Zitkála-Šá (“crvena ptica”), rođena kao Gertrude Simmons, bila je pripadnica autohtonog američkog naroda Yankton Dakota, te književnica, urednica, prevoditeljica, glazbenica, učiteljica i politička aktivistkinja. Najpoznatije je po djelima u kojima progovara o svojem životu i kulturnom identitetu, naročito vezano uz različitosti svojeg podrijetla i kruga u kojemu je odrasla i obrazovala se, a zahvaljujući kojima je poznata kao jedna od najutjecajnijih autohtonih umjetnica i aktivistkinja 20. stoljeća. Također, napisala je libretto i pjesme za The Sun Dance Operu (1913.) koja tematizira kulture Sioux i Ute.
Zitkála-Šá je rođena 22. veljače 1876. godine u rezervatu Yankton Sioux u Sjevernoj Dakoti. Odgojila ju je samohrana majka, Thaté Iyóhiwiŋ (Ellen Simmons), a otac (čovjek njemačko-američkog podrijetla) napustio je obitelj dok je Gertrude još bila dijete.
Zitkála-Šá je osam godina živjela u rezervatu, no misionari su 1884. godine odveli nekolicinu djece u kvekersku školu u Indiani, namijenjenu preodgoju siromašne bjelačke i djece iz autohtonih plemena, kako bi ih naučili čitati, pisati i govoriti engleski jezik. Zitkála-Šá tamo je naučila i svirati violinu i klavir. Iako je uživala u učenju, u školi je bila prisiljena skratiti svoju vrlo dugu kosu, za što je kasnije izjavila da se osjećala kao da joj otimaju njezino kulturno nasljeđe. Isto tako, nije se osjećala ugodno u krutim školskim uniformama te ih je smatrala neskromnima u odnosu na široku odjeću koju je nosila u rezervatu.
Svoj je prvi govor na temu ženskih prava održala 1895. godine kad je primila svoju školsku diplomu. Željna daljnjeg učenja, suprotno željama majke (koja je željela da se vrati u rezervat), i bez obzira na to što su obrazovne prilike za žene tada bile ograničene, Zitkála-Šá upisala je fakultet – Earlham College u Richmondu. Međutim, samo par tjedana prije diplome bila je primorana odustati od studija zbog financijskih i zdravstvenih poteškoća.
Za vrijeme studija počela je prikupljati tradicionalne indijanske priče, koje je rado prevodila na latinski i engleski kako bi ih djeca mogla čitati. Kasnije je djecu podučavala svirati violinu, držala govore i organizirala debate o pravima autohtonih naroda, a 1900. godine počela je pisati kratke priče i članke koji su bili objavljivani u časopisima kao što su Atlantic Monthly i Harper’s Monthly. Često je pisala o osjećajima rastrganosti između želje za učenjem i obrazovanjem, te očuvanja autohtone kulture i tradicije. Priče su objavljene 1901. pod nazivom Old Indian Legends. Njezine je priče jako voljela i Helen Keller koja joj je 1919. godine u pismu zahvalila i zaželjela joj sve najbolje u daljnjem radu.
Iste je godine zamoljena da regrutira djecu iz rezervata Yankton Dakota za školovanje kakvo je i ona prošla, što je bio njezin prvi posjet unazad nekoliko godina. Primijetila je kako njezina majka i brat žive u siromaštvu, te da su bijelci počeli okupirati indijansku zemlju. Nakon toga se sukobila s osnivačem škole, oštro kritiziravši dominaciju bjelačke kulture i loše obrazovanje autohtonih naroda, od kojih se očekuje da rade samo jednostavne, slabo plaćene poslove i povratak u ruralnu sredinu. Nakon što je otpuštena iz škole, počela je pisati o gubitku autohtonog identiteta i vratila se u rezervat kako bi skrbila o majci.
Dvije godine kasnije, Zitkála-Šá je upoznala Raymonda Telefasea Bonnina, koji je bio djelomično europskog, a djelomično yanktonskog podrijetla. Iste su se godine vjenčali, a par je sljedećih 14 godina proveo živeći i radeći s Ute narodom. Imali su jedno dijete, sina kojega su nazvali Raymond Ohiya Bonnin.
Također u tom razdoblju, Zitkála-Šá je upoznala profesora i skladatelja Williama F. Hansona, s kojim je započela suradnju na operi The Sun Dance. Libretto i pjesme koje je napisala za operu temeljeni su na svetom Sioux ritualu koji Ute zakonski nisu smjeli izvoditi u rezervatima. Opera je prvi put izvedena 1913. godine, a među plesačima i glumcima (iako ne u glavnim ulogama) našli su se i pripadnici Ute naroda.
Godine 1916. Zitkála-Šá i suprug odlučili su da se žele aktivnije zalagati za prava autohtonih naroda te su preselili u Washington D.C., gdje je ona radila za Društvo američkih Indijanaca i pisala za Časopis sjevernoameričkih Indijanaca. U ime Društva javno je promovirala autohtoni identitet te potaknula udruživanje svih plemena kako bi ostvarili jednaka prava kao i američki državljani. Godine 1924. to se i dogodilo – pripadnici autohntonih naroda ostvarili su puno pravo na državljanstvo.
Godine 1926. Zitkála-Šá i suprug osnovali su Nacionalno vijeće sjevernoameričkih Indijanaca s ciljem ostvarivanja potpunih građanskih prava za pripadnike svih plemena, uključujući pravo glasa i pravo na zdravstvenu skrb. Bila je predsjednica i glavna govornica za Vijeće do svoje smrti 1938. godine. Njezin se rani rad počelo zanemarivati nakon što je 1944. godine Vijeće ponovno pokrenuto pod muškim vodstvom.
Tijekom 1920-ih, Zitkála-Šá je bila vrlo aktivna u ženskim pokretima, a priključila se i Generalnom udruženju ženskih klubova, organizaciji koja je promovirala različitost svojih članica i lobirala za unapređenje ženskih prava. U sklopu rada organizacije sudjelovala je u pokretanju istrage vezane uz iskorištavanje i ubojstva pripadnika autohtonih naroda u Oklahomi s ciljem dobivanja pristupa njihovoj zemlji. Ovaj je trud rezultirao vraćanjem sporne zemlje onima kojima je izvorno pripadala.
Zitkála-Šá je preminula u Washingtonu 26. siječnja 1938. godine. Pokopana je pod imenom Gertrude Simmons Bonnin na groblju u Arlingtonu.
