Jesmo li ikada upoznale/upoznali vještice, zlice, babe vračare? Coprnje, trovateljice, goropadnice? Štringe? Sigurno nismo, barem ne likom i djelom za koje su žene od 14. do 18. stoljeća optuživane – bez dokaza, realnog uprizorenja i kritičke analize događaja.
Usprkos napretku otkrića, renesansi i baroku, Europa tog razdoblja sastavljena je od mnoštva histeričnih fantazija, strukturiranih strahom, nehigijenom, bolestima, općom neobrazovanošću, glađu, nasiljem. Od straha se branila i tada najmoćnija institucija, Katolička Crkva, osnivanjem inkvizicija za istraživanje, hvatanje, suđenje i pogubljenje drugačijih, siromašnijh, nesretnijih. Siromašni i neuki su bili najlakše manipulirani i za slijepu vjeru i zločine bez razmišljanja (krvnici su bili iz siromašnih slojeva društva).
Ali, najveća tajna je i danas još uvijek tajna: kako su najučeniji ljudi svog doba osmislili termine vještičarenja, pronašli žrtve-siromašne žene, crkvene i svjetovne suce, krvnike i dvije glavne optužbe – bavljenje crnom magijom i spolno općenje sa Sotonom?
U manjem broju su optuživani i muškarci (za udruživanje sa Sotonom), najčešće oni koji su posjedovali imovinu (jer bi ona nakon osude postajala crkvena ili gradska svojina) i znanstvenici koji su se usudili javno obznaniti svoje neslaganje s crkvenim dogmama, a koji su bili među rijetkima koji su izrazili gnušanje krvoločnim napadima na žene, tvrdeći da zlo svijetom pronose opsjednutost novcem i obiljem.
Iako su vizije o nadnaravnim bićima i njihovim moćima zabilježene u najranijoj povijesti ljudske psihe, iskru je raspršila bula pape Inocenta VIII iz prosinca 1484. godine- Summis desiderantes affectibus (Žarko želeći) koja je odgovarajući na zahtjev njemačkog dominikanca Heinricha Kramera o potvrđivanju njegovog vodstva u progonima vještica i zatiranju vještičarenja (a koji je nailazio na otpor lokalnog svećenstva u Njemačkoj) potvrdio “realnu opasnost” od štovateljica Sotone i dodijelio dominikancima Heinrichu Institorisu i Jacobu Sprengeru službu vrhovnih inkvizitora (‘ispitivača’), tj. lovaca na vještice.
Godine 1486. Institoris i Sprenger u Njemačkoj objavljuju knjigu pisanu više godina – Malleus maleficarum (Malj za vještice, do 17. stoljeća bilo je 29 izdanja na latinskom jeziku).
U tri dijela su opisali interakciju demona, vještica, poimanje Boga, vrste začaranosti i upute za postupke protiv vještica, tj. načine iznude priznanja kroz torturu-fizičko mučenje i kasapljenje tijela.
Iako su autori i knjiga nailazili na otpor među svećenstvom (kao i H. Kramer), protivnici su neutralizirani mogućnostima uvjeravanja. Godine 1500. počinje manija dirigirana sadističkim psihičkim bolesnicima Institorisom i Sprengerom, a ovlasti suđenja, mučenja i pogubljenja prelaze u nadležnost svjetovnih sudova (koji se nisu željeli zamjeriti vrhovnom duhovnom autoritetu Crkvi). Parnica se pokretala iznošenjem mišljenja “svjedoka” koji bi potvrdili da je određena žena sama sa sobom razgovarala, spolno općila sa Sotonom, letjela, zaustavljala vjetar i pokretala ga, orgijala, ubijala stoku, širila bolesti, itd. Za mišljenje nisu bili potrebni dokazi.
Nakon toga, gradski ili županijski sud, tj. javni tužitelj (postojao je i vlastelinski sud, gdje je vlastelin sudio po tzv. pravu mača) pokreće proces. Kako je nehigijena tijela dovodila do smrtonosnih epidemija, tako su ljubomora, zavist, zloba, neriješeni financijski poslovi, delirium tremens i osobne frustracije širili zločin protiv čovječnosti.
