdje jednostavno nije adekvatan. Na odgovornost poziva i medije, koji u svom izvještavanju ne donose rodni kontekst slučajeva i ne upozoravanju na prevenciju.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić naglasila je trend porasta kaznenih djela, te iznijela podatak da je nasilje prema ženama od strane bliskih osoba u zadnjih godinu dana poraslo za preko 100%. Smatra kako je ovo posljedica prihvaćenosti nasilja nad ženama u društvu, odnosno nedovoljne osviještenosti društva, o čemu govore i stavovi mladih koji prema istraživanju CESI u više od 40% slučajeva opravdavaju nasilje u vezi, zatim niz utvrđenih propusta institucija te blago kažnjavanje nasilnika (najčešće se dodjeljuju novčane kazne, koje pogađaju oba partnera u konkretnom odnosu, a najrjeđe zatvorske), čime se počiniteljima ne šalje prava poruka o nultoj stopi tolerancije za nasilje.
Brankica Janković, povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Republike Srbije, Samra Filipović-Hadžiabdić, direktorica Agencije za ravnopravnost spolova Bosne i Hercegovine te Biljana Pejović, načelnica Odjeljena za poslove rodne ravnopravnosti Ministarstva za ljudska i manjinska prava Crne Gore i Nada Drobnjak, bivša predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost Crne Gore, iznijele su iskustva iz regije, pri čemu valja naglasiti da se za razliku od Hrvatske radi o državama koje su ratificirale Istanbulsku konvenciju, trenutno rade na usklađivanju zakona, no provedba legislative i u regiji predstavlja značajan problem.
Što se Srbije tiče, istaknuto je kako su u okviru usklađivanja zakonodavnog okvira uvedena dva nova kaznena djela – proganjanje i seksualno uznemiravanje, a država prema Konvenciji ima obvezu sustavnog praćenja nasilja prema ženama. Srbija tako u prošloj godini bilježi čak 33 femicida, a Janković ističe da je rizik od smrtnosti čak 80% u slučajevima kada žena napusti ili planira napustiti nasilnika te kako se 54% ubojstava događa u okviru zajedničkog kućanstva.
Šimonović ovdje ističe da monitoring ne znači samo vođenje statistike, koja je i sama po sebi vrlo važna, već i individualno promatranje slučajeva, odnosno analizu situacije koja je do ubojstva dovela, što je suština ‘Femicid Watch’-a, pri čemu u obzir treba uzeti i transrodne osobe.
Filipović-Hadžiabdić je iz pozicije BiH istaknula važnost definiranja femicida, nužnost posvećivanja pažnje općim faktorima rizika poput ekonomske nejednakosti i povijesti nasilništva te naglasila problem izostavljanja iz analiza slučajeva u kojima počinitelj počini samoubojstvo, s čime su se složile i ostale panelistice. Predstavnice iz Crne Gore također ističu važnost prevencije rizičnih faktora poput povijesti nasilništva i posjedovanja oružja, ali i retradicionalizaciju društva koja kao posljedicu ima i pojavu abortiranja ženske djece. Također, Drobnjak navodi da nije dovoljno samo donijeti zakon, već da se treba raditi konzultativna ispitivanja kako bi se vidjelo provode li se zakoni i strategije i kako ih se može poboljšati.
Drugi dio panela započeo je izlaganjem Dražena Viteza, zamjenika glavnog ravnatelja policije za opću sigurnost koji je iznio statistiku s kojom je policija do sada upoznata. Vitez je ukazao na propuste koji su se događali tijekom procesuiranja žrtava nasilja, naglasivši kako policijski službenici/e sudjeluju u programima dodatnih edukacija o obiteljskom i rodno uvjetovanom nasilju.
Vitez je kao posebnu novinu u policijskim postupcima istaknuo nedavno donesenu mjeru udaljenja iz kuće, koja nasilnika udaljava na 3 mjeseca do 3 godine iz zajedničkog doma.
Iako je vijest o dodatnim edukativnim programima i mjerama opreza naoko pozitivna, pitanje neprofesionalnog postupanja policijskih službenika/ica u slučajevima obiteljskog nasilja još uvijek doprinosi preblagim sudskim odlukama i pravednom procesuiranju rodno uvjetovanog nasilja u društvu.
Izlaganje sutkinje Branke Žigante Živković potvrdilo je rupe u sustavu s kojima se suočavamo na različitim razinama te nepoštivanje međunarodnih dokumenata čime Hrvatska krši ljudska prava. Žigante je upozorila na nepoštivanje zakona i zakonskih legislativa namijenjenih zaštiti obitelji koja u današnjem društvu još uvijek predstavlja najčešće mjesto stradanja žena, iako je prema Ustavu RH pod osobitom zaštitom države.
