„Protiv rodne ideologije – za rodnu ravnopravnost“, bio je jedan od upečatljivijih slogana u nedavnim gerilskim akcijama protiv prosvjeda povodom ratifikacije Istanbulske konvencije. Njegova je autorica feministkinja Vesna Kesić, strašna žena rođena kojoj danas čestitamo rođendan.
I ne samo rođendan. Želimo joj čestitati na preko četrdeset godina aktivizma, promišljanja naše stvarnosti iz kritičke i feminističke perspektive i nastojanja na stvaranju društva koje je uključivo i ne dopušta zlorabljenje moći, svejedno je li riječ o institucijama ili o vlastitim redovima. Želimo joj zahvaliti na tome što je bila, i još uvijek jest, pokretačica i inspiratorica pozitivnih promjena. Borba protiv rodne ideologije, u smislu dekonstrukcije ideoloških postavki patrijarhalnog rodnog režima, jedna je od niti vodilja djelovanja Vesne Kesić. Valja istaknuti, nikada nije bila riječ samo o borbi, nego uvijek i o domišljatom i inspirativnom poigravanju s dominantnim diskursom moći. Baš kao što je riječ i u pomicanju značenja sintagme „rodna ideologija“, jednostavnom intervencijom koja je oduzima njenim tvorcima i prokazuje ih kao izvorne rodne ideologe – one koji strahom i obmanama nastoje poništiti sve što je do sada učinjeno oko rodne ravnopravnosti.
„Pretpostavka da su žene “po prirodi miroljubive”, vraća i ograničava žene na njihove biološke i patrijarhalne uloge. A feminizam je, ako to nekome još nije jasno, prvenstveno odgovor na tako konstruiranu ulogu žena koja za sobom povlači i čitav niz diskriminacija, nepravdi i neravnopravnosti. I to ne samo prema ženama.“ („Žene obnavljaju sjećanja/Women Recollecting Memories“, Predgovor novom izdanju, Centar za žene žrtve rata, Zagreb 2003.)
Vesna Kesić sudjelovala je već u prvim feminističkim inicijativama u Jugoslaviji. Mitska konferencija Drug-ca žena: žensko pitanje – novi pristup?, održana 1978. godine u Beogradu, bila je mjesto susreta sa zapadnim feminizmom i poticaj osobnom osvještavanju:
„Svaka žena koja sebe smatra feministkinjom vjerojatno je prošla kroz iskustvo onog „spoznajnog klika“, trenutka kad shvati da je unatoč prividnoj emancipiranosti, karijeri, društvenom statusu i možda dobroj hetero vezi ipak mnogo puta doživjela iskustvo „drugotne“, diskriminirane, podčinjene, eksploatirane, vrijeđane i ponižavane – žene. I shvaćanja da tu svoju situaciju ne može mijenjati sama. Za moju generaciju taj kolektivni „klik“ dogodio se na konferenciji DRUG-ca žena. Sudionice konferencije iz Evrope, iz naše perspektive mahom moćne, emancipirane i uspješne žene, govorile su o vlastitim iskustvima „drugotnosti“, u profesiji, političkom životu, obitelji, intimi, na ulici, o čemu se kod nas tada šutjelo.“ (Kako se kalio feminizam: od DRUG-ce žene do Građanke, Kulturpunkt 29. 11. 2017.)
Ta je konferencija bila poticaj i kolektivnom djelovanju – nakon povratka u Zagreb, zajedno s drugim sudionicama, Vesna Kesić sudjeluje u osnivanju sekcije Žena i društvo Sociološkog društva Hrvatske, koja je tijekom osamdesetih godina prošlog stoljeća postala ključno mjesto feminističkih rasprava, ponekad u suglasju, no mnogo češće na udaru tadašnje socijalističke nomenklature. U to je vrijeme već bila diplomirala psihologiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i radila kao novinarka i urednica u nizu hrvatskih i jugoslavenskih tiskanih medija (Start, Studio, Svijet, Danas, Slobodna i Nedjeljna Dalmacija, Mladina, NIN). Pratila je kulturni, posebno kazališni, život u Jugoslaviji i Evropi, istraživački se bavila aktualnim društvenim i političkim fenomenima, a bila je prepoznata i kao jedna od novinarki koje su mijenjale novinarski stil u Hrvatskoj i Jugoslaviji i prve u tadašnje novinarstvo uvele ‘ja-formu’: „Nas nekoliko novinarki u osamdesetima prestale smo se skrivati iza velikoga patrijarhalnog ‘MI’ iza kojega su stajali država, partija i sve ostale snage patrijarhata“ (Aktivistkinje – kako opismeniti teoriju, Centar za ženske studije, Zagreb, 2001., str. 59).
