U hrvatskoj povijesti dizajna vrlo malo se zna o dizajnerima obuće. Jedna od pionirki u ovom polju bila je Vlasta Jarnjak, umjetnica danas poznatija po izradi keramičkog nakita. Knjiga Branke Hlevnjak Hod u zagrebačkim cipelama – Design Vlasta Jarnjak (ULUPUH, 2017.) predstavlja pokušaj upoznavanja šire javnosti s radom i postignućima ove kreatorice ženske i dječje obuće. Knjiga se nastavlja na niz projekata u proteklih nekoliko godina koji su revalorizirali rad žena u dizajnu: Dizajnerice, Marijina industrija ljepote, Porculanski sjaj socijalizma ili Žuži Jelinek ambasador mode.
Vlasta Jarnjak (djevojački Sabljak) rođena je 25. veljače 1940. godine u umjetničkoj obitelji. Po završetku Škole primijenjene umjetnosti 1959. godine nije mogla naći posao, pa je odlučila poslati svoje ilustracije u talijanski časopis Novus. Pozvana je u Milano da bude gost-ilustrator i radila je tamo šest mjeseci. U tom periodu posjetila je slavnu školu Artsutoria i stekla prva saznanja o modeliranju cipela.
Godine 1963. zapošljava se kao ilustratorica cipela u redakciji časopisa Styl, koji je bio namijenjen međunarodnom tržištu i imao zastupstva u 35 zemalja. Na tom poslu ostala je samo godinu dana jer se nakladnik časopisa, Jugoslavenski institut za industriju obuće, zatvorio.
Početkom 1965. zaposlila se kao dizajnerica cipela u Tvornici obuće Franjo Gorjup (bivšoj i budućoj tvornici Astra).
“Kad sam došla u modelarnicu onako mlada i još žensko među same muške nije mi bilo lako. Jer ja sam došla iz drugog miljea, mlada, dotjerana, našminkana, nosila moderne čarape, visoke potpetice. Svašta su mi radnice pripisivale … Šef modelarnice je bio pametan čovjek i dao mi je podršku. Ali ostali… ma kakva kreatorica, što je to uopće?”, prisjeća se Vlasta.
U Astri je bila jedna od glavnih animatorica razvojne službe te je ukazala rukovodstvu na važnost obilaženja sajmova kože i obuće u inozemstvu radi praćenja trendova i razmjene ideja.
“Moj cilj, koji sam slijedila, je bio da hoću i mogu putovati. I to sam provela i tako nabavljala informacije za smjernice novog načina dizajna obuće,” kaže Vlasta.
Lijevo: modeli ženske obuće tipa Mary Jane, Košuta, 1973./74. Desno: ženska obuća, Košuta, 1977.
Tek par mjeseci nakon što je došla u tvornicu, Vlasta se uspjela izboriti za tri slobodna dana kako bi otputovala u Bolognu na veliki sajam obuće, a na jesen je s dvoje kolega išla na sajam kože i obuće u Pariz. Kolege su bili impresionirani što se Vlasta dobro služila engleskim i talijanskim, a par mjeseci kasnije kolekcija koju je napravila dobila je Priznanje Grada Zagreba na XI. Međunarodnom tjednu kože i obuće na Zagrebačkom velesajmu.
No, nije bila zadovoljna svojim položajem u tvornici. Nisu joj dali da se bavi modelarstvom, već samo dizajnom, iako je imala dovoljno znanja. “A ja sam smatrala i smatram da dizajner, kreator mora svoj model provesti do kraja, mora izvesti taj prototip točno onako kako je zamislio,” navodi Vlasta, dodajući da je “kao kreatorica imala manju plaću od modelara, i još nešto manju kao žena!” Otišla je iz Astre 1970. godine.
Godine 1973. postaje suradnica Modnog žurnala ženskih, muških i dječjih cipela – Košuta, koji je konceptom slijedio Styl. Redakcija je bila u Rumi, a Vlasta je dizajnirala naslovnice, radila ilustracije i bila odgovorna za tehničku opremu časopisa. Dvije godine kasnije postaje glavna urednica Košute.
U tom periodu ponovo se zapošljava u Astri. Polazi tečaj modelarstva kod cijenjenog učitelja Miroslava Vaha te i sama vodi tečajeve za modelare. I dalje sudjeluje na međunarodnim kongresima i sajmovima.
Gumene čizme (lijevo) i ženske polučizme (desno), Košuta, 1973./74.
Kada su joj u tvornici konačno dali da za beogradski sajam (1977.) napravi svoju kolekciju, osvojila je najveću nagradu, Zlatnu košutu, i pripadajući Zlatni prsten. Iste godine osvojila je i Zlatnu cipelu Grada Zagreba. Tvornica je nakon toga proizvela taj model, koji se izvrsno prodavao, no Vlastin doprinos nije bio prepoznat od strane rukovodstva. Ubrzo nakon toga prešla je iz Astre u Tvornicu dječje obuće Zagreb.
Godine 1982. dobila je Priznanje za puni doprinos u radu Udruženja kreatora i modelara obuće, modne konfekcije i galanterije UKIM (izdavač Košute).
U travnju 1990. Vlasta odlazi u samostalne umjetnice i posvećuje se svojoj drugoj velikoj ljubavi – keramici – kojoj ostaje vjerna do danas.
“Žalosno je da u Zagrebu više ne postoji ni jedna tvornica obuće, i koliko znam mladi ljudi nisu zainteresirani izučavati taj zanat, jer se nemaju gdje zaposliti. Danas, kad šećem Kaptol-centrom i gledam uglavnom strane dućane, čini mi se da osluškujem zvukove strojeva, gledam prostore u kojima je hiljade ljudi zarađivalo svoj kruh. Nema naših cipela, sve strani proizvodi. Jesmo li za to sami krivi?”
Vlasta Jarnjak 2016.
