Iako je široj publici najpoznatija kao autorica kratke priče Žute tapete (The Yellow Wallpaper, 1890.), Charlotte Perkins Gilman ostavila je dubok trag u povijesti feminizma i borbe za ljudska prava općenito.
Svojim javnim nastupima i neumornim novinarsko-spisateljskim radom nastojala je senzibilizirati javnost za probleme poput rasizma i rodne nejednakosti koji su duboko obilježili američko društvo na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Njezine ideje i praktični prijedlozi (poput podjele kućanskih poslova) bili su neobično napredni za doba u kome je živjela.
Privatni život
Charlotte Perkins Gilman rođena je 3. srpnja 1860. godine u gradiću Hartfordu, u američkoj saveznoj državi Connecticut. Nakon što ih je otac napustio, malena obitelj Perkins (majka i dvoje djece) našla se u nezavidnoj financijskoj poziciji. No, mnogo su gore od materijalnih bile emocionalne posljedice: Charlottina majka, Mary Perkins, teško je podnijela suprugov odlazak. Sasvim se povukla u sebe, a prema djeci nije iskazivala gotovo nikakve emocije (u svojoj autobiografiji Gilman navodi kako bi joj se majka obraćala s ljubavlju jedino kada je mislila da spava).
Ne bi li zaštitila svoje potomstvo od boli koju je sama osjećala, branila im je da čitaju beletristiku i druže se s drugom djecom.
Čak i u tako ranoj dobi Gilman je pokazala nevjerojatnu snagu volje i odlučnost: sama je naučila čitati u dobi od pet godina, a kasnije je mnogo vremena provodila u knjižnici čitajući o drevnim civilizacijama, biologiji, čak i fizici.
Neko se vrijeme uzdržavala oslikavanjem čestitki. Vlastitom lošem predosjećaju usprkos, 1884. godine se udala za umjetnika Charlesa Waltera Stetsona. Nakon rođenja kćeri godinu dana kasnije, Gilman je oboljela od teške postporođajne psihoze. Nakon niza neuspješnih pokušaja liječenja, rastala se od supruga (rijedak i odvažan potez u devetnaestom stoljeću!) i sa kćeri odselila u Kaliforniju.
1900. godine ponovno se udaje, ovoga puta za svog rođaka Houghtona Gilmana. Tridesete godine dvadesetog stoljeća donijele su niz nedaća za Charlotte Perkins Gilman: dijagnosticiran joj je rak dojke, a 1934. preminuo joj je suprug. Naposlijetku je odlučila uzeti stvari u svoje ruke: 17. kolovoza, 1935. godine počinila je samoubojstvo uzevši preveliku dozu kloroforma.
“Odabrala sam kloroform umjesto raka,” napisala je u svom oproštajnom pismu.
Društveni angažman
Charlotte Perkins Gilman bila je aktivna članica niza feminističkih udruga. Uređivala je i/ili pisala priloge za mnoge od službenih glasila tih udruga, a i sama je pokrenula i uređivala nekoliko utjecajnih časopisa. Putovala je diljem Sjedinjenih Država kako bi držala predavanja o nizu aktualnih tema, poput rodne nejednakosti, radničkih prava, društvenih reformi i sl.
U svom traktatu Žene i ekonomija (Women and Economics, 1898.), istaknula je ekonomsku jednakost kao preduvjet rodnoj jednakosti. Žene, piše Gilman, nikada neće moći biti jednake muškarcima sve dok im se ne omogući da žive od vlastitog rada. Kao moguće rješenje, predlagala je da se vođenje domaćinstva uvrsti na popis plaćenih poslova.
Pet godina kasnije (1903.), oštro se obrušila na dom kao mjesto eksploatacije i porobljavanja, koje izuzetno loše utječe na ženino mentalno stanje (djelo The Home: Its Work and Influence). Javno je odbacivala tada općeprihvaćena uvjerenja o postojanju ‘muškog’ i ‘ženskog’ mozga, te biološkoj uvjetovanosti pojedinog spola za određene poslove i karakteristike.
Smatrala je kako je odgoj (nurture), a ne biologija (nature), taj kojime se definiraju rodne uloge. U skladu s tim, zalagala se za to da odjeća, igračke i odgojne mjere budu jednake za dječake i djevojčice. Napredna kakva je bila, smatrala je kako i muškarci trebaju sudjelovati u kućanskim poslovima dok je, s druge strane, nužno da i žene rade i zarađuju izvan doma.
Žute tapete
Već spomenuta kratka priča koja je Gilmanici osigurala mjesto u književnim antologijama, Žute tapete, sadrži niz autobiografskih elemenata.
Priča o novopečenoj majci koju suprug (inače liječnik) drži zatvorenu u sobi oblijepljenoj žutim tapetama unatoč njenom protivljenju, u velikoj je mjeri priča same Gilman.
Nakon rođenja kćeri, zapala je u postporođajnu depresiju koja u to vrijeme nije bila prepoznata kao klinički poremećaj, već ju se odbacivalo kao histerični simptom, tek jednu od brojnih ‘ženskih’ mušica.
Dr. Mitchell, zadužen za Gilmaničin slučaj, propisao joj je mnogo odmora i što manje aktivnosti:
“Nakon svakog obroka odmarajte barem sat vremena. Intelektualnim aktivnostima ne posvećujte više od dva sata dnevno. I nikada, dokle god ste živi, ne uzimajte u ruke ni pero, ni kist, ni olovku.”
Gilman je poslala svom bivšem liječniku primjerak priče, ne bi li ga na taj način uvjerila u neučinkovitost njegovih medicinskih metoda. Iako je sama autorica u svom dnevniku zabilježila kako je uspjela u svom naumu, kasniji su proučavatelji njenog opusa otkrila kako tome, nažalost, ipak nije bilo tako. Uvaženi dr. Mitchell nastavio je svojim pacijenticama propisivati potpunu pasivnost do kraja svoje karijere.
Osim proze (najvećim djelom kratke priče) Charlotte Perkins Gilman pisala je i poeziju – najpoznatije su joj zbirke U ovom našem svijetu (In This Our World, 1893.) i Sufražetske pjesme i stihovi (Suffrage Songs and Verses, 1911.). Valja spomenuti i brojne eseje, zbirke pisama, traktate i dramske tekstove.
Strašna žena!
