Biljana Gligorić bavi se arhitekturom na sasvim neobičan način, od 1997. godine zajedno sa svojim suradnicima vodi nevladinu organizaciju Expeditio čija je misija poticanje održivog prostornog razvoja u Crnoj Gori i regiji kroz djelovanje u području održive arhitekture, kulturnog nasljeđa, planiranja prostora, kao i kroz aktivnosti koje doprinose ukupnom razvoju civilnog društva.
Biljana Gligorić bavi se arhitekturom na sasvim neobičan način, od 1997. godine zajedno sa svojim suradnicima vodi nevladinu organizaciju Način na koji rade i teme koje biraju posljedica su ženskog pristupa. Često su to teme koje su manje obrađene u službenim aktivnostima arhitekata, ponekad i potpuno zanemarene, kao što su prostori za djecu, aktiviranje javnih prostora, prilagođavanje prostora za osobe s invaliditetom i slične.
U sklopu akcije CAB: Žene u arhitekturi, Biljana Gligorić progovorila je o odgovornosti, etici i ulozi arhitekta u tranzicijskom društvu.
Tijekom rada u Expeditiou, kako kaže, shvatila je da je arhitektura, prije svega, društvena tema i da je oblikovanje prostora duboko politička tema. Pri bavljenju arhitekturom neophodno je pomoći da se ovo tranzicijsko društvo izgradi na pravom sistemu vrijednosti, smatra Gligorić.
Također, za buduće arhitektice kaže da bi trebale razumjeti ulogu i poziciju žena u društvu, te znati da ravnopravnost još uvijek nije postignuta i da je neophodno podržavati tu borbu. Jedino društva zasnovana na istinskoj rodnoj ravnopravnosti mogu biti progresivna društva, kaže Gligorić i dodaje:
“Važno je da izbegne da bude arhitekta po muškom modelu, koji nije niti bolji niti gori prosto je drugačiji. Trebalo bi da čuva i neguje svoju žensku senzibilnost i razumevanje za potrebe koje, možda, muške kolege ne bi na pravi način prepoznale i materijalizovale u prostoru.”
Kako navodi, skoro je nemoguće danas biti arhitekt u post-tranzicijskom društvu, a ne baviti se aktivizmom:
“Moramo da budemo odgovorni prema pravim vrednostima, prema zatečenim prostorima i objektima, prema prirodi, prema životinjama, kako svojim delima ne bismo remetili finu ravnotežu koja postoji u prostorima u kojima delujemo. Arhitekta je neko ko je u svojoj prirodi stvaralac i vizionar i njegove misli i dela moraju da prevazilaze njegov životni vek. Moramo da budemo senzibilni na sve loše stvari u društvu i moramo svojim autoritetom da se borimo za bolje društvo samim tim i bolji prostor za život ljudi. Svaki arhitekta bi trebalo da služi jedino opštim interesima zajednice u kojoj deluje i profesionalnim principima svoje struke i da diže glas na svaki pokušaj da se neki od tih principa pregazi.”
Članak u cijelosti pročitajte ovdje.