Važno je naglasiti da niti jedna plemkinja nije spaljena na lomači, kao krajnji čin osude nakon izvršene torture. Optužbe nisu izbjegle, ali presude, uz znatnu financijsku potporu, jesu.
One su uvijek bile iste: vješanje, odsijecanje glave i spomenuto spaljivanje na lomači pri uglavnom svjesnom stanju.
Salvator Rosa, Streghe e incantessimi, 1646.
Zagreb se od 16. stoljeća spominje kao zajedničko ime nekoliko općina. U 17. stoljeću zasebne općine Kaptol i Gradec razvijaju obrt, trgovinu i sajmovanje. Sveučilišni barokni grad bio je mjesto velike društvene nejednakosti, velike imućnosti i siromaštva. Poznata je izreka da je siromaštvo kazna za zločin koji nije počinjen. Siromašne žene Zagreba 17. stoljeća bile su dvostruko kažnjene. Bez zaštite kapitala, neizvjesne sudbine, bez ljudskih prava, bile su laki plijen za iživljavanje muškaraca potisnutih nagona, utisnutih u kalupe patrijarhalno-hijerarhijskih normi ponašanja.
U 17. st. u zapadno-europskim državama je slijedom očigledno besmislenih nastojanja u dokazivanju demonske prakse žena isto napuštano (nakon nebrojenih nevinih žrtava), dok se u Hrvatskoj tek počinju formirati obrisi lomača. Budući da smo politički, ekonomsko, kulturno i znanstveno zaostajali za promjenama ‘naprednog’ zapada, tako je i rješavanje nepoćudnih članova društva krenulo nešto kasnije.
Udružene aktivnosti crkvenih i svjetovnih sudova vlasti možemo uokviriti ekonomsko-političkim mijenjama ranomoderne povijesti (rana moderna, od 15. do 18. stoljeća). Kako se vijest, potpirivana zlatnim dokazima o bogatstvima Novoga Svijeta širila Europom, poduzetni trgovci su krenuli u nove poslovne pothvate, naravno, uz pomoć, financijsku i političku, svojih vlada. Svježa injekcija kapitala ubrizgana na europska tržišta trebala je novu radnu snagu, iznova obnavljanu te ljudstvo za osvajanje novih teritorija i podjarmljivanje domorodačkog stanovništva.
Najlakši način je bio ponijeti uspješne obrasce djelovanja iz stare Europe, kao što su optužbe za vještičarenje, herezu i demonsko podrijetlo. Domorodci, porobljavani oružjem, bolestima i idejama o opasnostima koje se šire djelovanjem žena nisu imali nikakve šanse. Podanici koji su željeli bolji i mirniji život, stavljajući se u stvarnu opasnost prelaska preko Atlantika, za sobom su donijeli i histeriju neosnovanih optužbi za vještičarenje i lomače su inkorporirali u svoja novoosnovana društva na američkom kontinentu (primjer selo Salem, država Massachusetts, 1692.g., protestantsko-puritanska zajednica).
Kroz taj ekonomsko društveni uspon, najbolje su prolazili bijeli, agresivni muškarci s posjedom i bogatstvom u nasljeđu. Da bi si osigurali stalnost prihoda sa zemlje, iz trgovine, rudnika, prodaje robova itd., trebali su bazu ljudstva koja bi im to omogućavala. Kako su kmetovi i seljaci bili „potrošna roba“ zbog teških uvjeta života, odlazaka sa zemlje (seljaka, kmetovi su trebali dozvolu vlasnika zemlje na kojoj su radili) i konstantnih buna, učinkoviti način „držanja na uzdi“ najamne seoske snage koja će industrijalizacijom postati radnička snaga, bio je atak na ženu, stup obitelji – onu koja nosi život u sebi, hrani ga, koja raspolaže znanjem stvaranja života, kontracepcije, pobačaja…ili su barem tako mislili…onu koja zna koja biljka ili korijen liječe bolest, bol, ranu.
