11.12.1931.

Sunčana Škrinjarić – život proveden u “krivim sobama”

Foto: privatna arhiva

Zagrebačka književnica Sunčana Škrinjarić rođena je 1931. u građanskoj obitelji koja se diči mnogim slavnim ličnostima. Njezina je baka bila socijalistkinja i borkinja za ženska prava Zofka Kveder, sestra joj je koreografkinja Tihana Škrinjarić, unuka fotografkinja Vladimira Spindler, a kći joj je Sanja Pilić, autorica dječje književnosti i često ime na popisima lektirnih naslova.

Svoj je posljednji tekst, „Zapise o baki koja sja“ (2004.), Škrinjarić posvetila Kveder, koju je opisala kao jednu od svojih tragičnih heroina, lijepu sufražetkinju koja je „uz svoj talent za pisanje imala u sebi i neki nagon za samouništenjem“. Kveder se ubila prije no što je stigla upoznati svoju unuku, nadarenu Sunčanu koja je već kao djevojčica čitala njezine (tada joj još “čudne i ne sasvim razumljive”) knjige. Škrinjarić je svoju prvu zbirku poezije objavila sa samo 15 godina.

Uz Kveder, koju je ovjekovječila neposredno prije smrti, spisateljica je osmislila mnoge upečatljive fiktivne junakinje. Iako je se uglavnom pamti kao nagrađivanu autoricu dječje književnosti, Škrinjarić je često pisala o položaju žena u međuraću i socijalizmu te o osujećenoj ženskoj kreativnosti.

Njezin je najpoznatiji lik Tajana, tugaljiva romantičarka čije je odrastanje opisano u romanesknoj trilogiji koju se uglavnom smatra autobiografskom: Ulici predaka (1980.), Ispitu zrelosti (2001.) i Bijelim strijelama (2004). Ulica predaka, roman koji su pohvalile pionirke jugoslavenskog drugovalnog feminizma, povjesničarka Lydija Sklevicky i novinarka Vesna Kesić, odlikuje se zaigranom tekstualnošću i domišljatim kolažiranjem dijalektalnog govora likova s citatima iz novina i ironičnim opaskama pripovjedačice.  

Ova trilogija, čije su epizode objavljene već 1960-ih kao kratke priče koje je Škrinjarić okupila u svojoj prvoj proznoj zbirci Noć s vodenjakom (1978.), opisuje Tajanino traumatično djetinjstvo, nekolicinu afera i par pokušaja pisanja. Okružena priprostom Teticom, lijepom tirankom Mamicom, očuhom i poludjelim komunistom Pravim Taticom, Tajana stasa u kulturnu radnicu koja se mota po jugoslavenskim umjetničkim krugovima. Osim mladenačke ljubavi Slavka, lika oblikovanog prema egzistencijalistu Antunu Šoljanu, osrednjeg pisca i nešto boljeg plagijatora koji postane režimski autor, Tajana upoznaje Mariju Jurić Zagorku i Vesnu Parun. Iako su danas kanonizirane predstavnice hrvatske (ženske) književnosti, za vremena trajanja romana, 1950-ih, karijere tih spisateljica bile su daleko od trijumfalnih. Zagorka je umrla sama i zaboravljena, a Parun je životarila bez stalne adrese.

Za razliku od kratkih priča „Obitelj“ (1969.) i „Jedno ljeto“ (1971.) napisanih u prvom licu, Škrinjarićina trilogija, u kojoj su objavljene epizode ljubovanje s boemom Grofom i ljetna romansa preoblikovane u Tajanine zgode, perspektive likova razdvaja od one krovne pripovjedačice. Unatoč često ponavljanoj zabludi da se priklanja djetinjem pogledu svoje junakinje, autorica ustvari kolažira mnoštvo glasova. To višeglasje odražava Tajanine kaotične formativne godine. U romanima, koji su nalik mnogo poznatijoj trilogiji o odrastanju i umjetnosti, Svili, škarama (1984.), Marini ili o biografiji (1986.) i Dori, ove jeseni (1991.) autoričine suvremenice Irene Vrkljan, Škrinjarić opisuje zablude i bolne gubitke nesnalažljive mlade žene izložene obiteljskom i seksualnom nasilju.

Ulica predaka završava potresnim prizorom: nakon povratka iz partizana Pravi Tata posjećuje Tajanu, sada već tinejdžericu, i zaključuje da mu je kći postala ljepotica te je prisilno poljubi u „čvrsto stisnute usnice“. Zgrožena i zbunjena Tajana, koja će se tog poljupca prisjetiti kada na nju nasrne jedan od kasnijih udvarača, škarama komada svoju omiljenu igračku, plišanog medu, i prisjeća se turobne časne sestre koja joj je kao školarki govorila da „nema čuda“. Osim po liričnim, razvedenim rečenicama, Škrinjarićin je stil prepoznatljiv po razlici u stupnju znanja između pripovjedačice (i, posljedično, čitateljice) i neuke heroine.

