19.06.1942.

Merata Mita – dekolonizatorica velikog ekrana

Novozelandska redateljica, filmska pedagodinja i aktivistkinja Merata Mita rođena je 19. lipnja 1942. godine. Jedna od najznačajnijih novozelandskih filmašica i prva žena maorskog porijekla koja je samostalno režirala dugometražni igrani film, zalagala se za davanje medijskog prostora pričama i autorima/cama iz marginaliziranih zajednica te razvijala posebnu filmsku poetiku ukorijenjenju u maorskoj kulturi, problematizirajući posebno pitanje položaja žena.

Tijekom karijere neustrašivo je probijala prepreke s kojima se susretala, najprije kao Maorka u dominantno bjelačkoj industriji, a zatim kao žena unutar patrijarhalne maorske kulture. Jedan od njezinih umjetničkih gojenaca je i Taika Waititi, kojemu je koproducirala prvi dugometražni film Boy.

Mita je rođena u ruralnoj sredini u regiji Bay of Plenty, kao treće od devetero djece, a odrastanje u zajednici u kojoj se njegovala autohtona kultura i tradicija te govorio gotovo isključivo maorski jezik usadilo joj je nepokolebljiv osjećaj ponosa na svoju kulturu i identitet, koji će obilježiti njezin život i djelovanje.

Šezdesetih godina Mita se zapošljava u školi te, kao jedna od rijetkih Maorki među učiteljima, počinje raditi s učenicima maorskog i pacifičkog porijekla koje je sustav obilježio problematičnima i tako osudio na neuspjeh. Otkriva njihovu nadarenost za umjetnost i vizualno te, nastojeći doprijeti do njih i nadići probleme izazvane njihovom nedovoljnom pismenošću, počinje se oslanjati na tradiciju usmene predaje tipične za maorsku kulturu. Uz pomoć zanemarene školske prijenosne kamere Super 8, Mita počinje s učenicima snimati videouratke umjesto eseja i tako otkriva način spajanja usmenog i vizualnog, koji joj ukazuje na “moć slike u komunikaciji s ljudima koji nemaju druge komunikacijske vještine”.

Već se tu mogu pronaći začeci njezine buduće filmske poetike, koja, Mitinim riječima, film promatra kao svojevrstan nastavak usmene predaje, definirajući ga kao sredstvo pretvaranja mentalnih slika koje pripovjedačica koristi dok dočarava svoju priču u celuloidne slike koje čine priču koju je moguće gledati i vanjskim, a ne samo unutarnjim okom.

Merata s djecom

Profesionalno pak ulazi u filmsku industriju najprije radeći kao posrednica između lokalnih maorskih zajednica i stranih filmskih ekipa, no uskoro postaje svjesna neravnoteže u položaju između autohtonih zajednica, koje strancima pružaju pristup važnim aspektima svoje kulture, i filmaša, koji ih zauzvrat komodificiraju. Zbog toga odlučuje naučiti tehničke aspekte filmskog posla kako bi mogla prikazivati maorsku kulturu i priče o životu Maora bez egzotificirajuće europske perspektive.

“Morala sam se izboriti za to da me nauče koristiti tu tehnologiju. Morala sam ih vući za rukav, bila sam im jako naporna,” prisjetit će se kasnije.

Svoj je glas pronašla u okviru aktivističke grupe Ngā Tamatoa nastale sedamdesetih, koja se, inspirirana pokretima za građanska prava, borila za povrat konfiscirane maorske zemlje i uvođenje maorskog jezika u škole, a upravo je taj aktivistički angažman doveo i do nastanka Mitina dokumentarnog prvijenca Bastion Point, dan 507.

Naime, 1978. godine grupa aktivista okupirala je tu bivšu vojnu bazu sagrađenu na konfisciranom maorskom zemljištu nakon što je vlada obznanila planove da se tamo sagradi rezidencijalnu četvrt umjesto da ono bude vraćeno maorskoj zajednici. Aktivisti su u bazi podigli tradicionalno okupljalište marae i posadili usjeve te održavali sastanke, ceremonije i predavanja, no napetost između prosvjednika i prisutnih policijskih snaga sve je više rasla kroz 506 dana. Revoltirani pristranim izvještavanjem o okupaciji, aktivisti su medijima zabranili pristup Bastion Pointu, ali su zamolili Mitu da vlastitom kamerom iznutra zabilježi događaje prije neminovnog nasilnog kraja.

Dokumentarac je tako kronika posljednjeg dana okupacije i potresno svjedočanstvo “najveće uporabe državne sile protiv maorskog naroda u novije doba”, prilikom koje je 600 policajaca uz pretjeranu uporabu sile privelo 222 aktivista i aktivistkinja. Njeni su je suradnici u montaži kritizirali zbog toga što se usredotočila na događaj iz maorske perspektive, nauštrb one državne, ali Mita je ostala nepokolebljiva: “Htjeli su da pokažemo kako su policajci samo radili svoju dužnost, ali nisam se obazirala na njih. Željela sam prikazati kako su se Maori osjećali.” Film je kasnije prikazan tijekom sudskog procesa u slučaju Bastion Point, a Mita je izjavila da je po reakciji prisutnih gledatelja odmah znala kako će zajednica dobiti svoju zemlju natrag. Taj uspjeh pokazao joj je kako film ima moć dovesti do stvarnih društvenih promjena, pa je često govorila kako Bastion Point ima posebno mjesto u njezinom srcu.