Država (monarhija) je preko žena kontrolirala svoju radnu snagu, jer su je one rađale da bi nakon toga postale opasan teret društva zbog svoje opake prirode. Nisu zabilježeni ozbiljniji protesti muškaraca čije su žene, majke, kćeri, sestre, rođakinje spaljivanje na lomačama, oni su nastavljali svoj težački život na zemlji, i dalje moreni glađu, kao i uostalom preostale žene i djeca, najranjiviji i najstatičniji u društvu. Glad, smrću tolikih žena optuženih da su je donijele, nije istrijebljena.
Mizoginija, ne biravši stalež i vjersku pripadnost, vezana uz maštu i raspirenu paniku, stvorila je sliku zle žene slaboga tijela, koju treba ukrotiti, ograničiti i naposlijetku mučiti i ubiti.
Muškarci, odgajani tezama o grijehu, nemoćni u kontroli vlastitih nagona, svoje labilne muževne postavke, podložne mijeni (impotencija je smatrana dokazom slabe inteligencije i muževnog stava, naravno-izazvani ženskim čaranjem) prenijeli su na žene, nevješte u samoobrani, bez zaštite bogatstva ili barem plemenitog podrijetla. Magija i čarolija bi bile poželjno utočište za sve one koje su trebale uteći od takvih napada. Nažalost, da je i jedna optužba za vještičarenje bila istinita, žene bi uz pomoć svojih magičnih sposobnosti izbjegle strašnu sudbinu.
Albrecht Dürer, Die Vier Hexen, 1497. detalj
U takvom je svijetu rođena Margareta Bedran, seoskog podrijetla, nama nepoznate obiteljske situacije. Povijest je izbrisala njezin život, ali je uzdignula njezinu sudbinu što nas ustvari upoznaje s njezinim pravim licem. Prezime Bedran potječe iz okolice Samobora. Zasigurno je radila od ranog djetinjstva, neovisno o klimatskim uvjetima i zdravstvenom stanju; neplemićkim ženama to bila jedina opcija. Naseljima udaljenima od gradskih središta ponekad su vladale razularene rulje koje su linčovale i palile žene.
Sjever Hrvatske je bio upravljan habsburško-ugarskim zakonima i zato se razlikuje od Dalmacije, Istre i Turske Hrvatske gdje zakoni nisu podržavali nedokazano vračanje, štovanje Sotone i spaljivanje.
Surovost sudbine događala se u okruženju najžešćih suđenja i optužbi, od 1611. do 1758. godine, kada je Hrvatski sabor potvrdio crkvenu preporuku o propovijedima protiv čarobnjaštva, do habsburške carice Marije Terezije (vladala je od 1740.-1780.) koja je u Kazneni zakonik unijela da su za smrtnu kaznu potrebni dokazi za počinjeni zločin i da njezin carski sud i ona osobno, uz potporu svojih savjetnika i liječnika trebaju prosuditi je li neka žena vještica ili nije.
„Vješticu“ bi tada morali voziti do Beča, pa je lovce na iste spriječila financijska neisplativost puta. Godine 1768. je zabranila „luđačke progone nevinih“ Općim zakonikom o kaznenom sudskom postupku. Ali, nažalost, prekasno za tisuće nevinih. Pjesnik prve polovice 20. stoljeća Jovan Dučić (BiH, SAD) je zapisao da su žene neustrašive pred životom. Što je Margareta Bedran radila da je na sebe skrenula pažnju „svjedoka“ koji ju je prijavio da je spolno općila sa Sotonom i čarala, možda nikada nećemo saznati.
