“Nemam žanr. Čak ni spol nemam na pameti. Nisam muškarac, nisam žena, nisam rock, nisam folk. Dovraga, ne znam tko sam, ali znam da mogu biti sve.”
Za mnoge bi uspjeh pod svjetlima pozornice bio ispunjenje sna, ali za jednu od najtraženijih producentica i tekstopiskinja danas, Lindu Perry, bio je to tek početak karijere. Široj publici najpoznatija kao frontmenica grupe 4 Non Blondes, koja je početkom 90-ih postala svjetski popularna zahvaljujući hitu What’s up?, Linda Perry je svoje mjesto u svijetu glazbe našla prvenstveno iza svjetla pozornice, transformirajući karijere pjevačicama kao što su Pink, Christina Aguilera, Gwen Stefani, Courtney Love i mnoge druge.
Linda Perry rođena je 15. travnja 1965. godine u Springfieldu, Massachusetts. Odrastajući u glazbeno-umjetničkoj obitelji od rane dobi pokazuje talent i interes za glazbu. Linda je lezbijka. U tinejdžerskim godinama bila je zbunjena svojom novootkrivenom seksualnošću koja se nije uklapala u standardni kalup. Pokušala je samoubojstvo popivši majčine tablete. Nasreću, nije postala dio statistike, već je prihvatila sebe i odlučila postati rock zvijezdom.
Band 4 Non Blondes nastao je u San Franciscu u doba koje je označeno gay seksualnom revolucijom i aktivizmom. Stvorili su most između tzv. urbanog dyke undergrounda i ljubitelja glazbe svih rodova, rasa i seksualnih orijentacija. Probili su se na sceni snagom i iskrenošću kojom su zračili, a Linda je svojim osebujnim stilom i jakim glasom u maniri Janis Joplin, Grace Slick i Roberta Planta postala zaštitnim znakom banda. Od početka je otvorena po pitanju svoje seksualnosti, pa tako na svjetskoj turneji nastupa s gitarom na kojoj se nalazi naljepnica “dyke”. Unatoč velikom uspjehu prvog albuma, Linda 1994. odlazi iz banda nezadovoljna što je glazbena industrija tretira kao proizvod. U intervjuu za Rolling Stone, 2011. godine, izjavila je da nikad nije bila pretjerana ljubiteljica svog benda, čiji je zvuk opisala kao “fluffy polished bullshit“.
U narednih par godina izdaje dva samostalna albuma, In Flight i After Hours. Njezin prvi samostalni album imao je puno zreliji zvuk; bio je pomalo ćudljiv i na trenutke mračan. Kritika ga je odlično prihvatila, ali je prodaja bila slaba. U radu na svojim albumima kao najveću vrijednost navodi priliku da od Billa Bottrella (producirao M. Jacksona i Madonnu) nauči tajne glazbene produkcije.
Novac zarađen u 5 minuta slave grupe 4 Non Blondes istopio se, a ona je ponovo bila na početku. Ovaj put počela je raditi iza scene, sa Pink. Linda je producirala album M!ssundaztood, a zajedno su napisale i većinu pjesama na albumu (Get the party started, Lonely girl). Sljedeći korak bila je pjesma koja je dobila Grammy za pjesmu godine 2004., Beautiful u izvedbi Christine Aguilere. “Nikad nisam trebala biti umjetnica, jer sam užasna u tome. Jednostavno to ne volim”, izjavila je.
Od tada radila je s mnogo glazbenika i glazbenica, neki od njih su Jewel, Courtney Love, Gwen Stefani, Alicia Keys, Celine Dion, Robbie Williams, Juliette and the Licks i Skin.
Linda kaže da će raditi sa svakim s kim osjeti povezanost, bez obzira sviđa li joj se njegov ili njezin prethodni album. Iako mnogi glazbeni stručnjaci savjetuju mlade glazbenike da osmisle svoj dugoročni cilj i prema njemu planiraju korake, Lindin pristup je drugačiji – ona prvenstveno slijedi svoju intuiciju.
“Ima mogućnost izreći univerzalne istine i osjećaje u svega tri minute koliko traje pop pjesma”, za Lindu kaže Eric Gofrain.“Ona ima ono što je potrebno da uspije u glazbenoj industriji kojom vladaju muškarci.”
Proces pisanja pjesama za nju je fluidan, dopušta da se stvari prirodno razvijaju, ne forsira ih. “Sjednem za klavir ili gitaru i uključim mikrofon”, objašnjava, “stavim slušalice i kanaliziram svoju muzu. Stanem i slušam i obično se pojavi strukturirana pjesma. Zato bolje pišem sama. Kad radim s nekim, proces je zahtjevniji i čini se kao težak rad. Nisam zato postala glazbenica. Ne želim da ono što radim bude posao. Zato ne pokušavam pisati hitove. Moja namjera je samo napisati dobru pjesmu.”
Unatoč tome što se orijentirala na produkciju i pisanje za druge, nije odustala od traženja svog vlastitog zvuka. 2010. godine s novim bendom Deep Dark Robot izdala je album 8 songs about the girl, najavljen singlom Won’t you be my girl? i krenula na turneju.
Godine 2011. počela je izdavati akustične obrade pjesama snimljenih iPhoneom. Neke od do sada objavljenih pjesama su Black Hole Sun (Soundgarden), Starman (David Bowie), Communication Breakdown (Led Zeppelin) i Born this Way (Lady Gaga).
Važan dio njenog djelovanja povezan je s njenom seksualnom orijentacijom. Linda blisko surađuje s nekoliko udruga koje promiču slobodu izražavanja, individualnost i prihvaćanje. Podržava organizacije kao što su LA Gay & Lesbian Center i Art of Elysium. S LA Gay & Lesbian Centerom producira dobrotvornu večer An Evening With Women. Većina sredstava namijenjena je mladima, uglavnom djeci koju roditelji izbacili na ulicu zbog homoseksualne orijentacije.
“Moj cilj je biti najbolja što mogu, a ako mogu drugim ljudima pomoći da budu najbolji što mogu, to je odlično! Dobijem dva za cijenu jednog,” kaže Linda.