Iz sudske prakse, Žigante posebno naglašava problem izjednačavanja nasilnika i žrtve na sudu, točnije, zabrinjavajuće visoku brojku žena koje su prilikom prijavljivanja nasilja unutar sustava tretirane jednako kao i nasilnici. Kao primjer dala je nekoliko slučajeva u kojima su žene koje su usmrtile svoje partnere braneći se od fizičkih napada dobile veću kaznu od počinitelja femicida. Također, ističe da iako žrtve prema zakonu imaju pravo sa sobom na sudu imati osobu od povjerenja (najčešće osoba iz nekog OCD-a), njih se često izbacuje iz sudnice te da sudovi ne osiguravaju da se žrtva i počinitelj tijekom procesa ne susretnu što često može imati utjecaj na žrtvu, odnosno odluku da odustane od svjedočenja ili promijeni iskaz.
Bivša predsjednica Odjela za ravnopravnost spolova, Gordana Sobol, osvrnula se na dvogodišnju rupu u kaznenom zakonu, odnosno nepostojeći članak u kaznenom zakonu koji se odnosio na obiteljsko nasilje, a čiji je izostanak rezultirao nizom nedovršenih, odnosno prekinutih kaznenih postupaka.
Sobol je također komentirala kako nasilje prema ženama postaje sve brutalnije, dok se paralelno zbog nedovoljnog kažnjavanja i izostanka osude i kazne u skladu s počinjenim djelima smanjuje broj prekršajnih prijava protiv nasilnika. Zapitala se kakvu poruku institucije šalju nasilnicima i ženama žrtvama nasilja u situacijama kada neadekvatno reagiraju na slučajeve obiteljskog nasilja te upozorila na nepostojanje građanskog odgoja, odnosno osnovnih odgojno obrazovnih mjera koje bi preventirale nasilje.
„Želim upozoriti na to da je u Hrvatskoj na djelu jedna renesansa konzervatizma i klerikalizma. Ako nas se usuđuju zvati štracama, ako nam se usuđuju reći da smo drugotne u ovom društvu, ako nam osporavaju pravo na izbor, ako se čude nad time da tražimo jednakost hrvatskih građana i građanki. (…) Kakve stavove u društvu mi ustvari pokušavamo formulirati? I kakve će to posljedice sutra imati u ovom dijelu kada je u pitanju nasilje nad ženama, kad se od njih očekuje i kad ih se uči i kad im se govori kroz različite strukture da moraju biti poslušne, da se ne smiju buniti, da moraju biti spremne za svoje muškarce bez obzira kako se u tom času osjećaju. O tome trebamo govoriti u Hrvatskom društvu i tu mi se čini da je jedan od gorućih problema. Ističem, naš pravosudni sustav sklon je ublažavanju kazni i propisivanju minimalnih kazni u društvu u kojem se sustavno govori o tome da žene nisu ravnopravne.“ kazala je Sobol.
Maja Mamula iz Ženske sobe, u svom je izlaganju istaknula kako je femicid težak i rasprostranjen problem koji je zbog nedostatnih podataka i rijetkih javnih rasprava izuzetno teško iskorijeniti iz kulturalne i društvene norme u Hrvatskoj.
Upozorila je kako je u Hrvatskoj svaka dva tjedna ubijena jedna žena, a između 40 i 70 % ubijenih žena stradalo je upravo od ruku bliskih osoba (partnera, bivših partnera ili nekoga iz užeg dijela obitelji) u odnosu na ubijene muškarce koji u toj statistici čine 4%. Posebno je naglasila kako je između 67 i 80 posto žrtava femicida prethodno bilo žrtvama nasilja.
Kao najveće probleme u borbi protiv femicida navela je nepovjerenje na koje žrtve nasilja nailaze od nadležnih institucija, neozbiljno shvaćanje izjava žrtava nasilja, sustavno ignoriranje ranijih prekršajnih ili kaznenih prijava nasilničkog ponašanja te činjenicu a je velik broj femicida počinjen nakon što je žrtva pokušala prekinuti odnos, podnijela zahtjev za razvodom braka ili pronašla novog partnera.
Kao rješenje Mamula je navela je odbacivanje pozicije u kojoj se institucije postavljaju kao da bolje od same žene znaju što je ona prošla i kakav oblik zaštite joj je potreban, promjenu zakonodavnih okvira i jačanje kapaciteta nadležnih institucija, temeljito prikupljanje i analizu podataka, bolju umreženost i suradnju institucija, educiranje i senzibilizaciju policijskih službenika/ca, pravosudnog sustava, sustava socijalne skrbi te medicinskog osoblja, redukciju oružja te osiguravanje dovoljnog broja odgovarajućih servisa za žrtve rata, kao i podršku udrugama koje već nude takve usluge.
Konferenciju je zaključila Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, navodeći nekoliko ključnih smjernica, koje bi uz veću političku volju i zainteresiranost nadležnih institucija pozitivno utjecale na smanjenje nasilja, a samim time i femicida. Naime, kao zaključke konferencije istaknula je hitnu ratifikaciju Istanbulske konvencije, provedbu edukacija za pripadnike/ce državnog odvjetništva, policije i sudstva, jačanje suradnje s OCD-ima, demonstriranje nulte tolerancije prema nasilju nad ženama, prepoznavanje nasilja kao kočnice u razvoju hrvatskog društva, nužnost prepoznavanja rodne uvjetovanosti nasilja te uvođenje rodno osviještene statistike.
Pišu: Željka Vučković i Emina Hermann