Pronaći svoju neustrašivost kroz torturu nadilazi svo shvaćanje pojma. Osim Margarete, još poznate „vještice“ tog razdoblja su bile: Magdalena Marolić, nepoznate sudbine, mučena zbog optužbi da se sastajala s drugim vješticama, letjela i stvarala tuču, Helena Medović, mučena i spaljena jer je letjela i radila razne ljekovite napitke, Ana Sirković, mučena i spaljena jer je dozvala tuču i spolno općila sa Sotonom dva puta, Marica Vugrinec Sajković, koja je 1751. godine izdahnula tijekom torture, a optužena je da je magijom izliječila paralizu…
Godine 1758. U Hrvatskoj je optužena zadnja žrtva progona – Magda Herucina Logomer. Susjeda Eva Oblačić optužila ju je pred svjedocima da ju je uznemiravala dok je ova imala groznicu, leteći oko nje pretvorena u muhu. Carica Marija Terezija Magdu je u konačnici oslobodila optužbi križevačkog magistrata. Marija Jurić Zagorka je u Gričkoj vještici romaneskno prikazala kontesu Neru, plemkinju, zbog ljubomore prokazanu kao vješticu. Naravno, u stvarnosti, prokazana vještica nije bila plemkinja, već pekarica i radnica Barica Cindek, kojoj se poželio udvarati oženjeni gradski notar, a ona mu se opirala. Osim opiranju uglednom muškarcu, Barica je bila i uspješna u svom poslu pa je optužba za bavljenjem crnom magijom savršeno smjestila samostalnu ženu gdje joj je i mjesto – na dno društvene ljestvice, gdje se uči poniznosti i slušanju gospodara.
Francisco Goya, El aquelarre, 1798.,detalj
Margareta Bedran je u Zagrebu preživjela kugu 1682. godine (ako pretpostavimo da je krajem 17. stoljeća imala 20-30 godina), požare, pošasti, glad. Indikativno je da je oslobađajući rezultat kod privedenih siromašnih žrtava u ovom razdoblju bio nula. Krug tragedije se širio jer su žrtve, zvjerski mučene, odavale imena svoje obitelji, susjeda, poznanika i rođaka, kao suučesnika, pa su od 1698. (kada je uhvaćena i mučena Margareta Bedran) do 1704. godine Đuro Porta i Ivan Khayll, vođe progona (gradski bilježnik i kapetan s Gradeca), od 40 optuženih i osuđenih žena dobili još 200 imena- svi su optuženi i spaljeni (bez arhiviranja podataka).
Margareta je prošla torturu dva puta, iako je druga bila nezakonita. Ako se priznanje ne iznudi pri prvom ispitivanju, optužena je trebala biti puštena. Kako je bilo krajnje neuobičajeno da prva tortura ne rezultira priznavanjem i odavanjem vještičjih kolegica, Margaretu su dva puta stavili na muke. Samo mučenje je obavljao spomenuti krvnik, za što je dobivao financijsku naknadu, uz sugestije ispitivača. Po zakonu, bio je prisutan i zapisničar, koji je detaljno bilježio sve izrečeno, ne znajući da je autor povijesnog izvora.
Načini ispitivanja bili su: pokus s vagom: ako je žena bila premršava, znači da je dovoljno teška da može letjeti, pokus sa suzama: ako žena ne plače, vještica je, ako pri brzom izgovaranju Očenaša pogriješi, vještica je, ako joj je boja krvi koja curi iz razbijenog nosa (razbija ga krvnik tupim predmetom) određene nijanse (ovisno o preferencijama ispitivača), vještica je, ako u lancima bačena u rijeku ispliva na površinu, vještica je, ako se utopi, nije, ako na tijelu ima madež ili bradavicu, ili se koristi lijevom rukom, vještica je. Madež je smatran Sotoninim pečatom i optužene su pregledavane, sve do intimnih dijelova tijela, od strane žena posebno imenovanih za taj posao, a ponekad i od krvnika i od ispitivača. Često su madeži odstranjivani oštrim predmetima da se „analiziraju“.
Margareta je tijekom dvostruke torture prošla sprave za mučenje koje su tada bile „najpopularnije“: palčenice (za drobljenje palaca), španjolsku čizmu (navlaka za potkoljenicu sa šiljcima i čavlima), španjolski magarac (visoka klupa koja je umjesto sjedala imala trokutastu oštru napravu koja se usjecala u donji dio tijela), vještičju stolicu (stolica sa šiljcima), rastezanje ruku i nogu lancima… Posve je razumljivo zašto su na takav način ubijane žene izgovarale imena svih poznatih. Mnoge su gubile svijest, ali bi se tortura nastavljala čim bi došle k sebi. Povijest nije zapisala sva hrabra imena, ali preko onih koja su nam poznata možemo odati svoje poštovanje svim prethodnicama koje su umrle pod imenom bezumlja.
