Uvijek postoji mogućnost da se kaže da ili ne.
Hannah Arendt
U okviru Subversive festivala Daša Duhaček (Fakultet političkih nauka Beograd) i Vlasta Jalušić (Mirovni inštitut Ljubljana) u panelu Feminizam i odgovornost odabrale su feministički čitati Arendt i razgovarale su o političkoj odgovornosti, u rasponu od kolektivne nevinosti do kolektivne odgovornosti, kao i o osobnoj, individualnoj krivnjii koja počiva na moći prosudbe.
Politička odgovornost i Hannah Arendt
Osamdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća Duhaček je započela osobnu potragu za autorima/cama koji bi odgovorili na pitanje zašto nam se događa sve ono što nam se događalo, misleći pritom poglavito na sukobe i ratove na području bivše Jugoslavije. Politička teorija Arendt joj je, ističe, dala mogućnost pronalaženja odgovora, povlačeći paralelu s nastankom totalitarizma i nacizma s događajima u Srbiji.
U Sloveniji je rat imao posve drugo lice. Naime, umjesto ratnih žrtava, kao rezultat administrativnog rata, izbrisano je 26 tisuća stanovnika Slovenije iz registra stalnog prebivališta, čime se na njih počeo primjenjivati zakon o strancima. Kakav je to politički i društveni poredak koji je omogućio da se takvo što dogodi, zašto nije bilo moguće vidjeti da svi koraci koji su se događali vode u rat? Kada se jednom dogodi totalitarizam i situacija kao što je bio holokaust, otvara se mogućnost ponavljanja „totalitarizma i kad nema totalitarnog sistema“. I zato je svoj odgovor na pitanje zašto i Jalušič našla u Arendtinoj teoriji.
Rasuđivanje i odgovornost
Rasuđivanje Duhaček, u duhu filozofije Arendt, definira kao „ono što stoji između onog što Hannah Arendt naziva vita activa i vita contemplativa, dakle, između teorijskog i praktičkog, ono što bi pojednostavljeno moglo biti to što povezuje djelovanje. O odgovornosti Duhaček govori i u knjizi Breme našega vremena. Odgovornost je primarno individualna jer individua rasuđuje, dok se za kolektivnu odgovornost traži da kolektiv rasuđuje u metaforičkom smislu, on stvara mehanizme i sustave kojima prenosi odgovornost.
Jalušič se uvijek iznova pita s kakvim smo to oblikom političke vlasti suočeni, kada on omogućuje da ljudi opravdavaju svoju neodgovornost i odriču se, prema Arendt, ljudskog kapaciteta za mišljenje, djelovanje i rasuđivanje. Takva vlast, koja nije autoritarna već birokratska, ubija ljudske kapacitete.
Ljudi se umjesto da djeluju i da misle ponašaju poput automata, kao da nemaju moć niti odgovornost i pozivaju se na višu instancu, a to vodi dehumanizaciji (teorija šarafa po kojoj svaki šaraf, tj. svaka jedinka, mora biti zamjenljiva bez izmjene sustava). Pitanje osobne odgovornosti onih koji tu djeluju (p)ostaje sporedno. Takva argumentacija koristila se na poslijeratnim suđenjima kao obrana u smislu da to nisam uradio ja, mogao je i učinio bi to netko drugi.
Odgovornost političke zajednice
Što za feministkinje znači odgovornost i što znači individualna odgovornost koju kolektiv ne prepoznaje najbolje je ilustrirao film u kojemu žene, civilne žrtve rata na Ženskom tribunalu u Japanu 2000. godine, traže priznavanje odgovornosti cara Hirohita i Japana za zločine seksualnog ropstva žena u 2. svjetskom ratu.
Od izuzetne je važnosti odgovornost političke zajednice za politička zla iz prošlosti u ime budućnosti. Nepriznavanje odgovornosti omogućava da se banalnost zla, pa čak i administrativnim terorom kakav je bio u Sloveniji, ponovi.
„Politička elita, kao izabrani predstavnici naroda, treba preuzeti političku odgovornosti i ispričati se u ime onih čija je politička vlast činila zločine. O tome je potrebno govoriti u javnosti. Kolektivno je samo politička odgovornost, nema kolektivne krivnje. Tako nitko ne bi bio kriv. Ja sam kao građanka odgovorna jer jer to dobro po sebi i naša dužnost kao građana je da se brinemo o političkoj jednakosti,“ kaže Jalušič.
„Holokaust, masovni zločini u Vukovaru i Srebrenici nisu mogli biti počinjeni bez organiziranog kolektiva, postojao je politički kolektiv ili politička zajednica u čije ime se to činilo i to je osnovna dimenzija kada je riječ o političkoj odgovornosti,“ističe Duhaček.
