Dana 9. svibnja 1991. pjesnikinja i glazbenica Janka Djagileva napustila je obiteljsku vikendicu u sibirskom selu kako bi prošetala i popušila cigaretu. Nikad se nije vratila. Osam dana kasnije, njeno tijelo izvučeno je iz rijeke Inya. I danas ostaje nejasno je li njezina smrt nesreća, samoubojstvo ili čak ubojstvo. Imala je samo 24 godine.
Djagileva bila je jedna od rijetkih žena na sibirskoj underground punk sceni krajem 1980 -ih i ranih 90-ih. Izvodila je svoju jedinstvenu verziju žestokog folk-punka na tajnim koncertima u stambenim zgradama, kulturnim centrima i studentskim domovima diljem Sovjetskog Saveza. Njezine pjesme snimljene su na kasete i dijeljene iz ruke na ruku kako bi se izbjegla cenzura.
Njezini tekstovi kombinirali su komunističke slogane, isječke iz ruskih bajki i potresne slike svakodnevnog sovjetskog života – pruge, cigarete, podvožnjake – preko melankoličnih rifova akustične gitare. Njezin je glas očarao čitavu jednu generaciju. Njene iskrene i bolne pjesme, natopljene patnjom i tugom, koje su izražavale „rusku tjeskobu“, postale su dostupnije široj javnosti tek nakon njezine smrti i objavljivanja njezinih ploča; a zapanjujuća mješavina ruskih narodnih balada, beznađa i nihilizma punk-rocka i kompleksnih poruka, postale su klasici ruskog rocka.
Jana Stanislavovna Djagileva rođena je 4. rujna 1966. u Novosibirsku u Sibiru. Živjela je s roditeljima u drvenoj kući bez vodovoda, stidljiva jedinica koja je voljela čitati i pjevati. U tinejdžerskim godinama bilježnice je punila poezijom. Bila je bila mirno, povučeno dijete, voljela je biti sama, provoditi vrijeme s knjigama. Jako je voljela Janes Joplin i često je pjevala blues. Nadahnuta punk scenom koja je eksplodirala oko nje u Sibiru, 1986. napustila je fakultet i uronila u pokret. Nije željela pronaći stalan posao; pretpostavlja se da je neko vrijeme radila kao čistačica i pralja, no to su bile kraće epizode. Nigdje se nije dugo zadržavala. “Ne trebam novac”, govorila je. Priča se da je često odbijala platiti stanarinu čak i kad je postala poznata.
Prijatelji iz tog vremena pamte Djagilevu kao visoku i upečatljivu, s dugom crvenom kosom. Nosila je muške hlače i vojničke čizme, a često je govorila i pisala o sebi u muškom rodu. Nikada se nije šminkala. Također je imala depresivne epizode. Njezini kolege glazbenici jednostavno su to opisali kao “anhedoniju” ili “nedostatak životne radosti”.
Janka je uglavnom nastupala sama, samo s akustičnom gitarom. “Razina njezina pjesničkog umijeća razlikovala ju je od muških kolega”, napisali su Ivan Gololobov i Yngvar B. Steinholt u knjizi Punk u Rusiji. “Njezine pjesme odlikovala je gotovo brutalna intimnost, a sve su bile pune prkosa i ponosa.”
Jedan je odnos posebno oblikovao Dyagilevin kratki život i karijeru. Godine 1987. upoznala je Igora Letova, pjevača Grazhdanskeye Oborone. Opjevanog kao oca ruskog punka, Letova je KGB na tri mjeseca zatvorio na odjel psihijatrije zbog buntovnih stihova. Njih dvoje su se zaljubili. Kada je Letovu 1987. ponovno zaprijetila prisilna institucionalizacija od strane vlasti, par je pobjegao i putovao zemljom; jeli su u općinskim kantinama i spavali u napuštenim zgradama, vlakovima, u podrumima, napuštenim kočijama, na tavanima… Autostopirali su, živjeli među hipijima, pjevali pjesme po cestama, krali hranu s tržnica. Njihova burna veza trajala je dvije godine. Letov je snimio Djagilevinu glazbu u svom improviziranom studiju u Omsku, ostavljajući nam 29 originalnih pjesama koje čine njezino nasljeđe. Janka je obišla zemlju, nastupajući prvo s Letovim bendom, a zatim i samostalno.
No, ovo plodno razdoblje kratko je trajalo. Godine 1987. ubio se njezin bliski prijatelj, pjevač Sasha Bashlachev. Janka se vratila kući živjeti s ocem, ali je pala u depresiju i prestala nastupati. Ovo mračno razdoblje Janku je pratilo do kraja života. Do 1991. prekinula je s Letovom i ostala bez majke.
