Francuska spisateljica Marie de Rabutin-Chantal, markiza de Sévigné ili, kako se češće imenuje, gospođa de Sévigné, rođena je 1626. godine u Parizu u aristokratskoj obitelji koja joj je omogućila stjecanje tipičnog obrazovanja za djevojke njezina društvenoga staleža. Učila je strane jezike, umijeće konverzacije, književnost, pjevanje i ples.
U 18. godini udala se za Henrija de Sévignéa, potomka staroga bretonskoga plemstva. Prije suprugove pogibije u duelu, rodila je dvoje djece, kćerku Françoise-Marguerite i sina Charlesa. Mlada udovica, sa svega 25 godina, odlučila je ne stupiti u novi brak te si je na taj način osigurala određeni prostor osobne slobode u izrazito patrijarhalnom društvu 17. stoljeća. Primjer njezine egzistencije ukazuje kako su se žene i u takvim društvenim okolnostima uspijevale izboriti za kakvu-takvu neovisnost. Preuzela je brigu o imanju u Bretanji, koje je obitelji osiguravalo stabilan izvor financijskih prihoda.
Markiza de Sévigné živjela je tipičan život francuske plemkinje 17. stoljeća. Dok bi boravila u Parizu, vrijeme je provodila posjećujući ugledne salone onoga vremena, među kojima je i onaj markize de Rambouillet. Bila je redovito pozivana na kraljevski dvor i družila se s poznatim onodobnim spisateljicama i spisateljima kao što su gospođa de Lafayette, François de La Rochefoucauld i kardinal de Retz. Bila je strastvena čitateljica, posebice romana. Cijenila je tekstove Pierrea Corneillea. Virgilija, Tacita, Lodovica Ariosta, Torquata Tassa, Michela de Montaignea i drugih. Ljeta je provodila na imanju Rocher u Livry-Garganu ili kod kćerkine obitelji u dvorcu Grignan u Provansi, gdje je i umrla 1696. godine.
Kćerka markize de Sévigné nakon udaje se zbog suprugova posla odselila na jug Francuske. Zbog razdvojenosti i nasušne potrebe za stalnim održavanjem komunikacije s voljenom kćerkom, markiza de Sévigné redovito, dva ili tri puta tjedno, kćerki je pisala pisma iz Pariza ili iz Bretanje. U pismima joj je opisivala svoju svakodnevicu te prenosila informacije o političkom, društvenom i kulturnom životu francuske prijestolnice.
Markiza de Sévigné nije pisala za publiku, niti je za života objavila svoje tekstove. Njezina pisma nije trebao čitati nitko osim osobe kojoj su bila upućena. Za života, tijekom skoro pet desetljeća, napisala je više od tisuću pisama, od kojih su otprilike tri četvrtine upućene kćerki. Osim s kćerkom, komunicirala je s tridesetak različitih korespondenata.
Pisanje pisama bila je uobičajena društvena praksa Francuske u 17. stoljeću, čemu je zamah dao i razvoj poštanske mreže. O značaju koji su pisma imala u svakodnevnom životu svjedoče i brojni priručnici s konkretnim uputama kako uspješno pisati pisma te s primjerima uspješno sastavljenih pisama za različite namjene. Epistolarni su način komunikacije obilježile posebice žene, koje su u toj formi pronašle najprikladniji medij za afirmaciju vlastita identiteta.
U korpusu pismima markize de Sévigné onima upućenim kćerki pripada posebno mjesto. Prožeta izrazima majčinske ljubavi, ta pisma bila su ključan način komunikacije s kćerkom. Iznimno su osobna i odlikuje ih visoka razina introspekcije te lirizam. Doimaju se poput dnevnika u kojima autorica razotkriva vlastitu intimu. Pored toga, ona su i izniman povijesni dokument koji čitateljima/cama iz kasnijih razdoblja omogućuje da upoznaju narav i običaje jednoga doba, kao i način života žene koja je pripadala najvišem društvenom staležu Francuske. U njezinim pismima oživljava cijeli Pariz druge polovice 17. stoljeća. Ta kroničarka mondenog Pariza i Versaillesa kćerku nastanjenu u provinciji informira o dvorskim spletkama, novim političkim aferama, odjecima ratova koje vodi Luj XIV., događajima u životu bliskih osoba, modi, ali i o novim predstavama i knjigama.
Markiza de Sévigné, zbog diskretnotsi i doličnosi, ali i specifičnog položaja autorica u književnom životu onoga vremena, nije se identificirala kao spisateljica. Za njezina života, unatoč iznimnoj literarnoj kvaliteti, pisma nisu bila objavljena, no cirkulirala su po salonima i njezini su ih suvremenici čitali i cijenili. Rođak i bliski prijatelj markize de Sévigné, književnik Roger de Bussy-Rabutin, najčešći korespondent nakon kćerke, prvi je u svojim Memoarima objavio nekoliko njezinih pisma.
Prva su izdanje pisama markize de Sévigné objavljena 1725. i 1726. godine, bez autorizacije nasljednika. U tim je prvim izdanjima sabrano manje od dvjestotinjak pisama. Izdanje objavljeno od 1734. do 1737. u šest svezaka prvo je objavljeno s dopuštenjem nasljednika. Brojni su autografi tijekom 18. i 19. stoljeća bili rasuti po različitim knjižnicama i kod kolekcionara te je prošlo dugo vremena dok korpus nije kompletiran, a originali razlučeni od kopija i krivotvorina. Sabranu korespondenciju markize de Sévigné u tri toma priredio je Roger Duchêne za Gallimard. U 19. stoljeću njezina pisma postaju dio panteona francuskih književnih klasika, a danas se čitaju u francuskim školama i na sveučilištima. Književna je povijest s razlogom pamti kao najznačajniju epistolarnu autoricu Velikoga stoljeća.
