Objavljeno

Monica Sjöö – umjetnica kao nevoljka šamanka

Monica Sjöö (1938.–2005.) bila je slikarica, spisateljica, radikalna anarho/ekofeministkinja te jedna od prvih predstavnica “pokreta boginje”. Vjerovala je da je Velika Majka pokretačka sila svemira. Autorica je manifesta “Towards a Revolutionary Feminist Art” (1971.), jednog od prvih i najmilitantnijih feminističkih umjetničkih manifesta. Autobiografski tekst koji donosimo u nastavku objavljen je povodom umjetničine retrospektivne izložbe u Galeriji Hotbath u Bathu 2004.

***

Nastojanje da govorim za Majku Zemlju i njezine duhove, za Gajine zakone poštivanja svega živućeg, i za vještice, zasigurno me stavlja van patrijarhalnog statusa quo prema kojem je Zemlja tek resurs koji “čovječanstvo” može iskorištavati. Vjerujem da smo svjesni i živi samo zato što je i Ona. Zemlja je naše veliko planetarno Majčinsko Božanstvo. Kao uglavnom samouka umjetnica i spisateljica, nikad nisam željela biti dio muškog mainstreama, svijeta umjetnosti koji je usmjeren potrošačkim interesima korporacija, lišen bilo kakve ekološke ili političke osviještenosti i koji sada cinično slavi smrt prirode.

Zapadnjačku umjetnost uvijek su sponzorirali bogati i moćni; crkva i država. Renesansni umjetnici slikali su idealizirane i nasmiješene Bogorodice opčinjene svojim sinovima, dok su stvarne žene – siromašne, stare, lezbijke, samohrane majke, iscjeliteljice i vidovnjakinje, travarice i primalje – stotinama godina bile spaljivane na lomači kao vještice izvan europskih katedrala. Govorim ovo kao feministkinja i poganka koja štuje ženska božanstva.

Zapadnjačka buržujska umjetnost tada je krenula slaviti patrijarhalnu obitelj s dominantnim ocem i podložnom ženom i djecom. Dio te tradicije bilo je i obilje ženskih aktova – tadašnja pornografija. Žene su bile tu da ih se gleda i konzumira. Govorim iz iskustva. Kad sam imala 16 godina, bjegunka od doma bez prebijene pare, nekoliko godina radila sam kao nagi model u umjetničkim školama u Švedskoj i privatno za slikare. U njihovim djelima bila sam objekt i tako su se prema meni i odnosili, kao da sam jabuka ili stolica ili neka vrsta prostitutke. To me nije čudilo budući da mi se u djetinjstvu vlastiti otac, i sam umjetnik, hvalio kako je spavao sa ženama koje su mu pozirale. Uvijek sam odbijala pozirati mu za akt, stoga je bilo ironično i zastrašujuće raditi kao model za poluprofesionalne umjetnike, poput brojnih drugih žena koje su neimaština i bijeda prisilili na različite oblike seksualnog izrabljivanja.

Umjetnica sa slikom “God Giving Birth” (lijevo)

Odrasla sam u Švedskoj, najprije na sjeveru otkud je majčina obitelj, zatim u Stockholmu, gdje smo ja i moja majka, umjetnica, živjele kao izopćenice u velikom siromaštvu. Moji roditelji su se rastali kad sam imala samo tri godine. Otac mi je bio s juga Švedske, iz seljačke/radničke obitelji i nije imao formalno obrazovanje. Sam se školovao na Likovnoj akademiji, gdje je upoznao moju majku, a uzdržavao se slikanjem i dekoriranjem. Iako se nisam slagala s ocem, divila sam se njegovoj slikarskoj iskrenosti. Uvijek je ostao vjeran siromasima i pustim krajolicima i seljačkim kolibama svog djetinjstva, a najviše je koristio zemljane boje u vrijeme kada to nije bilo popularno, kada su umjetnošću dominirali sljedbenici Matissea. Unatoč tome i njegovoj klasnoj pripadnosti, moj otac je uspio te su isti oni kritičari koji su ga nekoć kritizirali sada hvalili njegovu “suptilnu upotrebu boje”. On nije imao visoko mišljenje o svijetu umjetnosti i njegovom licemjerju i favoritiziranju. Ta spoznaja pomogla mi je da zadržim hladnu glavu kasnije kada su i moju umjetnost kritizirali.

