Diamanda Galás američka je avangardna skladateljica, pjevačica, pijanistica i aktivistkinja. Njeni se radovi uglavnom bave temama AIDS-a, metalnih bolesti, nepravde i feminizma. Surađivala je s mnogim avangardnim skladateljima, a za nju kažu da je „sposobna izvesti najuznemirujućiji vokalni teror“.
Njezin je otac također glazbenik i s njime je svirala na prvim nastupima, izvodeći grčku i arapsku glazbu. Galás kao svoje utjecaje navodi Mariu Callas (Diamandu neki nazivaju Mariom Callas avangardne glazbe), John Lee Hookera, i Johnny Casha. Osim bluesa, na njen način pjevanja uvelike su utjecali grčki i bliskoistočni stilovi pjevanja. O njenim glazbenim utjecajima više možete pročitati ovdje.
Prvi samostalni nastup imala je 1979. godine na Festival d’Avignon-u, nedugo nakon preseljenja u Europu, gdje je nastupila u glavnoj ulozi u operi Un Jour comme un autre eksperimentalnog skladatelja Vinka Globukara. Opera je bazirana na dokumentaciji Amnesty Internationala o uhićenju i mučenju jedne turske žene zbog navodne izdaje; slične je teme Diamanda nastavila istraživati i u vlastitim radovima.
Prvi album, pod nazivom The Litanies of Satan izdala je 1982. godine, no tek krajem 80-ih njen rad dobiva široku pozornost opernom trilogijom The Masque of the Red Death (ime je preuzeto iz istoimene priče Edgara Allana Poea), a sastoji se od dijelova The Divine Punishment, Saint of the Pit i You Must Be Certain of the Devil. U operi Diamanda detaljno opisuje patnju oboljelih od AIDS-a. Nedugo nakon početka snimanja prvog djela trilogije, njen je brat, dramaturg Philip-Dimitri Galás, obolio od te bolesti, što je potaknulo Diamandu da udvostruči svoj trud. Nedugo prije dovršetka trilogije, njen je brat umro, pojačavši njenu želju za borbom protiv AIDS-a.
Dvije godine kasnije, Diamanda se priključila aktivističkoj grupi ACT UP u borbi protiv AIDS-a. Već je sljedeće godine uhićena dok je u ACT UP-ovoj demonstraciji u katedrali Sv. Patrika u New Yorku. Demonstrirala je protiv njujorškog kardinala Johna O’Connora koji se protivio edukaciji o AIDS-u i dijeljenju kondoma u javnim školama. Bila je jedna od 53 uhićenih unutar katedrale.
Jedan od njenih najpoznatijih albuma je Plague Mass, snimljen 1990. kada je nastupila u katedrali Sv. Ivana u New Yorku. U tom radu Galás kritizira rimokatoličku crkvu zbog ravnodušnosti prema AIDS-u.
Diamanda Galás također pjeva u blues stilu i interpretira širok raspon blues pjesama svojim jedinstvenim pijanističkim i vokalnim stilom. Ovaj vid njenog stvaralaštva najbolje je zastupljen na albumu The Singer iz 1992. godine, na kojem je obradile pjesme Willija Dixona, Roya Acuffa i Screamin’ Jay Hawkinsa, kao i Gloomy Sunday, pjesmu koji je napisao mađarski pijanist i skladatelj Rezso Seress, a koja je postala jednom od Diamandinih najpoznatijih pjesama.
Judgement Day, video Galásinih performansa, izdala je 1993. Sljedeću godinu surađivala je s basistom Led Zeppelina, John Paul Jonesom, koji je bio njen dugogodišnji obožavatelj. Iste godine izdali su album The Sporting Life koji su promovirali na dugoj turneji i čak nastupili na Jon Stewart Showu na MTV-u. Andy Bell, pjevač britanskog synth-pop dua Erasure, pozvao je Diamandu na suradnju na albumu grupe izdanom 1995. Također, njene se pjesme pojavljuju na soundtracku filma Natural Born Killers. Galásina pjesma Free Among the Dead pojavljuje se u dokumentarcu o kriminalizaciji AIDS-a Ruins: Chronicle of an HIV Witch-Hunt Zoe Mavroudi iz 2013. godine.
Izdala je i jednu knjigu, The Shit of God, 1996. godine koja sadrži mnogo njenih originalnih tekstova. Sudjelovala je na projektu Closed on Account of Rabies (1997), album snimljen u čast Edgaru Allanu Poeu koji uključuje Iggyja Popa, Debbie Harry i Marianne Faithfull, a Diamanda je čitala priču Crni mačak.
Defixiones, Will and Testament: Orders from the Dead, album je izdan 2004. godine kao 80-minutni spomen na armenske, grčke i asirske žrtve turskog genocida. Defixiones se odnosi na upozorenja na grčkim grobovima protiv micanja ostataka mrtvih.
Talijansku prestižnu nagradu Demetrio Stratos osvojila je 2005. godine. Sa sovjetskim disidentskim umjetnikom Vladislavom Shabalinom surađivala je 2011. na zvučnoj instalaciji Aquarium koju je inspirirala ekološka katastrofa u Meksičkom zaljevu. Instalacija je prezentirana u Baselu (Švicarska) i Udinama (Italija), oba puta u crkvama.
Diamanda trenutačno radi na remasteringu svojih albuma koje će izdati krajem ove godine.
“Žena koja se odriče feminizma jest žena koja ne shvaća veliku količinu odrađenog rada”, nedavno je izjavila u intervjuu za NY Times. Također, podržala je Keshinu borbu protiv njenog silovatelja i izrazila ljutnju što se takve borbe i danas vode.
Tekst je originalno objavljen na poddomeni portala – operiseksizam.voxfeminae.net, internetskoj stranici koju, uz mentorstvo, uređuju volonteri i volonterke uključenie u projekt ‘Aktivni mladi za rodnu ravnopravnost’.