Uglavnom je odbijala intervjue. Jednom, kada ju je novinarka pitala za komentar, jednostavno je odgovorila: “Oni koji trebaju znati shvatit će tko sam i zašto to radim.” Pridavala je veliku važnost izgovorenoj riječi i nije htjela sipati beznačajne fraze kako bi udovoljila novinarima. Za života nije službeno objavila niti jednu ploču.
Nakon njezine smrti, Letov se žestoko usprotivio popularnom shvaćanju Janke kao tragične figure: “Živjela je svojim životom. Nisam joj zapravo trebao. […] Nevjerojatno je kako nas ljudi neprecizno percipiraju, s toliko predrasuda […] Ona je bila najveselija osoba ikada. Punija radosti od svih nas zajedno, zar ne shvaćate? ” U istom opsežnom intervjuu 1999. inzistirao je na tome da je njezina smrt sve samo ne samoubojstvo.
Ideja da su izolirani industrijski gradovi koje su gradili zatvorenici gulaga, više od tisuću milja istočno od Moskve, bili epicentri sovjetske punk scene može zvučati bizarno zapadnim ušima, ali sibirski bendovi poput Grazhdanskeye Oborone i Yanke proizvodili su žestoku i polemičnu glazbu koja je definirala posljednju generaciju sovjetske mladeži, generaciju koja nije mogla dočekati promjene.
Zašto Sibir? Kako to da je izrastao u svojevrsno središte underground i punk kulture? Nekoliko faktora objašnjava procvat scene. Prevladavali su industrijski gradovi, s katastrofalnim ekonomskim i ekološkim uvjetima, a regionalne i lokalne vlasti bile su daleko konzervativnije nego u ostatku države. Janka i Grazhdanskaya Oborona bili su militantni u svom protivljenju sovjetskom režimu i bilo kojem obliku vlasti. Rock u Sibiru bio je ekstremne forme i sadržaja, anarhistički punk bendovi činili su veliki dio scene. Moguće je da su punk bendovi povezani s etabliranim rock scenama u Moskvi, Sankt Peterburgu i Jekaterinburgu (jedinim gradovima u kojima je bilo dopušteno otvarati službene “rock klubove”) bili preblizu sjedišta moći da bi preuzeli iste rizike kao sibirski bendovi. Artur Strukov, frontmen tjumenskog punk benda Kulturna revolucija, nudi jednostavnije objašnjenje: hladnoća. “Većinu godine sjedite kod kuće, čitate i razmišljate o sebi”.
Epicentar sibirske underground glazbene industrije bio je Letovljev kućni studio, smješten u dvije sobe malenog stana na periferiji grada Omska. U tom studiju, poznatom kao GrOb Records, snimljeni su deseci sibirskih punk albuma. Među njima je bilo dvadesetak rijetkih Jankinih pjesama. Njezina prva akustična ploča (i jedna od njezinih najboljih) pod naslovom Ne Polozheno (Nije dopušteno) snimljena je u Omsku u siječnju 1988.
Jankin opus natopljen je vrstom ruskog sentimentalizma koji graniči s otvorenim fatalizmom. Posebno su relevantne folklorne tendencije njezine glazbe. Veliki dio njezina repertoara čine akustične pjesme koje kombiniraju punkersku žestinu i tjeskobu s kontemplacijom prisutnom u tradicionalnoj ruskoj glazbi. Njezina glazba ukorijenjena je u punku, ali mnogo češće zalazi u sfere folka i psihodeličnog rocka nego što bi to učinili britanski začetnici punka.
Djagileva ima izrazitu vokalnu sličnost s Patti Smith, kao i sličan politički pristup. Njezina je glazba, međutim, mnogo žešća i kaotičnija. Njezini albumi puni su proganjajućih, tjeskobnih, akustičnih ili električnih (post) punk balada prepunih boli. 1989. bila je posebno plodna za Janku. Početkom godine objavila je svoj magnum opus Prodano!, folk manifest u kojem je ponovno snimila puno svojih starih pjesama, dajući im novi aranžman samo za vokal i gitaru. Zatim je te iste pjesme snimila još jednom, u glasnim, hardcore i bučnim rock verzijama. Objavljeni su kroz dva albuma: Domoi! i Angedonija. Album Angedonija iz 1989. opisan je kao „Patti Smith susreće Kevina Shieldsa u ruskoj stepi“. Posljednji Jankin album Styd i sram snimljen je 1991. Sve su to izgubljeni klasici, prepuni depresivne atmosfere, sumornih tekstova, tjeskobe, disonantnih gitara, lo-fi aranžmana, nihilizma i očaja.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