Godine 1546., u Engleskom kraljevstvu, zadnje godine vladavine kralja Henrika VIII Tudora, kojemu ubojstva supruga nisu predstavljala prepreku za traženjem njihovih zamjena, prva poznata engleska pjesnikinja i plemkinja koja je tražila razvod od supruga zbog zlostavljanja te prva koja se protivila uzimanju muževljevog prezimena, Anne Askew, mučena je i spaljena, jer se nije željela odreći protestantskih uvjerenja i prihvatiti novu Henrikovu crkvu, koju je odvojio od Katoličke. Tijekom mučenja u londonskom Toweru, kao i Margareta Bedran, nije odala tko u njezinoj blizini još štuje istu vjeru i kada su se njezina odlučnost i snaga usmenom predajom proširili Londonom, stanovnici su iz samilosti, usprkos kraljevoj naredbi da to ne čine, bacali pruće na lomaču da brže izgori. Anne kao plemkinja nije bila optužena za bavljenje crnom magijom, ali ju je, u očima vladara, pogrešna vjera, koje se nije željela odreći, stajala života.
Francisco Goya, Vuelo de brujas, 1797.
Na samom kraju 16. stoljeća , nije bilo spasa ni za talijanskog filozofa, pjesnika i znanstvenika Giordana Brunu, koji je u veljači 1600. godine spaljen na Cvjetnom trgu u Rimu, zbog svojih stavova o podrijetlu života i tvrdnji da se Zemlja okreće oko Sunca. Ostale su njegove zadnje riječi: „Nebesa param i ronim u beskonačnost!“
Margareta Bedran i druge beskonačne heroine, koje su se zlu i ludilu suprotstavile čarolijom trpljenja i hrabrošću, ostaju cjelovite u sjećanju, bez rana i raskomadanih udova tijela, upravo zbog svih činjenica njihovog vremena koje su bile protiv postojanja žene u svoj njezinoj vidljivoj i nevidljivoj moći. Margareta je na drugoj torturi rekla: „Prokleta mati ka me je rodila“. Negacija postojanja nevine duše bila je dostatna za osudu: smrt spaljivanjem. Ne znamo jesu li Margaretu do lomače (osim mučenja, ženama su brijane glave i sve dlake na tijelu, da se Sotona nema gdje sakriti) odvezli iz podruma gradske vijećnice na Gradecu, gdje je bila tamnica ili iz kule Kamenitih vrata gdje su se odvijala mučenja, do Griča, gdje je spaljena. Osim Griča, na Tuškancu i Kaptolu su isto bile javne spalionice.
Važno je za sve nas, obnavljati uspomenu na ljude poput Margarete Bedran; nakon što je slučajnim odabirom uvrštena na popis za odstrel, ona nije, da što brže pobjegne u poželjni zaborav inkriminirala sebe i zajednicu u kojoj je živjela.Ogoljena do samog bitka življenja, te najveće čarolije, Margareta Bedran je pokazala da nam snagu ne daju položaj, posjedovanje, bijeg od stvarnosti – već istina o nama samima, uzvraćanje ne-odustajanjem i vjera u sebe.
Literatura:
Vladimir Bayer, Ugovor s đavlom: procesi protiv čarobnjaka u Europi, a napose u Hrvatskoj, Zora, Zagreb, 1953.
Silvia Federici, Kaliban i veštica-Žene, telo i prvobitna akumulacija, Burevesnik, Zrenjanin, napisano 2004., izvor iz 2013.
hrsvijet.net, Povijest grada Zagreba
matica.hr, Progoni vještica na zagrebačkom području
zagreb.hr, Tko je bila prava Grička vještica?
