Natalia Lafourcade međunarodno je priznata skladateljica, kantautorica i producentica iz Meksika. Od izdavanja debitantskog albuma 2003. godine, njezina je glazba konstantno u rotaciji na radiju u njezinoj domovini i diljem Latinske Amerike, kao i u SAD-u. Tijekom svoje dvadesetogodišnje karijere sudjelovala je u bezbrojnim glazbenim projektima, a među njezinim najpopularnijim pjesmama su En el 2000, Un derecho de nacimiento, Hasta la Raíz, Nunca es suficiente i Tú sí sabes quererme.
Natalia je osvojila brojne nacionalne i međunarodne nagrade za svoj rad: 14 Latin Grammyja, 2 Grammyja, Billboardovu nagradu i 3 MTV nagrade. Sudjelovala je na dodjeli Oscara 2018. godine kada je s glumcem Gaelom Garcíom Bernalom i glazbenikom Miguelom izvela pjesmu iz Pixarovog animiranog filma Coco.
Iako je poznata kao skladateljica i kantautorica, Natalia također interpretira pjesme kultnih latinoameričkih skladatelja. Surađivala je s umjetnicima/cama iz cijelog svijeta kao što su Juan Gabriel, Los Ángeles Azules, Omara Portuondo, Jorge Drexler, Pepe Aguilar, Leonel García, Rubén Blades i Devendra Banhart. Nastupala je na brojnim međunarodnim festivalima, kao i u legendarnim dvoranama kao što su Lincoln Centar u New Yorku, Koko u Londonu i Bataclána u Parizu.
Natalia je 2018. pokrenula projekt Un Canto por México u svrhu obnove kulturnog centra u mjestu Jáltipan nakon razornog potresa u rujnu 2017. Kasnije je objavila i istoimeni album (Vol. 1, 2020.) inspiriran lokalnim glazbenim stilom Son jarocho, a 2021. je objavila i Vol. 2 koji sadrži originalne, tradicionalne i klasične materijale uz pratnju mariachi orkestra i zbora pod ravnanjem Nanda Hernandeza.
Natalia Lafourcade Silva rođena je 1984. u Mexico Cityju u umjetničkoj obitelji. Njezin otac, Gastón Lafourcade, proslavljeni je čileanski glazbenik, dok joj je majka pijanistica María del Carmen Silva Contreras. Natalia je odmalena znala da želi biti umjetnica. Tijekom djetinjstva dobivala je poduku iz slikanja, kazališta i glazbe. Na satovima glazbe izvještila se na nekoliko instrumenata, uključujući flautu, saksofon, gitaru i klavir. Učila je i pjevanje. Pohađala je katoličku srednju školu, Instituto Anglo Español, a nekoliko je godina živjela s majkom u Coatepecu, u meksičkoj saveznoj državi Veracruz, gdje su obje izučavale glazbu.
Natalia se prisjeća prvog trenutka kada ju je pozornica opčinila, s desetak godina. Njezina majka upisala ju je na niz tečajeva kako bi pomogla usmjeriti djetetovu energiju i znatiželju. Budući da je imala dobar glas, učiteljica joj je predložila da pjeva na božićnoj proslavi. Kako ona kaže, “Odjednom sam shvatila da će iza mene svirati pravi mariachi. Cijelo tijelo mi je drhtalo. Počela sam drhtati i pjevati. Nakon dvije pjesme, nisam htjela stati. Sjećam se da sam pomislila: ‘Što je ovo? Ovo želim raditi cijeli život’.”
S vremenom ju je pod svoje okrilje uzeo Loris Ceroni, cijenjeni talijanski producent. Već je na svom prvom albumu iz 2002. pokazala da vlada najrazličitijim stilovima – album obuhvaća nježne akustične gitare u stilu bossa nove pa sve do žestokih plesnih ritmova, često unutar iste pjesme. Tada je bila u fazi kada se željela odmaknuti od tradicionalnih žanrova: “Započela sam svoju prvu ploču tako eklektično. Imala je različite vrste žanrova i pristupa; željela sam isprobati sve.” Ovaj album ju je proslavio u Meksiku.
Godine 2004. Lafourcade je okupila četveročlani rock bend, Natalia y la Forquetina, s kojim je 2005.godine snimila album Casa na kojem su električne gitare bile u prvom planu. Nakon turneje, Natalia 2006. raspušta bend i nastavlja kao solo umjetnica.
