Iako je, uz Antona Čehova, u osvit 20. stoljeća revolucionalizirala formu kratke priče, novozelandsko-engleska spisateljica Katherine Mansfield (1888. – 1923.) danas, barem u Hrvatskoj, nije dovoljno poznata kao njezin ruski „kolega po riječi.“
Na hrvatskom jeziku postoje tek dva prijevoda njenih priča (Sunce i Mjesec, Andrijići, 2001. i Blaženstvo i druge priče, Alfa, 2007.), što je tek djelić velikog opusa ove autorice koja je umrla sa samo 34 godine.
Katherine Mansfield se rodila 14. listopada 1888. godine u Wellingtonu na Novom Zelandu u dobrostojećoj građanskoj obitelji. Njezin povoljni socijalni status joj je omogućio putovanja Europom i obrazovanje u Engleskoj u kojoj je ostala živjeti.
No, bila je daleko od ondašnjeg ženskog ideala. Otvoreno je prkosila društvenim konvencijama ranog dvadesetog stoljeća – imala je strastvene veze s muškarcima i ženama, udavala se dva puta (prvi joj je brak trajao jedva jedan dan!) dok je u svojim pričama posezala za kontroverznim temama kao što je mentalno zdravlje, pobačaj i nepovoljan položaj žena u društvu.
Preseljenje u Europu i tamošnja poticajna književna atmosfera dali su Katherine polet i inspiraciju za pisanje, te 1911. objavljuje prvu zbirku priča In a Geman Pension koju su ubrzo primijetili književni kritičari i šira književna publika. Nakon toga upoznaje budućeg muža, književnog kritičara Johna Middletona Murryja, za čiji časopis Rythm piše kratke priče od kojih će neke kasnije naći svoje mjesto u zbirci priča Bliss and Other Stories (1920.).
Godine 1917. Katherine upoznaje Virginiju Woolf, s kojom je imala dinamičan i kompleksan odnos o kojemu se i danas pišu akademski članci, a neko se vrijeme druži s još jednim engleskim klasikom, D.H. Lawrenceom kojega je njezina ljepota i karizmatična osobnost inspirirala za lik Gudrun u romanu Zaljubljene žene.
Iste godine joj liječnici dijagnosticiraju tuberkulozu (bolest od koje je bolovao i Čehov) od koje će i umrijeti šest godina kasnije. No, počinje sve više pisati, te osim kratkih priča piše i više od 100 književnih kritika (u jednom je tekstu sasula drvlje i kamenje na Noć i dan, roman prijateljice Virginije) za Murryjev časopis The Athenaeum.
Zbirka priča Bliss and Other Stories označava prekretnicu u Katherininom autorskom stilu. Iako teme ostaju iste, naglasak se premješta s radnje na oslikavanje unutarnjih stanja likova, to jest, na impresije koje na njihova sjećanja i misli utiskuje vanjski svijet. Suptilnost u svojem pisanju je postizala jednostavnim, ali poetičnim stilom koji neodoljivo privlači i suvremenog čitatelja opterećenom kaosom uglavnom nebitnih informacija koje ga okružuju kao iritantni roj muha.
Za njezine suvremenike, Katherinine kratke priče su bile nešto dotad neviđeno, odraz tadašnjih promjena u percepciji umjetnosti (književnost se sve više otvarala utjecajima različitih slikarskih smjerova kao što su impresionizam i fauvizam), ali i odraz Čehovljevog utjecaja koji tada polako postaje popularan među britanskim čitateljstvom.
Katherine Mansfield je umrla 1923. godine u Gurdjieffovom institutu u gradu Fontainbleau u Francuskoj gdje se bezuspješno liječila od tuberkuloze.
Nakon njezine smrti, Murry uređuje i objavljuje zbirke dotad neobjavljenih priča The Dove’s Nest (1923), Something Childish (1924), zbirku poezije The Aloe, te dnevnike i pisma.
Kad je Virginia Woolf doznala za njenu smrt zapisala je u svoj dnevnik:
„Bila sam ljubomorna na njezino pisanje – jedino pisanje na koje sam ikada bila ljubomorna.“
Na veliku radost ljubitelja dobre književnosti, na Internetu ne manjka kratkih priča Katherine Mansfield, što možemo zahvaliti novozelandskom fondu Katherine Mansfield Society. Za čitanje predlažem nekoliko priča koje su me očarale svojom lepršavom poetičnošću i fascinantnim uvidima u ljudsku psihologiju i koje su dobar početak za upoznavanje s ovom buntovnom inovatoricom kratke priče:
Tekst je izvorno objavljen na blogu Bookroom.
