Lujza Wagner rođena je 15.1.1907. u Zagrebu, u uglednoj trgovačkoj obitelji, kao drugo od četvero djece. U obitelji Wagner žene su bile obrazovane, emancipirane za svoje doba i vrlo snalažljive. Lujzina majka Štefanija, ostavši mlada udovica, uspjela je sačuvati suprugovu tvrtku i školovati djecu. Lujzina kći Snježana kasnije će reći da je upravo od oca njezina majka naslijedila mnoge osobine, prvenstveno vedru narav i optimizam.
S 13 godina Lujza odlazi u Školski zavod za mlade djevojke u Montreuxu, gdje provodi 2 godine s djevojkama iz cijelog svijeta. Bila je nadarena za strane jezike i za glazbu, stoga je njene bližnje iznenadila odluka da upiše školu za sestre pomoćnice (kako su se u to vrijeme zvale medicinske sestre). Diplomirala je u četvrtoj generaciji sestara pomoćnica 1926. godine u Zagrebu, a potom nastavila školovanje u SAD-u i Kanadi (New Haven i Toronto) kao Rockfellerova stipendistica.*
Kad se vratila u Hrvatsku, Lujza je imala 21 godinu, a bilo je to vrijeme socijalno-medicinskih tendencija i progresivne zdravstvene politike predvođene dr. Andrijom Štamparom. Prvo zaposlenje bilo joj je u Gradskom dječjem ambulatoriju u Zagrebu (1982.-1930.). Godine 1930. potaknula je osnivanje prve ustanove za sestrinsku patronažu i socijalni rad – Središte sestara pomoćnica za socijalni i higijenski rad. To je označilo početak profesionalnog bavljenja socijalnom skrbi u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Lujza je svoj rad, kako ističe njezina kći, doživljavala i kao javnu političku aktivnost, način da se utječe na javno mišljenje, da se govori istina o društvenoj nepravdi, osobito bijedi na gradskoj periferiji.
Bila je aktivna u Jugoslavenskom društvu sestara, a deset godina bila je predsjednica hrvatske sestrinske sekcije te putovala u Austriju, Finsku, Poljsku i Mađarsku radi razmjene sestrinskih iskustava. Desetak godina uređivala je stručni časopis Sestrinska riječ (u kojem je objavila i intervju s dr. Andrijom Štamparom neposredno prije njegovog odlaska u inozemstvo), koji je odigrao važnu ulogu u izgradnji nove slike medicinske sestre na području cijele države.
Lujza se udala za Špiru Janovića, mladog liječnika koji se, inspiriran Štamparovim idejama, posvetio liječenju tuberkuloze, a kroz brak se vezala za otok Brač. Imali su dvoje djece, Snježanu (Nežu) i Andriju (Jašu).
Godine 1940. sele u Split iz zdravstvenih razloga (Lujza je patila od kronične upale sinusa) i tamo dočekuju Drugi svjetski rat. Lujza je u Splitu nastavila raditi kao savjetnica u Središtu sestara pomoćnica, no kada je u lipnju 1941. dobila vijest da je otpuštena, primila je to stoički, zapisavši:
Mene su otpustili iz službe. To me zaista nije dirnulo […] A ja zbilja ne bih mogla raditi u tom duhu. Poniženje ljudi, bilo koga, za mene je lični inzult. Ne mogu shvatiti mržnju prema suljudima, suradnicima, sunarodnjacima. Valjda sam zato i izabrala sestrinsko zvanje koje priznaje samo čovjeka sa svim dobrim i zlim stranama svoje naravi. (7.6.1941.)
Godine 1943. obitelj odlazi na Brač, no ubrzo ih rat rastavlja: Špiro je pozvan na Vis u bolnicu, a Lujza ostaje s djecom i nonom u Sumartinu.
Ja i Kukica† svršile smo na Braču kao sve žene s djecom. Ovdje smo se uposlile u AFŽ pa radimo na izgradnji naših sumještanka. Kukica i nona pletu, kuhaju za N.O.V., ja trčim po selu k bolesnicima i na sjednice i masovne sastanke. (10.12.1943.)
Većinu vremena jedina zdravstvena djelatnica na otoku, Lujza pomaže mještanima i istovremeno pokušava zaštiti obitelj i prijatelje od okupatora.
…kuća nam je bila puna puncata svih jadnika i bijednika emigracije iz Zagreba i borbenih naših ljudi. Bili smo prolazna stanica od jutra do mraka – uvijek veseli da možemo pomoći ili služiti. (10.12.1943.)
U periodu okupacije Dalmacije (najprije u Splitu, a zatim na Braču) Lujza je vodila dnevnik u formi pisama upućenih bratu Vlatku i zatim Špiri. Dnevnik će nekoliko desetljeća kasnije za objavu pripremiti kćer Neža, dok je Špiro svoja iskustva zabilježio u knjizi Jugoslavenski partizani na Malti.