Nešto prije svog 30. rođendana, Tajana zalupi vratima obiteljskog stana te se preseli u unajmljenu sobicu. O njoj ne saznamo ništa više. Iako je to možda nedolično za profesionalnu čitateljicu kojoj su takva učitavanja zabranjena, uvijek sam nadala da je Tajana, kao i Škrinjarić koja je 1971. naputila siguran posao na Radiju Zagreb kako bi se bavila pisanjem, nakon kraja Bijelih strijeli ipak postala spisateljicom.

Foto: privatna arhiva

Kazališna kavana (1988.) životopisan je opis partijskih bonvivana, boema i gradskih djevojaka koje su se 1950-ih okupljale u tada trošnoj taverni Kavkaz. Iako opisuje mjesto čiji su posjetitelji bili pisci Tin Ujević i Vjekoslav Majer, koji se i pojavljuju kao sporedni likovi, Kazališna kavana je roman o anonimnim ženama. Uz priče o životima sirote ljepotice Ivone, glumice Mije, sentimentalne Ede i Ane, koja je nakon samostalnog izvođenja abortusa zatvorena u sanatorij, Škrinjarić je u roman uključila oštre esejske ulomke. Junakinje Kazališne kavane se ili udaju, kao Ivona i Mia, ili propadaju, kao pjesnikinja Eda, kći despotskog komunista koja je skončala sama u skučenoj sobici. Škrinjarić to komentira kao jedine zaplete dostupne ženama i napominje da je „društvo prihvaćalo umjetnice s nekom ironičnom dobrohotnošću,“ zbog čega feministički sretni raspleti, oslobođenje i književni uspjeh, nisu bili izgledni. Osim položaja umjetnica, spisateljica se osvrće i na dostupnost abortusa, koji je 1950-ih bio strogo regulirani od prevrtljivih, muških komisija:

Abortusi nisu bili dozvoljeni, sve se obavljalo tajno, kriomice. Operiralo se na kuhinjskim stolovima, u sumnjivim predratnim ordinacijama i, naravno, sve bez anestezije. Žena mora ispaštati svoju krivnju, svoje sladostrašće, žudnju koja je naopaka i nedopuštena. Čak su i bračne družice bile sumnjive, jer se smatralo da uživanje u seksu pogoduje začećima, a kako li su tek bile žigosane one druge, ljubavnice, razuzdanice, žene s prošlošću.

Tamna soba (1983.), radiodrama o umjetnici koja uništava svoje slike i izaziva ogovaranja susjeda koji je smatraju luđakinjom i lakom ženom, portret je čudne, neprijateljski nastrojene žene nalik suvremenim antipatičnim ženskim likovima iz proze Ottesse Moshfag i serije Fleabag. Tijekom rasprave o umjetničinoj socijalističkoj garsonijeri koja nakon njezine smrti treba novog stanara, jedna od susjeda primijeti da je „žalosno da neki ljudi cijeli vijek provedu u krivim sobama.“ Svođenje Škrinjarićina opusa na njezino stvaralaštvo za djecu i opisivanje autorice kritičke, formalno inovativne i mračnjačke proze kao drage tete iz lektirih naslova jedno je od takvih pogrešnih smještanja. 

Jedini tekst koji se bavi Škrinjarićinim opusom na suvisao, teorijski promišljen način je članak Irene Lukšić. Iako sjajno analizira pripovjedne tehnike, Lukšić je u krivu kada tvrdi da Škrinjarićina proza nije feministička. U svom ranim pričama i radio dramama spisateljica uglavnom uzdiže boemsko slobodoumlje i muški modernistički kanon, ali to nipošto ne vrijedi za njezine kasnije radove. Škrinjarić možda nije zainteresirana za djelatne feminističke heroine, ali njezine neobične junakinje, kao i kritički paragrafi o ženskim mogućnostima između razdoblja partizanki i drugovalnih feministkinja, zaslužuju mjesto u regionalnom kanonu ženske književnosti.  

Škrinjarić je za svoj rad nagrađena književnim nagradama “Grigor Vitez” (1970, 1978. i 1983.) i “Ivana Brlić-Mažuranić” (1981.), a 1999. bila je nominirana za najveću svjetsku nagradu u području dječje i omladinske književnosti “Hans Christian Andersen.” Knjige su joj prevedene na litavski, mađarski, slovenski i druge jezike, a prema njezinu romanu i scenariju snimljen je prvi hrvatski dugometražni crtani film Čudesna šuma (1989).


Zahvaljujemo Sanji Pilić na ustupljenim fotografijama.


Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.


Povezano