Za veliku fotografkinju, samozatajnu i povučenu Vivian Maier, koja je iza sebe ostavila pregršt uspomena na život ljudi i ulice Amerike, šira javnost je saznala tek nakon njezina života.
Misterioznu fotografkinju obitelji su zapošljavale kao dadilju, opisivale ju kao ljubaznu, ali ekscentričnu ženu koja je štitila svoj privatni život i uza sebe imala veliku zalihu kutija s fotografskim filmovima.
Za sobom je ostavila 100.000 negativa koje nitko, kao ni ona sama, nije vidio. Njezin je rad otkriven slučajno, kada je kolekcionar John Maloof pronašao negative i otkrio njezin skriveni talent; Vivianine fotografije svrstane su tad među najbolje ulične fotografije 20. stoljeća.
„Mislim da ništa nije stvoreno da traje vječno. Moramo napraviti mjesta za druge ljude. To je kao kotač. Kada kreneš, moraš ići do kraja. I onda netko ima priliku otići do kraja i tako se nastavlja, netko drugi zauzima tuđe mjesto. Nema ništa novog pod suncem, “ izjavila je Maier u jednom od intervjua.
Iako je rođena u New Yorku, djetinjstvo je provela u Francuskoj s majkom Mariom Jaussaud. Nekoliko godina s obitelji je živjela u New Yorku, gdje joj je otac radio kao inženjer. U Ameriku se vraća 1951. godine, gdje do kraja života radi kao dadilja. Svoje slobodno vrijeme Maier je koristila za fotografiranje raznih prizora najčešće na ulicama grada, gdje i dolazi do preokreta u njezinu radu. Počinje snimati s kvadratnim formatom, kupuje Rolleiflex kameru i mijenja način kompozicije. Hvata spontanost uličnih scena i oblikuje stil po kojem će kasnije postati prepoznatljiva.
Dosljedno fotografiranje tijekom pet desetljeća u konačnici je rezultiralo s preko 100 000 negativa, od kojih je većina nastala u Chicagu i New Yorku. Vivian se dodatno upuštala u svoju strastvenu odanost dokumentiranja svijeta oko sebe kroz ručno rađene filmove, snimke, intervjue i zbirke koje daju uvid u najfascinantnije prizore u američkom životu 50-ih i 60-ih godina.
Najviše je voljela fotografirati ljude na marginama društva, djecu, strace, crne sluškinje, klošare i siromašne koji daju drugačiju sliku „bogate i uspješne“ Amerike. Često je fotografirala i samu sebe u raznim izlozima što upućuje na njezin čvrsti stav, ali i na intimnost koju nije željela dijeliti s drugima. Svoje radove nikome nije pokazivala.
Bila je vrlo osjetljiva po pitanju društveno marginaliziranih, što se može protumačiti i kao aktivistički duh kojeg je materijalizirala u umjetnosti. Znatiželjna i nezaustavljiva, unatoč skromnim prihodima putuje diljem svijeta i svojom kamerom bilježi značajne trenutke ljudskih stanja.
„Ovo su djela koja me podsjećaju na Diane Arbus, ali su ona nastala prije njezinih, što znači da je Vivian većinu toga radila puno ispred svog vremena“, rekao je Lanny Silverman, kustos čikaškog muzeja uoči otvorenja njezine prve izložbe.
Jedna je osoba kojoj se može zahvaliti za otkrivanje umjetničkog blaga koje je stvorila. John Maloof 2007. godine na dražbi je kupio kutiju prepunu negativa, koje je ubrzo razvio te, svjestan značajnosti radova, objavio knjigu Vivian Maier- Street Photographer. Prije dvije godine premijerno je prikazan i film Finding Vivan Maier.
Ipak, teško je zamisliti tako intenzivno privatnu osobu izloženu javnosti i stvaranju uzbuđenja oko njezinih radova. To je brinulo Maloofa koji se nada da je u redu to što radi.
“Ona nije imala ljubavni život, obitelj, doista nikoga tko je bio blizu nje. Jedina stvar koju je imala je sloboda da svojim fotoaparatom izražava sebe i to je htjela sačuvati tajnom. Želim joj reći da može pokazati svijetu emocionalnu stranu, jer će se radovi ljudima svidjeti i pokrenuti ih.”
