Mercedes Sosa bila je argentinska folk pjevačica, poznata po svom političkom angažmanu, zagovaranju prava marginaliziranih skupina te strastvenom alt vokalu. Diljem Latinske Amerike zvali su je “glasom ljudi bez glasa”. Voljeli su je i cijenili zbog njezinih poruka mira, solidarnosti i nepokolebljive predanosti društvenoj pravdi i ljudskim pravima.
U karijeri koja je trajala 60 godina, Sosa je bila komentatorica i kritičarka političkih i društvenih previranja koja su pogodila njezinu zemlju i ostatak kontinenta. Bila je jedan od pionirki Nueva Cancióna (“Nove pjesme”), društveno osviještenog pokreta koji je, oslanjajući se na folklorne elemente, 1960-ih revitalizirao latinoameričku glazbu. Svoj najveći komercijalni uspjeh i politički utjecaj postigla je interpretirajući pjesme iz tog žanra, poput “Gracias a La Vida” čileanske kantautorice Violete Parre.
Haydée Mercedes Sosa rođena je 9. srpnja 1935. u Tucumanu u ruralnom području sjeverozapadne Argentine, kao kći nadničara i pralje, te je odrasla u siromaštvu. Odrastajući je bila bliža kulturi Inka nego onoj njihovih europskih osvajača. Jedan njezin djed bio je francuski imigrant, dok je drugi bio Indijanac koji je govorio jezik kečua, a to mestizo (miješano) podrijetlo kasnije se ogledalo u njezinoj karakterističnoj fuziji andskih i europskih melodija.
Sosina karijera započela je kada je u dobi od 15 godina s pjesmom “Tužna sam” pobijedila na amaterskom natjecanju na lokalnoj radio postaji. Kaže da je uvijek imala ogromnu tremu kad bi pjevala u javnosti. Tek je 1962. snimila svoj prvi album. Tijekom sljedećeg desetljeća, Sosa, koju su zbog tamne kose i indijanskih crta lica prozvali La Negra (“Crna”), postala je vrlo popularna u cijeloj Južnoj Americi zahvaljujući svom rezonantnom, izražajnom glasu i osviještenim stihovima.
Tekstovi Sose, kao i ostalih muzičara/ki vezanih uz pokret Nueva Cancion, bili su odgovor na sve veću brutalnost vlade. Sosa kaže da su joj društveni problemi uvijek bili izvor umjetničke inspiracije. Međutim, nije voljela kad bi je etiketirali kao protestnu pjevačicu; kao što je kasnije objasnila Larryju Rohteru u New York Timesu: “To je kao da pozoveš nekoga da lupi pečat na tvoje pjesme s natpisom “zabranjeno”. Inteligencija umjetnika mora biti šira pred takvim mogućim preprekama. Osim toga, umjetnici nisu politički lideri. Jedina moć koju imaju je da privuku ljude u dvorane.”
Ipak, nakon što je vojska 1976. preuzela vlast u Argentini i uspostavila diktaturu, Sosa, deklarirana komunistkinja i bliska lijevim strankama, trpjela je maltretiranja i cenzuru. Stavljena je na crnu listu i mnoge njezine pjesme bile su zabranjene na radiju, a zabranjeni su joj nastupi uživo i snimanja u studiju. Nakon što je 1979. uhićena pa puštena, otišla je u egzil, prvo u Španjolsku, zatim u Francusku. To je bilo veoma teško razdoblje njezina života: “Kad si u egzilu, poneseš svoj kofer, ali postoje stvari koje se ne uklapaju. Postoje stvari u tvom umu, poput boja i mirisa i stavova iz djetinjstva, a tu su i bol i smrt kojoj si svjedočila,” kazala je u jednom intervjuu. Nakon trogodišnjeg izgnanstva, vraća se u domovinu s trijumfalnim povratničkim nastupom. U Argentini je ubrzo ponovno uspostavljena civilna vlast.
Njezina međunarodna reputacija rasla je iz godine u godinu. Surađivala je s glazbenicima/cama poput Luciana Pavarottija, Stinga, Andree Bocellija, Nane Mouskouri i Joan Baez. Nakon zajedničke europske turneje sa Sosom u kasnim 1980-ima, Baez ju je opisala kao “monumentalnu, briljantnu pjevačicu s ogromnom karizmom.”
Suradnik Boston Globea Fernando Gonzalez pohvalio je njezinu stilsku raznolikost i “zadivljujući raspon nijansi i dinamike. Ona može naizgled nasumično pjesmu pretvoriti u himnu ili intiman razgovor.” Dodao je i da Sosine pjesme ruše jezične barijere i progovaraju univerzalnim jezikom: “Možete dobro govoriti španjolski da je razumijete, ali i ne morate – Mercedes Sosa ne zahtijeva prijevod.”
U jesen 2000. Sosa je osvojila nagradu za najbolji folk album za album Misa criolla na prvoj ceremoniji dodjele Latin Grammy nagrada. Nakon toga je dobila još dva latinska Grammyja, kao i bezbrojna međunarodna priznanja.
Njezina posljednja djela bila su Cantora, dvostruki album na kojemu pjeva 34 pjesme u duetu s poznatim latinoameričkim pjevačima i pjevačicama, a završava argentinskom nacionalnom himnom; i Cantora II, još jedan album dueta koje je izvela s 35 domaćih i međunarodnih umjetnika.
Umrla je u Buenos Airesu 4. listopada 2009. godine. Njoj u čast proglašena je nacionalna žalost u trajanju od tri dana. Njezin sin Fabián Matus tada je izjavio: “Mercedes Sosa je svoje 74 godine proživjela punim plućima. Napravila je praktički sve što je htjela.” Vodeće argentinske dnevne novine Clarin napisale su joj sljedeću posvetu: “Mercedes Sosa je sinonim za borbu, otpor i slobodu. Tradicionalna i moderna, ruralna i svjetska, gruba i sofisticirana, bila je ni više ni manje nego najvažnija argentinska pjevačica u povijesti.”
