Intimna klima iz koje izrasta skulptura Ksenije Kantoci jest tragično osjećanje života.
– Danijel Dragojević
Kiparica Ksenija Kantoci rođena je 9. srpnja 1909. u Trebinju. Otac Melkior bio je sudac, majka Savka učiteljica, a imala je i tri godine mlađeg brata Vladimira. Osim u Trebinju, obitelj je živjela u Sarajevu i Banjaluci, gdje 1911. Savka umire od tuberkuloze. Nakon očeve nagle smrti od upale pluća 1918. Ksenija dolazi u Zagreb, gdje živi s rodbinom i pohađa srednju školu. Uz posao u Narodnoj banci pohađa tečaj medaljarstva kod Ive Kerdića, uči modeliranje glave kod Frane Kršinića i crtanje akta kod Ljube Babića.
Godine 1933. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti (smjer kiparstvo), a diplomirala je četiri godine kasnije u klasi R. Frangeša Mihanovića. Nakon studija boravi mjesec dana u Parizu te iskazuje interes za francuske kiparske uzore. Prvo javno predstavljanje imala je 1939. kada izrađuje spomen-ploču “za pedagošku i kulturnu radnicu” Mariju Jambrišak postavljenu na kuću u Žerjavićevoj ulici. Godinu dana kasnije, Kantoci sudjeluje na godišnjoj izložbi hrvatskih umjetnika u Domu likovnih umjetnosti, a prvu samostalnu izložbu imat će 1955. u Muzeju za umjetnost i obrt. Nekoliko godina radila je i kao nastavnica u građanskim školama u Zagrebu, Osijeku i Varaždinu te godinu dana na novoosnovanoj Akademiji primijenjene umjetnosti u Zagrebu.
Nakon rata dobiva mali atelijer u Maksimirskoj 40, gdje se sprijateljuje sa slikaricom Nevenkom Đorđević-Tomašević. Godine 1951. udaje se za slikara Franu Šimunovića te zajedno useljavaju u stan u Vončininoj 16, gdje im je ujedno atelijer.
Ksenija Kantoci ostvarila je tematsko-morfološki osebujan opus jezgrovitih oblika naglašene monumentalnosti, snažnog egzistencijalnoga nadahnuća i simboličke dimenzije, čime se jasno izdvaja unutar hrvatskoga kiparstva. Kritika pozitivno vrednuje njezin rad još od prve samostalne izložbe, referirajući se na pronicljivu psihologiju formi, odnos prema karakteru materijala, sugestivnost mase i rustičnu, brutalnu istinitost. “Naraštaju kojemu pripada ta kiparica dugujemo preobražaj poslijeratne hrvatske (i jugoslavenske) skulpture. U zboru vršnjaka ona je možda bila manje glasna, ali svakako jedna od najodređenijih i najustrajnijih,” zapisao je Tonko Maroević povodom Ksenijine izložbe u Muzeju seljačkih buna u Gornjoj Stubici 1980.
U realistički koncipiranim portretima Nevenke Đorđević i Frane Šimunovića zamjetna je usmjerenost prema redukciji oblika i sažimanju volumena. Boravak u Dalmatinskoj zagori 1954. potaknuo je kod Kantoci oblikovanje arhetipskih ženskih figura – simbola mukotrpnog, ali ponosnog života. Nastaju figure seljanki, masivni lik Žene na tronošcu (1957.) i vertikalna Žena iz Zagore (1958.), kao i antologijske životinjske glave u drvu (Glava ovce, 1955.). Spomenute radova Ksenija će predstaviti na izložbi sa suprugom u Umjetničkom paviljonu 1959. godine. “Njihovi zajednički istupi postaju fenomenom, ne po privatnom životu ili pukom izlagačkom partnerstvu, nego po komplementarnosti opusa, zajedništvu interesa,” piše Jelena Uskoković.
Postupak reduciranja mase sredinom 1960-ih dovodi do gotovo potpunog odvajanja od realnoga predloška, a dominiraju ženske figure. Kantoci je, kako navodi Igor Zidić, “izabrala – prema Michelangelovu naputku – skulpturu kraja: ono što preostane kad dovršenu kiparsku figuru gurnemo niz kamenu strminu.”
Uz terakotu počinje sve češće upotrebljavati i drvo. Tijekom 1970-ih njeni monolitni, arhetipski oblici dobivaju razigranu konturu, pa im se počinje rastvarati središnja dominantna, zatvorena jezgra i šupljina postaje oblikovni element. To dinamiziranje posebice dolazi do izražaja u skulpturama malih dimenzija koje je radila u terakoti, bronci i drvu (Orfej, 1976.–80.; Sizif, 1976.–81. ili bračkim dimnjacima inspirirane Suđenice, 1980.–84.). Neko vrijeme bila je zaokupljena pronađenim kamenjem, čijom su morfologijom inspirirane terakote pod nazivom Sappho (1954.).
“Sve su njezine figure – realne, mitološke, sakralne – uvijek bile arhetipski pralikovi: bića koja su preživjela ili se okamenila u zabačenim prostorima kamenjara, na kažnjeničkim stazama, rasuti iz zbjegova, preostali nakon okršaja,” zapisao je Igor Zidić.
Godine 1979. Kantoci postaje dopisna članica Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti. Dobitnica je Nagrade grada Zagreba za kiparstvo 1960., Nagrade “Vladimir Nazor” za životno djelo 1985. i Nagrade “Kata Pejnović” 1986. Njena djela nalaze se u fundusima Moderne galerije, Muzeja za umjetnost i obrt, Muzeja savremene umjetnosti u Beogradu, Galeriji umjetnina u Splitu, itd. Krajem 1984. u Modernoj galeriji u Zagrebu održana je velika retrospektivna izložba na kojoj je predstavljen cjelokupni Ksenijin opus, od samih početaka do recentnih radova.
Preminula je u Zagrebu 6. rujna 1995.
Izvori:
Jelena Uskoković, Ksenija Kantoci, Društvo povjesničara umjetnosti SR Hrvatske, Zagreb 1990.
Ksenija Kantoci, katalog izložbe u Galeriji Adris, Rovinj 2010.
Kantoci, Ksenija, Hrvatski biografski leksikon
Kantoci, Ksenija, Hrvatska enciklopedija – mrežno izdanje