Moja majka, koja nije imala ženski pokret u umjetnosti da je osnaži, nije imala dovoljno samopouzdanja i snage te nikad nije uspjela kao umjetnica unatoč talentu. Kasnije se udala za ruskog aristokratskog emigranta koji je dugih pet godina bio moj očuh. Jako sam je voljela. Bila je velika sanjarka i mističarka koja je rano napustila školovanje i koja je udajom za mog oca izdala svoju klasu i zbog toga bila isključena. Otišla sam od kuće sa 16 godina da pobjegnem od svog okrutnog, konzervativnog očuha. To su okolnosti koje su oblikovale moj rani život i kasnije radikalne političke stavove.

Traumatična životna iskustva “rođenja, smrti i ponovnog rođenja” gurnula su me preko ruba – oblikovala moju umjetnost i navela me da “vidim” nevidljivi svijet koji nas okružuje. To je carstvo Velike Majke koja je i mračna i svijetla, koja pripada i ovom i Drugom, duhovnom, svijetu. Ona daje život i uzima ga natrag. Porod kod kuće mog drugog sina Toiva u Bristolu 1961. osvijestio mi je nevjerojatnu moć ženskog tijela i seksualnosti. Između snažnih trudova i osjećaja da mi tijelo biva rastrgano, pred očima mi se pojavilo baršunasto, blještavo crnilo koje se izmjenjivalo sa zasljepljujućom svjetlošću. Oboje su bili dobrohotni i vizualno nevjerojatno lijepi. U tom otvorenom i ranjivom stanju ukazala mi se Boginja.

“Dancing Women, Dancing Stones” (izvor: New Hall Art Collection, Murray Edwards College, University of Cambridge)

Godine 1964. ponuđena mi je izložba u jednoj maloj lokalnoj galeriji – izložila sam samo jednu figurativnu šarenu sliku koju sam nazvala Rođenje. Željela sam istražiti taj trenutak kroz spoj fizičkog sa prostornim i duhovnim, i bila sam šokirana reakcijama. Knjiga posjetitelja bila je puna negativnih komentara o tome da tako odvratna slika ne bi trebala biti izložena u javnom prostoru. To me potaknulo na preispitivanje kulture koja sveta ženska iskustva menstruacije i poroda proglašava opscenima. Tada sam odlučila posvetiti svoj život istraživanju ženskih iskustava, i fizičkih i duhovnih, kroz umjetnost. Apstraktnu umjetnost percipirala sam tada kao nešto za one privilegirane koji si mogu priuštiti da se poigravaju s površnim slojem realnosti. Posvetila sam puno vremena proučavanju drevnih neolitičkih kultura koje su štovale ženska božanstva. Željela sam shvatiti njihova uvjerenja i vrijednosti. Podaci koje sam prikupila objavila sam u knjizi The Great Cosmic Mother: Rediscovering the Religion of the Earth (s Barbarom Mor, 1987. i 1991.). Dvije godine provela sam u Švedskoj, 1965.-67., surađujući s Vijetnamskim pokretom, preko kojeg sam došla u kontakt s radikalnim ljevičarskim i crnim umjetnicima, a jedan od njih će postati otac mog sina rođenog 1970. godine.

U Bristolu 1968. suosnovala sam prvu grupu za žensko oslobođenje te naslikala sliku God Giving Birth koja preispituje kršćansku ideju “Boga.” Slika je izložena u St. Ivesu u Cornwallu 1970. godine zajedno s mojim drugim slikama s erotskim i multirasnim motivima. Izbio je skandal, posebno zato što su slike izložene u Gradskoj vijećnici te su zabranjene. Iduća izložba na kojoj sam sudjelovala bila je grupna feministička izložba “Womanpower – 5 Women Artists” u Swiss Cottage Library u Londonu 1973. Slika “God Giving Birth” skoro je završila na sudu zbog “opscenosti i blasfemije”. Posljedično, slika je postala slavna i sada je smatraju važnom ikonom koja podiže svijest. U vlasništvu je Women’s Arts Museuma u gradu Skellefteå u Švedskoj.

