Među profesije koje se još uvijek smatraju ‘muškima’ svakako spada i arhitektura. Ipak, sve je veći broj arhitektica koje su spremne svojom graditeljskim zamislima i upornošću promijeniti status quo.
Prve buntovnice u svijetu arhitekture pojavile su se prije 120 godina. Vjerovale su da će profesija procvasti ako se u studentsku populaciju se uvede raznolikost, te inzistirale da škole i strukovne organizacije otvore svoja vrata ženama.
Mary Gannon i Alice Hands neke su od tih zaboravljenih buntovnica. Godine 1894. u New Yorku su osnovale prvo partnerstvo arhitektica u SAD-u. Kao primjer projektiranja radi socijalne pravde krenule su s poboljšanjem uvjete stanovanja najsiromašnijih stanovnika. Kako bi shvatile dubinu problema, Gannon i Hands su provele zimu u stambenoj zgradi siromašne četvrti i doživjele nedostatke iz prve ruke. Modeli stambenih zgrada koje su dizajnirale hvaljeni su zbog njihove isplativosti, praktičnosti i ljepote.
U godinama prije Prvog svjetskog rata Njemačka je arhitektica Emilie Winkelmann radila na redizajniranju urbanog okoliša. Kako su u to vrijeme ženama otvorena vrata obrazovanja i žene su krenule ostvarivati profesionalne karijere, novi identiteti i snovi nisu se mogli smjestiti u tradicionalan prostor. Stogu su feminističke organizacije u suradnji s Winkelmann i drugim arhitekticama pokrenule nove programe gradnje, poput stanova za poslovne žene.
Unatoč značajnoj ulozi u arhitekturi, ženama su rijetko dana priznanja za njihove doprinose. Muški kolege u njima su vidjeli konkurenciju, no veći su problem predstavljali kulturni rodni stereotipi. Nerijetko su se javljale tvrdnje kako žene nemaju potrebnu osobnost i ‘mozak’ za posao arhitekta, koji zahtijeva autoritet nad radnicima, prostornu percepciju i analitičku logiku potrebnu za dizajniranje.
Utjecajni njemački autor Karl Scheffler otišao je toliko daleko da je izjavio kako žene koje žele biti arhitektice narušuju vlastitu prirodnost i ulaze u transrodni proces kroz koji stječu muške osobine i seksualne želje.
Diskriminacija je vidljiva i danas, a pokazuje ju činjenica da je unatoč 40% diplomiranih arhitektica u zapadnom svijetu, jedva njih 12% zaposleno, kao i rezultati međunarodnog istraživanja Architects’ Journala iz 2013. godine koje pokazuje da je seksizam sve češći u graditeljskoj industriji. Također, sve je veća razlika u plaćama, žene se diskriminiraju jer se ne poštuju kao autoritet, a slaba je i podrška obiteljskoj politici unutar graditeljstva.
Ipak, ne smijemo zanemariti pozitivne pomake, koji nam pokazuju da se upornost i vizija arhitektica sve više uspijeva ostvariti. U nekim državama, poput Ujedinjenih Arapskih Emirata, više je žena na studiju arhitekture nego muškaraca. Također, posljednjih su godina ženama napokon dana zaslužena priznanja u arhitekturi, uključujući prestižnu The Pritzker Architecture Prize koju su osvojile Zaha Hadid (2004) i Kazuyo Sejima (2010). Također, pokrenute su i različite inicijative koje ženama pokušavaju olakšati tranziciju sa sveučilišta u praksu, te potaknuti žene kao liderice, poput ArchiteXX ili Beverly Willis Architecture Foundation. [M.B.] Aljazeera…
