Jedna žena protiv čitave vojske i vlade: to je priča o turskoj kantautorici Seldi Bağcan, koja je bila proganjana, cenzurirana i zatvarana u Turskoj zbog svojih subverzivnih, provokativnih protuvladinih prosvjednih pjesama. Selda je zbog svojih političkih stavova i hrabrosti u suprotstavljanju opresivnoj vladi koja je vladala Turskom sedamdesetih i osamdesetih godina bila uzor ljevičarima i disidentima u svojoj zemlji.
Njezina fascinantna životna priča i fenomenalna glazba ostale su više-manje zaboravljene i nepoznate na zapadu sve dok britanska izdavačka kuća Finders Keepers 2006. nije objavila reizdanje njezinog debi albuma. Izvorno objavljen 1976. kao Turkulerimiz 2, a kasnije preimenovan u Selda, album, pun distorziranih gitara i funky aranžmana, dočekan je s oduševljenjem – i to s pravom. Bila je to fascinantna fuzija psihodeličnog rocka i turskog folka; divljih, bučnih gitarskih rifova i tradicionalnog turskog melosa. Tu je i Seldin zaštitni znak – jedinstven, stravstven, emotivan stil pjevanja.
Selda Bagcan rođena je 1948. godine u gradu Mugla u zapadnoj Turskoj. Odrasla je u dobrostojećoj visoko obrazovanoj obitelji, i rano je pokazala interes za glazbu. Naučila je svirati mandolinu s pet godina, a kao tinejdžerka razvila je interes za sviranje gitare i pjevanje uz popularne engleske, španjolske i francuske pjesme na radiju.
Tijekom godina studiranja na odsjeku za inženjersku fiziku Sveučilišta u Ankari, počela se zanimati za tradicionalnu tursku glazbu. Gitaru je svirala ‘za svoj gušt’ sve dok njena prva dva singla snimljena 1971. godine nisu prodana u gotovo milijun primjeraka. Tijekom 1970-ih Bağcan je nastavila spajati zvuk gitare i tradicionalnog turskog žičanog instrumenta, baglame, s tekstovima koji su snažno inspirirani regionalnim narodnim tradicijama.
Sedamdesete su bile vrhunac Seldine karijere – obišla je Tursku i Europu i stekla veliku bazu obožavatelja. Njezin prvi album objavljen je 1976. Mnoge njezine pjesme nosile su snažnu društvenu kritiku i solidarnost sa siromašnima i radničkom klasom, što ju je učinilo posebno popularnom među lijevim aktivistima i simpatizerima tijekom politički polariziranih 1970-ih. Otvoreno sebe naziva “gorkim zvukom turskog naroda”.
Nakon zloglasnog vojnog udara 1980. vlada ju je proganjala zbog njezinih političkih pjesama. Putovnica joj je konfiscirana i nije mogla napustiti zemlju sve do 1987. Zatvorena je 1982. i ponovno 1984.; u zatvoru je provela ukupno pet mjeseci, a službene optužbe bile su da je pjevala na kurdskom jeziku i uglazbila zabranjene pjesme turskog pjesnika Nazima Hikmeta.
Nakon 1987. Selda nastupa na brojnim festivalima u Turskoj i Europi. Nakon što je preživjela tešku nesreću 2000. za vrijeme turneje, Seldi se u novom tisućljeću sreća osmjehnula – europski i američki kolekcionari ponovno otkrivaju tursku glazbu iz psihodelične ere. Njezin prvi album, Selda, ponovno izdaje kuća Finders Keepers 2006. godine., a pjesmu “Ince Ince” semplirao je Dr. Dre.
U razgovoru za britanski glazbeni časopis Wire, Selda kaže da nije osjetila da je kao žena morala napornije raditi da bi izgradila karijeru.
“Nikada nisam smatrala da sam zakinuta kao žena u glazbi, jer mi je moj osebujan glas donio puno koristi. Nikada se nisam trebala boriti za priznanje. Dva tjedna nakon što sam izdala svoj prvi album, postala sam poznata … Vjerujem da žene u glazbenoj industriji mogu imati veliku prednost, da cijeli svijet voli žene u glazbi više od muškaraca, jer općenito djeluju osjetljivije, simpatičnije i privlačnije. Mnogi ljudi prilaze Turskoj s orijentalističkim stajalištem i misle da svi hodamo okolo s feredžama na glavi, što nije istina. Žene su dobile pravo glasa u Turskoj prije nego u Švicarskoj. Konzervativne vlade će doći i otići, ali sekularizam u Turskoj nikada neće nestati.“
Ako su vas zaintrigirale Seldina priča i glazba, vrijedi detaljnije istražiti slične izvođače/ice, što znači zaroniti u svijet anatolijskog rocka – stil rock glazbe s elementima turske narodne glazbe u kojem se distorzirane električne gitare, bas i bubnjevi spajaju s tradicionalnim turskim instrumentima kao što su bağlama i saz. Pjesme obično koriste ljestvice i melodije tipične za tursku narodnu glazbu unutar rock konteksta; česte su i rockerski orijentirane obrade tradicionalnih narodnih pjesama (‘türkü’). Anatolijski rock nastao je kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih; turski ansambli koji su izvodili Beat i Rock & Roll bili su osobito ključni u nastanku žanra. Izvođači prvog vala bili su pod velikim utjecajem psihodeličnog rocka, kao i progresivnog rocka i funka.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