“Pisala je uz svjetlost žiška u ulju, ponekad uz svijeću, noću, u gluhoj kući dok su djeca i nona spavali. U opasnim danima skrivala je svoju dragocjenu knjigu, umotanu u navošteno platno, u rupu pod kamenje,” objašnjava Lujzina kćer. Ponekad joj mjesecima događaji nisu dopuštali da izvadi knjigu. Strahujući da će dnevnik doći u pogrešne ruke, trudila se što manje spominjati partizane; umjesto toga, nazivala ih je “našima”.
Ipak, zahvaljujući iskrenosti, gostoprimstvu i brizi za slabije uspjela je i među Nijemcima pronaći kojeg saveznika, pa i prijatelja – koji će joj kasnije puno pomoći i braniti je od optužbi za špijunažu. Jedan od njih je Brabant, komandant Sumartina, te doktor Mittelberger, za kojeg piše da je “mali, debeli, neugledan, ali hitar, spretan i dobar liječnik” (s njim će i po odlasku s Brača nastaviti razmjenjivati pisma). “Smatrao me poštenom i ispravnom znajući da moje srce nije na njihovoj strani,” zapisala je Lujza o doktoru Mittelbergeru. Također joj je povjerio da je proglašena “najopasnijom ženom na Braču” i da je “trebala biti odvedena i nestati između otoka i kopna.”
Zanimljivi su Lujzini opisi otočke svakodnevice obilježene strepnjom od napada, vojnim akcijama i borbom za osnovne životne potrepštine. U to vrijeme život na Braču nije bio lak; hrane je bilo malo, a komunikacija s kopnom isprekidana.
Jednog siječanjskog dana 1933. Lujza se s kolegicom uputila u Povlja da posjeti nekog bolesnika i usput nabavi nešto ulja. Na svom putu izbjegavaju mine, skrivaju se od aviona, a u daljini čuju bombardiranje Makarske. Vratile su se kući tek navečer.
Dolazila sam sa zebnjom kući da se nije tamo štogod dogodilo. Mjesečina je krasna bila. Sumartin kao Betlehem […] I tako je završio pohod jednom bolesniku. Zaslužila sam 4,5l ulja, dvije kutije žigica i 20 cigareta. Donijela sam noni ulje, a sebi živu glavu. (9.1.1944.)
Na otoku nema odmora – obrađuje se zemlja i obrezuje vinograd, a svaki komadić hrane je vrijedan. U jednom trenutku Lujza i Kukica ostaju bez doručka, a kruh se peče samo za djecu.
Jučer smo čistili blitvu u vrtu za nas i za kozu. Ruke su mi se smrznule i takove sam boli pretrpjela da mi je pozlilo […] Hrana iz Povalja još nije stigla, ja pak ne mogu tamo jer je grozna bura i zima […] Ja lično sasvim sam podivljala. Nemam skoro više cipela. Sve je poderano. Nemam čarapa. Bluze rascijepane, ruke kao u sudoperke itd. Jedina mi je utjeha – duhan, duhan, duhan. (6.1.1944.)
Usprkos ratnom kaosu, neprospavanim noćima i strahu, povremeno uspijevaju pronaći i trenutke zadovoljstva: kupanje na skrivenoj plaži, sunčanje u dvoru ili uživanje u pogledu na Biokovo.
U siječnju 1944. Lujza saznaje da je Špiro poslan u Italiju i teško joj pada razdvojenost. Unatoč savjetima Brabanta i drugih, te unatoč usamljenosti, nekoliko puta je odbila otići s Brača kako bi bila bliže mužu u slučaju da se vrati. Sestrinski impuls i želja da pomaže potrebitima održavaju je budnom i motiviranom.
Bila bih kukavica da sam ostavila Brač! Taj me osjećaj prati svako poslije podne kad protrčim kroz selo, bolesnicima. Zašto da mi budemo izuzeti od patnje? Zašto da mi odemo koji možemo te časove ublažiti? […] Znam da gdje god došla, pogotovo u obiteljima s bolesnicima, svi lakše dišu kad dođem. (28.1.1944.)
U veljači 1944. neki mještani prijavili su Lujzu kao špijunku, no uspijeva se izvući uz Brabantovu pomoć. U pismu Špiri, napisanom tri mjeseca kasnije, napisala je:
Glava mi je bila na kocki! To sam, doduše, kasnije saznala, ali ni hapšenja nisu bila ugodna. Sredinom veljače dočula sam da babe i bogomoljke u selu govore da sam špijun. No ti znaš da sam ja sasvim hladnokrvna prema ovakvom vox populi. Uopće se nisam uzrujavala. (12.5.1944.)
