“Možda moja strast nije ni po čemu posebna, ali je barem moja.”
Tove Marika Jansson rođena je u Helsinkiju 9. kolovoza 1914. Njezina majka, ilustratorica Signe Hammarsten – Jansson (Ham) i njezin otac, kipar Viktor Jansson (Faffan), zabilježili su život svoje kćeri u svojoj umjetnosti od trenutka kada je rođena.
Uz majku je Tove naučila crtati gotovo prije nego što je naučila hodati. Učeći od roditelja, svo troje djece para Jansson odlučilo se baviti umjetnošću; Tove je postala slikarica i grafičarka, Per Olov fotograf, a Lars pisac i karikaturist.
Članovi obitelji Jansson podržavali su jedni druge u svemu, pa čak i onda kad se činilo da su sami sebi najblaži kritičari. Smisao života za njih je bilo zajedništvo koje je podrazumijevalo slobodu, odgovornost i odanost obitelji.
Zahvaljujući ovakvom, u najmanju ruku poticajnom okruženju, Tove je već sa 14 godina napisala i ilustrirala svoju prvu slikovnicu “Sara och Pelle och näckens bläckfiskar” (“Sara i Pelle i hobotnica vodene nimfe”).
Tove u mladim danima
Tijekom 20-ih godina objavljivala je crteže u raznim časopisima, a od od 1930. do 1933. godine studirala je na Visokoj školi za umjetnost, obrt i dizajn u Stockholmu, od 1933. do 1937. na Grafičkom fakultetu finske Akademije likovnih umjetnosti te na L’École d’Adrien Holly i L’École des Beaux-Arts u Parizu 1938. godine. Njezina prva samostalna izložba održana je 1943. godine.
Od 1930. do 1953. je radila kao ilustratorica i karikaturistica za satirični magazin na švedskom jeziku Garm. Njezina karikatura koja je prikazivala Adolfa Hitlera kao uplakanu bebu u pelenama koju onodobni politički moćnici pokušavaju smiriti dajući joj kriške torte (Austrije, Poljske, Čehoslovačke itd.) postigla je svjetsku slavu.
Jansson je prvenstveno poznata kao autorica knjiga o Moominima, pričama za djecu na kojima je surađivala sa svojom dugogodišnjom partnericom Tuulikki Pietilä.
Tove i Moomini
Riječ je o obitelji trolova koji su bijeli, okrugli i glatki, s velikim njuškama koje ih čine pomalo nalik nilskom konju. Prva knjiga o Moominima, Moomini i Veliki potop, napisana je 1945. Iako nije bila uspješna, sljedeća dva nastavka u seriji Moomin, Komet u Moominlandu (1946.) i Finska obitelj Moomintroll (1948.), donijela su Jansson slavu.
Stil knjiga o Moominima s vremenom se dosta mijenjao. Prvih par knjiga su prije svega pustolovne priče koje uključuju poplave, komete i nadnaravne događaje. S Moominland zimom likovi počinju stjecati određenu psihološku dubinu. Zbirka kratkih priča Priče iz Moomindoline (1962.) i romani Moominpappa na moru (1965.) i Moomindolina u studenom (1970.) su ozbiljne i psihički zahtjevne knjige, daleko od laganog i veselog humora Finske obitelji Moomintroll.
Janssonina se slava brzo proširila i postala je najčitanija finska autorica u inozemstvu. Za “trajan doprinos dječjoj književnosti” dobila je i međunarodnu nagradu Hans Christian Andersen 1966. godine.
Tove i Tuulikki
Njezin prvi izlet izvan dječje književnosti bila je Bildhuggarens Dotter (Kipareva kći), polu-autobiografska knjiga napisana 1968. godine. Nakon toga, napisala je još pet romana, uključujući njezino najpoznatije djelo, Sommarboken (Ljetna knjiga) i pet zbirki kratkih priča.
Iako je postala poznata prije svega kao autorica, Tove Jansson je smatrala svoje karijere autorice i slikarice jednako važnima. Slikala je cijeli svoj život, mijenjajući svoj stil od klasičnog impresionizma u svojoj mladosti do vrlo sažetog modernističkog stila u svojim kasnijim godinama.
Studio je imala u Helsinkiju, no, mnoga je ljeta provela na malom otoku zvanom Klovharu, jednom od Pellinki otoka u blizini grada Porvoo. Putovanja i ljeta koja su Jansson i Pietilä zajedno provele uhvaćeni su na nekoliko sati filma koje je snimila Pietilä. Od tih snimaka napravljeno je nekoliko dokumentaraca, a najnoviji je Haru, yksinäinen saari (Haru, usamljeni otok) (1998.) i Tove ja Tooti Euroopassa (Tove i Tooti u Europi) (2004.).
Tove i Tuulikki na otoku Klovharu
Jansson je umrla 27. lipnja 2001. u dobi od 86 godina.
“Tove Jansson imala je mnogo karijera i mnogo lica. Kao umjetnica bila je ne samo višeznačna, već i iznimno marljiva. Njezini autoportreti odražavaju slobodu i neovisnost koji su joj bili toliko važni”, stoji u opisu izložbe kojom je finski muzej Atenum obilježava 100. obljetnicu njezina rođenja.