Devedesetih joj se ipak, prema vlastitim riječima, „zgadilo novinarstvo u ratnim uvjetima“ tako da su civilnodruštveni aktivizam, antiratne civilne inicijative i feminističke organizacije postali prvenstveni okvir njezina djelovanja. Dug je popis organizacija u čijem osnivanju je sudjelovala, dovoljno je spomenuti Građansku inicijativu za slobodu javne riječi, Centar za žene žrtve rata i Grupu za ženska ljudska prava B.a.B.e. – koje i ime duguju njenom umijeću reinterpretacije i ponovnog osvajanja riječi (take back the words).
„Za mene je i u izgradnji ženskog dijela civilne scene bilo najvažnije ono: Stand up, get up and fight for your rights!, stvaraj novu kulturu, stvaraj drukčiju kulturu, stvaraj raznovrsnu kulturu, omogući različite oblike organiziranja, bori se za svoja prava, nitko ti ih neće tek tako izručiti na pladnju, to je za mene značilo izgradnju civilnog društva.“ (Barilar et al., str. 238)
Iz tog vremena potječe i afera Vještice iz Rija kad je, zajedno s još četiri novinarke i književnice (Dubravkom Ugrešić, Radom Iveković, Slavenkom Drakulić i Jelenom Lovrić), postala predmetom medijskog progona u kojem su ih optuživali da u svijetu lobiraju protiv održavanja sljedećeg PEN-ova kongresa u Hrvatskoj i proglasili ih nacionalnim izdajicama, sve samo zato što nisu pristajale na jednostavne, crno-bijele prikaze ratnih događanja. Iako medijske hajke takvog tipa početkom i sredinom devedesetih nisu bile nimalo bezazlene, Vesna ih je dočekala sa sebi svojstvenom duhovitošću i (samo)ironijom:
„Gotovo u četrdeset i petoj i konačno vještica! Jer, kad bolje razmislim, nikada ništa drugo nisam ni željela biti. No, kako mlade vještice još nisu sasvim emancipirane, u ranom djetinjstvu te su se fantazme javljale u nekom drugom, socijalno prihvatljivom obliku. Sjećam se da je jedan od mojih prvih odgovora na pitanje ”Što ćeš biti kada odrasteš” odlučno glasio: ”Stjuardesa!” Sanjarila sam o putovanjima u veliki nepoznati svijet, gradove poput New Yorka, Berlina, Londona, o egzotičnim zemljama i susretima sa zanimljivim ljudima. Zacijelo, neki muški psihijatar otkrio bi u tim djevojačkim čežnjama želju za letenjem (prema Erici Jong – nedostatak straha od seksa) i skrivenu želju da se napusti obitelj, dom i pleme. (Ispovijed hrvatske vještice).
Tijekom devedesetih sustavno se bavila pitanjima ratnih silovanja tako da je s temom konstrukcije spola i etniciteta u ratovima u bivšoj Jugoslaviji, i njihovom utjecaju na motivaciju ratnog nasilja, i magistrirala na njujorškoj New School for Social Research. Novinarstvom se nastavila baviti pišući kao slobodnjakinja najčešće za alternativne medije, kao što je svojedobno bio ARKzin, te kasnije za razne neprofitne medijske portale. Neko je vrijeme radila i kao medijska savjetnica u tek uspostavljenom Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, no njen aktivistički nerv nije joj dopustio da se dugo zadrži u institucionalnim strukturama, iako je i sama, iz zagovaračke pozicije ženskih civilnih inicijativa, sudjelovala u njihovom stvaranju.
U posljednjih nekoliko godina zaokupljena je radom na dokumentarnom filmu Španovica / Novo selo revisited, koji nastaje na osnovi njezinih istraživanja o sjećanjima na ratna stradanja i mirnodopski život u Pakracu i okolnim selima.
Ni na otoku Prviću, gdje provodi dio godine pišući i primajući goste, prijateljice i prijatelje iz cijeloga svijeta, Vesna ne miruje. Pokrenula je Otok sretnih mačaka, grupu koja brine o otočkim mačkama lutalicama nalazeći im sponzore i udomitelje među jahtašima te već niz godina sudjeluje u organizaciji festivala Kreativni dani Fausta Vrančića. Jednom aktivistkinja, uvijek aktivistkinja – izazova nikad ne manjka:
„Kolikogod su vanjske okolnosti teške, one su i izazov. Da živimo u najboljem od svih svjetova, ne bi bilo ni potrebe za našim inicijativama. Prema tome, vanjske okolnosti su izazov i šansa.“ (Barilar et al., str. 165)
Vesna Kesić preminula je u prosincu 2020.
Napomena: tekst je izvorno objavljen 2018. godine.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