“Meeting the Ancestors at Avebury”

Godine 1978., kada sam bila na tripu na gljivama, postala sam svjesna misterija Zemlje i neolitičkih svetišta Boginje te sam inicirana drevnoj Majci u neolitskom nalazištu u Silburyju. Osjetila sam kako Ona žaluje te iskusila Njenu bol dok je svakodnevno zlostavljaju, siluju, zagađuju, izrabljuju, na vlastitom tijelu. Doslovno sam vidjela Zemlju kako živi i diše i od tog trenutka ne sumnjam da je Ona naša živuća i svjesna velika Majka. Možemo je susresti i čuti dok pjeva i obraća nam se u vizijama i snovima. Do moje inicijacije, slikala sam velike, figurativne slike žena iz različitih kultura i rasa. Preselila sam se u Wales kako bi joj bila bliže, i sada je sama zemlja ušla u moje slike po prvi put i naslikala sam mnogo slika inspirirana morem, svetim mjestima i Boginjom u krajoliku.

Moje slike djeluju drevno i arhaično, kao da pripadaju nekom drugom vremenu i prostoru. Osjećam da prošlost-sadašnjost-budućnost koegzistiraju sada s nama i da ta drevna Sestrinstva različitih rasa mogu komunicirati s nama u sadašnjem trenutku iz drugih svjetova. Jesu li moje slike neka vrsta psihičkih prolaza za njihov ponovni ulazak u ovaj svijet?

Bila sam nevoljka Šamanka, i život me nije štedio kako bi, čini se, spoznala druge realnosti. Kad je moj 15-godišnji sin poginuo u prometnoj nesreći 1985. godine, moj život je završio i nisam htjela nastaviti živjeti. Nikad prije nisam iskusila takvu bol. Jedini razlog zašto sam pri zdravoj pameti i još uvijek živa je jer sam vlastitim očima vidjela da je moj preminuli sin izgledao krajnje smireno, kao da su ga dočekali njegovi bližnji. Putovala sam s njim, letjela na velikim bijelim krilima u blještavo svjetlo i ukazale su mi se riječi “jedina bitna stvar je ljubav”.

Prošla sam kroz užasnu fazu u kojoj sam se bojala svega što mi je blisko: slikarstva, svoje knjige o Velikoj kozmičkoj Majci, Boginje, ženskih okupljanja, ljepote u prirodi, sunca. Željela sam biti u vječnoj tami i zimi jer je moj sin umro na prekrasan ljetni dan.

Kada sam se nakon nekoliko godina odsustva vratila radu, tražila sam onostrana iskustva i prisustvo astralnog svjetla koje sam imala sa sinom. Međutim, nisam postala ‘new agerica’. Imala sam vrlo negativna iskustva s tim pokretom kad je moj stariji sin, Sean, razvio non-Hodgkinov limfom koji mu je dijagnosticiran ubrzo nakon smrti mog mlađeg sina u Francuskoj. Živjeli smo zajedno te dvije godine koje su mu preostale i u tom periodu istraživali smo duhovnost te se uključili su grupe za meditaciju i iscjeljenje te smo odlazili u Bristol Cancer Help Centre. Moj sin se upoznao s preporađanjem (rebirthing), new age tehnikom s vrlo patrijarhalnom i desničarskom idelogijom. Umro je za vrijeme punog mjeseca u srpnju 1987. i nakon njegove smrti napravila sam detaljnu analizu new age pokreta i objavila je u knjizi Return of the Dark/Light Mother or New Age Armageddon: Towards a Feminist Vision of the Future.

U proteklih nekoliko godina zainteresirala sam se za svoje sjevernjačko podrijetlo te sam 1994. otputovala na sjever Švedske radi velike izložbe. Godine 1999. napisala sam knjigu The Norse Goddess koja tematizira povijest i vjerovanja šamanskog naroda Saami, možda najdrevnijeg naroda Europe. Držala sam predavanja, prezentacije i izložbe na Međunarodnoj konferenciji boginja, i više od 10 godina surađujem s organizacijom Bristol Women’s Group. Priređujemo rituale u vrijeme punog i tamnog mjeseca i osam festivala godišnje, a bavimo se i magijom, političkim i antirasističkim aktivizmom. Ova organizacija me hrani, daje mi nadu i prijateljstva te je bila velika podrška u teškim trenucima.

Također, sudjelovala sam u različitim velikim grupnim razmjenama i izložbama umjetnica te puno putovala. Nakon što sam prije pet godina operirala rak dojke, dobila sam poriv da vidim, radim, slikam, pišem i putujem što je više moguće dok još imam dovoljno snage. Nedavno mi je  otkriven sekundarni rak i ne znam što budućnost nosi. Stoga je važno i nužno da se ova izložba održi sada.

Budite blagoslovljene.


Povezano