Slikarstvo Marice Mavec-Tomljenović zauzima istaknuto mjesto u novijoj hrvatskoj naivnoj umjetnosti i jedna je od rijetkih naivki koje biraju urbane teme. Slikarstvom se počela baviti u šestom desetljeću života, prikazujući svoje svakodnevno okruženje.
Mavec-Tomljenović rođena je 1. prosinca 1920. u Radeču u Sloveniji, no već od 1921. živi u Zagrebu. Maturirala je 1939. godine na 1. ženskoj realnoj gimnaziji na Gornjem gradu. Slikati počinje 1969. godine, a izlaže od 1972. godine, dok je prvu samostalnu izložbu imala 1976. godine u Galeriji Dubrava. Dosad je sudjelovala na više od 50 skupnih izložbi. Njeni radovi nalaze se u fundusu Hrvatskog muzeja naivne umjetnosti, Muzeju grada Zagreba, Muzeju izvorne umjetnosti u Zlataru i dr.
U Zagrebu živi na Debanićevom bregu u Vrapču, nadomak grada, a opet dovoljno izdvojena da ima ugodnu distancu od urbanog meteža, buke i zagađenja. Mnogi kritičari i kritičarke primijetile su Maričinu duboku vezanost uz mjesta najužeg odvijanja svakodnevnog života. Stoga “nije ni čudo da njezina slikarska avantura počinje oslikavanjem eksterijera i interijera kuće-doma ili pak događanjima vezanim za intimni prostor,” kako piše Željka Zdelar.
Maričine slike su poput obiteljskih albuma; riječima Mladenke Šolman: “Lica ukućana i prijatelja, svakodnevni život i njegovi izuzetni događaji prilika su da u njima i kroz njih izrazi suptilne vrutke svoje osjećajnosti koja oplemenjuje i obogaćuje lice stvarnosti. U topografiji njezine slike nema bizarnih mjesta. Sve je obično, poznato, familijarno, a opet tako magično i na neki način onostrano.”
Uz imaginarne, slikala je i brojne stvarne interijere, a ono što im je zajedničko je da “sve te prostorije imaju prozor kroz koji se nazire i priziva nas najčešće upravo čarobni brijeg: vani cvrkuću ptice, šušte krošnje, miriše cvijeće, čuje se graja djece, ulicom prolaze ljudi.” (Ž. Zdelar)
Ipak, s vremenom se može zamijetiti određena promjena motiva: od kroničarke prigradskog života u ranijim radovima, Mavec Tomljenović kasnije se fokusira na prizore iz zagrebačke jezgre. Ono što je karakteristično je da u eksterijeru često koristi ptičju perspektivu u želji da obuhvati što više toga, a posebnu pažnju posvećuje detaljima u arhitekturi (npr. Meteorološki zavod, Državni arhiv, Mirogoj…). U njenim ambijentima Edita Janković Hapavel čak nalazi “i prizvuk metafizičnosti, zaustavljenog vremena,” a Zdelar “očuđujući efekt naslućivanja života iza stvari i pojava.”
Kod portreta i akta Maricu pak najviše zaokuplja lice, čijoj karakterizaciji posvećuje veliku pažnju, dok je samo tijelo naznačeno tek sumarno, kao i pozadina. Da citiramo Branku Šulc:”Njen rad privlači posebice likovnom spontanošću, zapažanjima i maštovitošću, a portret zauzima važno mjesto i daje živost u njezinu likovnom iskazu, uz jasnu naraciju i posebice istaknutu memoriju o obiteljskim temama, uvijek uz snažan subjektivni doživljaj i nabrajanje detalja.”
Izvor: Mladenka Šolman i dr.: Marica Mavec Tomljenović, Art dizajn, Zagreb 2008.