Kad su zemlje Latinske Amerike 1970-ih doživjele val nasilnih političkih preokreta, ljudi su se okrenuli narodnim korijenima i diljem kontinenta javlja se pokret folk glazbe, nueva cancion. U Čileu je glazbenica i aktivistica Violeta Parra snimila neke od najpoznatijih melodija regije, dok je Simón Díaz sačuvao musicu llaneru, karakterističnu za venezuelanske ravnice. Argentinski trubadur Atahualpa Yupanqui proglasio se pak “pjevačem zaboravljene umjetnosti“. Ti su umjetnici znatno doprinijeli očuvanju latinoameričkih pjesama.
Ali u desetljećima nakon toga, činilo se da se proširio jaz između narodne glazbe na španjolskom jeziku i moderne glazbe. Nalet žanrova, od reggaetona preko electra do trapa na španjolskom, revolucionirao je i obogatio suvremeni latino glazbeni krajolik. Natalia Lafourcade pojavljuje se kao čuvarica meksičke kulturne memorije i glazbene ostavštine čitavog kontinenta, ali sa suvremenim senzibilitetom. Njezine pjesme, ma koliko uronjene u tradiciju i „korijene“, uvijek imaju za nju karakterističan autorski pečat.
Album Hasta La Raiz iz 2015. je precizna demonstracija Lafourcadine sposobnosti da spoji staro i novo. Pjesme na albumu su bolno osobne, dok istovremeno evociraju slike i nježnost izvođača balada iz prošlih razdoblja. “Stalno prelazim rijeke, hodam kroz šume, volim sunce / Svaki dan nastavljam vaditi trnje iz dubine svog srca / U noći sam zapalila svoje snove / Da očistim svako sjećanje svetim dimom”, glase uvodni stihovi naslovne pjesme albuma. Aranžmani su ogoljeni i minimalistički; često su to samo jednostavne gitarske melodije.
A onda je Lafourcade uronila još dublje u prošlost. Udružila se s Miguelom Peñom i Juanom Carlosom Allendeom, članovima gitarskog dua Los Macorinos. Zatvoreni u studiju usred šume, započeli su minuciozno proučavanje kulturnog bogatstva Latinske Amerike. Lafourcade i Los Macorinos snimili su više od 30 pjesama koje su činile dvodijelni kompendij, Musas i Musas Vol. 2. Ovi albumi uključuju interpretacije najdragocjenijih narodnih standarda Latinske Amerike.
Ranije spomenuti Un Canto Por México, Vol 2. uključuje nekoliko Lafourcadinih originala, kao i meksičke standarde. Ovaj album također sadrži dvije verzije pjesme “La Llorona,” klasika kojeg Lafourcade u razgovoru opisuje kao pjesmu koja govori o “unutarnjoj tami”. Destiliranje ovih složenih emocija nije lak zadatak i zahtijeva određenu razinu razumijevanja i zrelosti, kaže Lafourcade:
Da biste pjevali tradicijsku glazbu, morate razumjeti stvari koje nisu povezane samo s glazbom – stvari koje su vezane za život pa čak i za duh i dušu. Morate se povezati s riječima i duhom pjesme, te sa samim životom koji nastanjuje pjesme i njihove riječi. I ne samo to! Morate se prihvatiti vrlo osobnog zadatka samospoznaje, razumjeti kamo idete i što tražite u pjesmi, kako biste mogli podijeliti tu analizu i magiju glazbe, koja je praktički mistična.
Lafourcade svoj kreativni proces opisuje kao vječno udvaranje meksičkoj glazbi, koketiranje ili coqueteo . “Sviđa mi se ta riječ! Prelijepa je. Uzimam elemente iz folklora, ali nisam 100% rigidna. Nisam poput nekih drugih koji su proveli cijeli život izučavajući narodnu umjetnost – ja sam urbana umjetnica. Zahvaljujući tome što radim puno sam putovala i sada sam se odlučila vratiti u svoju zemlju kako bih ponovno počela opažati, učiti i još jasnije shvaćati. Ali to nije nešto što se događa preko noći. Zato volim reći da sam ‘koketirala’ s tim glazbenim utjecajima. Oni su unijeli neizmjerno bogatstvo u moj rad i za mene također – jer je to također povezano s mojim rastom kao ljudskog bića, kao žene, kao pjevačice, kao skladateljice i glazbenice.”
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