Sukob policije i prosvjednika u Bastion Pointu

Borila se protiv predrasuda i u svom glumačkom radu. Godine 1983. nastupila je u filmu Utu, svojevrsnom novozelandskom westernu, u režiji njezina supruga Geoffa Murphyja. U njemu je trebala glumiti lik maorske ljubavnice glavnog lika, no pobunila se protiv takvog stereotipiziranja i nagovorila supruga da lik humanizira i prilagodi. Kasnije je izjavila da joj je to glumačko iskustvo bilo izuzetno korisno kad je i sama počela režirati igrane filmove.

No, Mitino je možda najznačajnije djelo film Patu! iz iste godine, u kojem bilježi masovne prosvjede protiv apartheida koji su zahvatili Novi Zeland povodom gostovanja južnoafričkih ragbijaša. Bio je to prvi novozelandski dugometražni igrani film koji je režirala žena, a kritičari su ga opisali kao “najaktualniji dokumentarni film ikad snimljen na Novom Zelandu.” Mita ga je morala montirati gotovo u tajnosti budući da je policija željela zaplijeniti snimke sukoba s prosvjednicima radi mogućeg kaznenog progona. Film je požnjeo uspjeh na brojnim svjetskim festivalima te je uvršten u UNESCO-ov program “Memory of the World”.

To je djelo učvrstilo Mitinu reputaciju radikalne, politički angažirane filmašice, iako je sama smatrala tu ocjenu neopravdanom, naglašavajući kako je Patu! prvenstveno vizualno djelo koje se suzdržava od otvorenog komentiranja događaja. Šalila se kako u njezinom životu majke šestero djece koja se bori platiti račune u predgrađu nema puno toga radikalnog.
“Ipak, ne bježim od te oznake”, rekla je. “Istina je uvijek radikalna. Kad god narod ustane da bi rekao istinu, to se proglašava radikalnim. Cilj mi je pokazati da nismo sami, da se s istim stvarima suočavaju indigene zajednice diljem svijeta.”

Njezin pak igrani prvijenac Mauri (1988.), prvi film koji je samostalno režirala žena maorskog porijekla, bavi se problemom nasljeđa i rasizma u ruralnim zajednicama, a njegov nastanak nije protekao bez problema. Mita najprije nije uspijevala pronaći glumca koji bi odigrao ulogu rasističkog glavnog antagonista, temeljenu na stvarnoj osobi iz njezina djetinjstva, pa ju je na kraju povjerila suprugu. Samo snimanje također je bilo mukotrpno i napeto jer su bjelački članovi ekipe na razne načine sabotirali produkciju dok Mita na kraju nije podijelila otkaze.

Film su Maori dočekali s oduševljenjem te je osvojio nagrade na festivalima u Europi, no novozelandska kritika bila je skeptična. Mita se nije dala pokolebati, izjavivši kako domaća bjelačka kritika nije sposobna objektivno ocijeniti film jer ne uzima u obzir njezino svjesno odbacivanje europskih pripovjedačkih tehnika u korist onih iz indigene tradicije. “Snimila sam Mauri za maorsku publiku, nije mi bio cilj ispričati priču koja će se svima svidjeti, niti sam to smatrala potrebnim. Devedeset i devet posto filmova na tržištu snima se za bijelce, oni sami najbolje znaju kako ispričati vlastite priče. Ja želim stvarati za svoj narod,” rekla je.

Osamdesetih je godina Mita vodila informativni program Koha namijenjen Maorima, a to će iskustvo okarakterizirati iznimno demoralizirajućim. Osim što je svega dva posto programa bilo na maorskom jeziku, zbog njega se Mita susrela s otporom unutar maorske zajednice budući da je nekima smetalo što kao žena preuzima tradicionalno mušku ulogu obraćanja javnosti. Zbog toga je tijekom karijere često progovarala o problemu pozivanja na tradiciju s ciljem opravdavanja marginalizacije žena koja koči gospodarski, politički i društveni razvoj maorskog društva. Nastojala je televizijski medij koristiti kao način da promijeni položaj žena unutar zajednice.

“Jasno je da borba protiv institucija podrazumijeva borbu protiv muškaraca utoliko što se moć institucija nalazi u rukama muškaraca. Svatko s imalo razvijenom feminističkom sviješću razumije da se radi o borbi protiv duboko ukorijenjenog muškog sustava,” govorila je.

U svojim teorijskim radovima pisala je pak o osjećaju isključenosti iz feminističkog pokreta, prisutnog kod maorskih žena, rekavši kako je “feminizam zapadnjačkog tipa luksuz koji si Maorke ne mogu priuštiti u svakodnevnoj borbi za preživljavanje”, te naglašavajući kako su “brojne Maorke zbog toga odabrale borbu za maorska prava kao način dolaženja do jednakosti koju im podjednako uskraćuju institucije i pākehā (bijele) žene.”

Od početka devedesetih živjela je sa suprugom na Havajima i predavala na tamošnjoj filmskoj akademiji. Bila je izuzetno kritična prema Hollywoodu kao sredstvu nametanja zapadnjačke kulture, pozivajući na “dekoloniziranje i indigeniziranje filma”, posebno putem demistificiranja filmske tehnologije u marginaliziranim zajednicama.

Umrla je iznenada 2010. godine, a o njezinom je životu snimljen dokumentarac Merata: How Mum Decolonised the Screen, a režirao ga je njezin najmlađi sin Hepi Mita.

Izvori: NZ On Screen: Merata Mita & Considering Merata Mita’s Legacy


Povezano