Prvo preslušavanje bilo je kratko i netraumatično i Lujza je brzo “odmaglila kući sretna i lagana kao pero.” Agentu Gestapoa koji ju je ispitivao kazala je da je Sumartin “poznato reakcionarno gnijezdo, trn u oku partizana i da nema dobrovoljaca.” Međutim, veselje zbog puštanja na slobodu i povratka kući neće dugo potrajati. U nadolazećem periodu još će nekoliko puta biti uhapšena, zbog čega život postaje nemirniji, a “živci popuštaju”. Ipak, brojne obaveze u kući i briga za bolesnike ne ostavljaju prostora za negativne misli. Čak i kada je jednom prilikom s 19 drugih zatvorenika poslana u Povlja, ona ni u jednom trenutku ne pomišlja na najgore.
Natjerali su nas u red i pošli smo pod pratnjom za Povlja. Kakvog li časa! Znala sam sada da idemo na kopno. […] Pred zadnjom kućom smo zastali i to baš pred raskršćem za selačko groblje. Čekali smo pojačanje pratnje. Selčani su bili uvjereni da nas vode do groblja na strijeljanje. Ja se tomu nisam ni dosjetila. (12.5.1944.)
Na saslušanju Lujza brani svoje “supatnike” i razoružava natporučnika Kosbecka izravnošću te je ponovo oslobođena.‡
Ipak, situacija na Braču se pogoršava. Borbe se zaoštravaju, a Lujza je pod sve većom prismotrom. Ta neizvjesnost i manjak vijesti, pogotovo od Špire, presudili su odluci da konačno ode s Brača. U pismu Špiri detaljno opisuje putovanje u Zagreb i stare poznanike koji su joj pomogli na putu.
U lipnju 1944. Lujza se s djecom vratila u Zagreb, tužna što je morala napustiti Dalmaciju. “Osjećam da nemam doma. […] Izbačena iz borbe, opasnosti, ljepote, osjećam da sam ušla u neki strašan glib i gušim se,” zapisala je. Nakon svega što je proživjela, sadašnji život činio joj se “mizeran i prazan.” No život ide dalje, u međuvremenu je i Brač oslobođen, a Lujza ponovo nalazi svoj uobičajeni žar.
Špiro, Špiro, ja sam opet sva u vatri […] Opet me obuzima ona sumartinska svježina i vedrina. Znam da je to baš ono što ti u meni ne podnosiš, a to je u meni najbolje. Čim više posla, čim više teškoća, sada pak borbe, tim sam bolja, snažnija, oduševljenija. (8.10.1944.)
Krajem siječnja 1945. iznenada je odvedena na saslušanje “u zloglasnu zgradu poznate adrese, ‘kod džamije'”. Nikakvog saslušanja nije bilo, nego su je zajedno s još tri žene držali u ćeliji u podrumu pet dana, nakon čega je puštena bez obrazloženja. Ubrzo nakon toga oboljela je od pjegavog tifusa (kao i ostale tri zatvorenice, znakovito ističe Lujzina kćer Neža).
Umrla je 17. veljače 1945. Nije dočekala kraj rata ni povratak voljenog Špire. Zadnji dnevnički unos napisala je mjesec i pol dana prije smrti.
U dvorani zgrade na Gupčevoj zvijezdi, gdje se i danas nalazi Škola narodnog zdravlja Dr. Andrija Štampar, suradnici i medicinske sestre odali su joj posljednju počast. Ležala je u otvorenom lijesu, sa stručkom rascvjetalog kukurijeka u rukama, odjevena u plavo. Sahranjena je na Mirogoju.
Izvori:
Lujzin dnevnik. Dnevnički zapisi Lujze Janović-Wagner iz Drugog svjetskog rata, ur. Snježana Grković-Janović. Srednja Europa, Zagreb 2008.
Snježana Grković-Janović, Sestrinska riječ – Između sućuti i dužnosti. Medicinska naklada, Zagreb, 2015.
Snježana Grković-Janović, Sestra Lujza. Naklada Bošković, Split, 2003.
- *Osim stipendiranja učenica, Rockfellerova fondacija je pomogla pri izgradnji Škole za sestre pomoćnice 1925. godine i zgrade tadašnjeg internata 1941.
- †Ema Saucha, žena Drageca Kochanskog, Lujzina prijateljica.
- ‡Na pitanje kako percipiraju Nijemce kao saveznike NDH, Lujza ispaljuje: “Nijemce smatramo neprijateljima,”, na što natporučnik odgovara: “Zahvaljujem vam, vi ste prva koji mi je za mog trogodišnjeg boravka na Balkanu imala hrabrosti to reći.”
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