Politička kategorija, radikalno zlo ili teza o banalnosti zla upućuje na nužnost političke odgovornosti. Politička odgovornost podrazumijeva priznavanje odgovornosti kolektiva za zločin, ali jednako tako i pisanje drugačijih udžbenika, konstruiranje javnog diskursa i obilježavanje događaja.
Individualna odgovornost
Duhaček se vraća ne teoriju šarafa kada govori o individualnoj odgovornosti uzevši u obzir tvrdnje počinitelja kako su samo „slušali“ nadređene i ističe „kako samo djeca slušaju. Odrasli, zreli, politički građani/ke ili podržavaju ili uskraćuju podršku. Nema slušanja naredbi, za svaki čin svatko snosi odgovornost. Arendt čak i u uvjetima diktature ne nalazi opravdanja za neodgovornost i smatra da svatko za svoje djelovanje snosi posljedice. Na kraju ostaje izbor pristaješ li živjeti s ubojicom, sa sobom koji je ubojica,“ zaključuje Duhaček.
Način na koji se kolektiv priprema da se pojedinci ne osjećaju krivim da počine zločin Jalušič naziva organiziranom nevinošću. Na primjeru Izraela pokazuje kako je model identiteta žrtve perpetuiran kao sistem zaštite, bez osjećaja krivnje za zločine prema drugima. Taj relativitet doprinosi da se kolektiv osjeća nevin i to vidi kao problem.
Duhaček navodi Butler kao primjer feministkinje koja iz svog židovskog identiteta govori o odgovornosti izraelske države i politike prema Palestini i proziva Izrael koristeći tekstove Hannah Arendt.
Sloboda je politički koncept, i u tom smislu nužno je ukloniti poslušnost i samostalno prosuđivati situacije u kojima se svatko/ka od nas nalazi. Riječima Hanne Arendt: „Politička pitanja preozbiljna su da bi ih se prepustilo političarima”.
Ženski sud
U panelu pod nazivom Feministički pristup pravdi – aktivistički odgovori Vlasta Jalušič je predstavila svoj angažman u organiziranju grupe samopomoći i ženskog centra u Ruandi i dokumentarni film Save yourself? The life of a development project in Rwanda. U filmu je dokumentiran rad centra u periodu od 2007.-2010. godine i način na koji su se žene tijekom tog perioda suočavale s prošlošću, s porukom o nužnosti obrazovanja žena i osiguravanju ekonomske samoodrživosti ovakvih centara.
Članice Inicijative za Ženski sud, Renata Ćuk, Nela Pamuković, Paula Zore i moderatorica panela Rada Borić govorile su o pripremama za organiziranje regionalnog Ženskog suda koji će se održati u ožujku 2015. godine.
Suočavanje s prošlošću i nakon 20 godina od rata pokazuje se kao aktualna tema. Pamuković je nazvala Ženski sud javnim prostorom za glasove žena u kojem žene mogu ispričati svoja iskustva tijekom rata i vezuje se uz model četrdesetak sudova koje je organizirala Corinne Kumar kao i ženske tribunale i narodne sudove organizirane u svijetu, ali sa specifičnostima povezivanja znanja iz aktivističkog života s obzirom na rad sa ženama žrtvama rata tijekom 20 godina na prostoru bivše Jugoslavije.
Zore naglašava ulogu žene kao subjekta, a ne objekta pravde, imajući u vidu činjenicu da se u sudskim procesima žene često dodatno optužuje nametanjem krivice izazivanja samog događaja.
„Žena u poziciji svjedokinje na sudu iznosi činjenice, ali ne može izreći ono što je njoj važno, između ostalog, navesti oblike nasilja koji nisu navedeni u nekom zakonu. U radu Ženskog suda sudjeluju žene svjedokinje, ali i ekspertice koje ovom alternativnom procesu daju političi kontekst. Umjetnice koriste umjetničke medije kako bi transformirale ratna događanja, a žene svjedokinje govore o svojim iskustvima. Ovaj sud daje širi politički kontekst,“ zaključuje Zore.
Ćuk je upozorila na teme Ženskog suda koje su žene u razgovorima u lokalnim zajednicama prepoznale važnima, a koje će nerijetko završiti na institucionalnim sudovima.
Sto organizacija iz regije i više od 3000 žena koje su sudjelovale u ovoj inicijativi u 7 država bivše Jugoslavije inicirale su organiziranje Ženskog suda – feministički pristup pravdi jer im institucionalizirani sudovi nisu pružili pravnu zaštitu, istaknula je Borić.
Priprema svjedokinja za Sud obuhvaća rad u grupama u kojima žene dijele iskustva, u grupama u kojima se osjećaju sigurno i ravnopravno. Za pripremu svjedokinja učimo iz modela ženskih sudova i tribunala i iz iskustva međunarodnih ekspertica i pripremamo se za Ženski sud u Sarajevu, istaknula je Pamuković.
Oba panela održana su u organizaciji Centra za ženske studije, a moderirala ih je Rada Borić, izvršna direktorica Centra za ženske studije. [A.P.]
