12.09.1897.

Irene Joliot Curie i otkriće umjetne radioaktivnosti

Kći poznatih nobelovaca Marie i Pierrea Curiea život je posvetila istraživanju radioaktivnosti sa svojim suprugom Fredericom Joliotom. Kao i njezina majka, borila se za priznanje u znanstvenom svijetu kojim su tijekom 20. stoljeća dominirali muškarci.

Irene Joliot Curie je rođena 12. rujna 1897. u Parizu, u vrijeme kada su njezin otac i majka naporno radili kako bi priveli kraju doktorate. Nedugo nakon Ireninog rođenja, Pierreova majka je preminula te se njegov otac, dr. Eugene Curie, uselio k njima kako bi pomogao u odgoju i kućanskim obavezama. Provodeći mnogo vremena u laboratoriju, znanosti posvećeni Pierre i Marie teško su nalazili dovoljno vremena za Irene. Stoga je njezin djed upotpunjavao vrijeme kada roditelja nije bilo u blizini i ostavio neizbrisiv trag u Ireninom djetinjstvu. Irene je poslije izjavila kako je upravo Eugene najviše utjecao na njezina politička i religijska uvjerenja.

Odrastajući u intelektualno stimulativnom okolišu, Irene je odmalena pokazivala interes za znanost. Formalno školovanje započela je u dobi od deset godina u obližnjoj školi, ali Marie je za Irene tražila izazovnije i kvalitetnije obrazovanje. Tako je s nekolicinom prijatelja i suradnika osmislila “obrazovnu zadrugu”, neformalni oblik obrazovanja u kojem su njihova djeca učila od najpoznatijih svjetskih stručnjaka. Fizici su ih podučavali sama Marie Curie i Paul Langevin, Jean Perrin je vodio nastavu iz kemije, a o francuskoj literaturi i povijesti učila ih je Henriette Perin. Osim učenja, velik dio programa bio je posvećen igri te osobnom razvoju. Kasnije, Irene nastavlja nešto konvencionalnije obrazovanje na Prirodoslovnom fakultetu u Sorboni.

Prije početka Ireninog školovanja težak događaj zadesio je obitelj Curie. Njezin otac poginuo je 1906. u nesreći kada ga je pregazila kočija. To je bio bolan udarac za Marie, koja se teško nosila s njegovom smrću. S druge strane, taj događaj zbližio je Marie i Irene te su ostale bliske sve do Marijine smrti.

Obrazovanje u Sorboni prekinuto je nesretnim zbivanjima u Europi tih godina. Irene je napustila školovanje kako bi zajedno s majkom pomagala vojnicima u Prvom svjetskom ratu. Organizirale su mobilne radiografske timove i bolnice, koji su olakšavali kirurzima dijagnostiku prijeloma i lociranje metaka u ozlijeđenih vojnika. Irene je tada imala manje od 18 godina i sve je zadivila oštroumnošću i hrabrošću.

Po završetku rata, Irene se vraća u Pariz, na Institut Radij dovršiti doktorat pod budnim okom majke. Tamo upoznaje svog budućeg supruga, Frederica Joliota, koji je također radio za Marie. Par se vjenčao 1926., te pomalo neobično za tadašnje vrijeme, povezao svoja dva prezimena u Joliot Curie. Slično kao Pierre i Marie, Irene i Joliot bili su ljubavni partneri, ali i znanstveni suradnici koji su čitav život zajedno istraživali.

Premda je Irene pod zaštitom majke i bogatog znanstvenog nasljeđa prolazila možda manje trnovit put od drugih znanstvenica toga vremena, ipak se neprestano borila za status ozbiljne znanstvenice. Znanstveni milje u kojem je odrasla te slava i uspjeh roditelja bili su od pomoći, ali katkad i kamen spoticanja. Irene je uvijek živjela u sjeni majke, a na poslu je bila izložena prijekornim i zavidnim pogledima kolega zbog navodnih povlastica. Irene je stoga uvijek davala sve od sebe, radeći do iznemoglosti kako bi dokazala svoj potencijal i sposobnosti.

Irene i Frederic, iako drugačijih karakternih osobina i načina razmišljanja, funkcionirali su kao izuzetno uspješan znanstveni par koji se savršeno nadopunjavao. Irene se više bavila kemijom (unatoč doktoratu iz fizike), a Frederic se posvetio fizici (unatoč doktoratu iz kemije).

Njihova otkrića imaju vrlo široku primjenu. Međutim, kako su oboje bili eksperimentalni znanstvenici, nedovoljno potkovani u teoriji, u početku svog rada došli su do ponekih krivih zaključaka i time propustili priliku za slavu. Jedan od njih krivo je tumačenje rezultata kojim su propustili priliku za otkriće neutrona koje je pripalo Jamesu Chadwicku. Ne dopustivši da im takva pogreška slomi duh, Irene i Frederic nastavili su marljivo raditi sve do pronalaska umjetne radioaktivnosti. Primijetili su kako radioaktivni elementi mogu biti umjetno proizvedeni iz stabilnih elemenata. Stoga su u svojim eksperimentima izlagali aluminij alfa česticama. Aluminij je čak i u odsustvu radioaktivnog izvora ostao radioaktivan. Otkriće je to koje i danas ima široku primjenu u medicini i koje im je 1935. godine donijelo Nobelovu nagradu iz kemije.

Nedugo prije toga, u srpnju 1934. godine Marie je preminula od leukemije kao posljedica izlaganju visokim dozama radioaktivnog zračenja. Premda nije imala priliku vidjeti kćer i zeta kao dobitnike još jedne Nobelove nagrade u obitelji, bila je upoznata s njihovim radom i otkrićima na koje je bila osobito ponosna.

Nakon dodjele Nobelove nagrade, par Joliot Curie odlučio je raditi zasebno. Frederic je nastavio raditi kao ravnatelj na Caisse Nationale de la Recherche Scientifique gdje se bavio proizvodnjom umjetnih radioelemenata. Irene je ostala na Institutu Radij gdje je s vremenom postala i ravnateljicom. Godine 1937. imenovana je prvom ženskom ministricom u Francuskoj, u Ministarstvu znanstvenog istraživanja. Unatoč namjeri da preuzimanjem te prestižne titule unaprijedi prava žena u znanosti, Irene je ubrzo napustila poziciju jer joj je teško padala sporost i neučinkovitost političkog djelovanja. Zanimljivo je da, iako je tada bila ministrica, Irene nije imala pravo glasa budući da su to pravo žene u Francuskoj ostvarile tek 1945. godine. Usprkos brojnim uspjesima, Irene kao ni njezina majka nikad nije dobila mjesto u Francuskoj akademiji znanosti, instituciji tada rezerviranoj isključivo za muškarce.

Istovremeno, Frederic se bacio u političke vode, pridruživši se Komunističkoj partiji. U vrijeme jačanja fašizma u Europi, nezadovoljstvo kolega i suradnika njegovom odlukom dovelo je do gubitka tadašnjeg posla.

Irene, tada pokorena najprije tuberkulozom, polako je smanjila radne sate te nastavila vrijeme provoditi s obitelji, zalagati se za obrazovanje žena i javno nastupati protiv nuklearnog naoružanja i zlouporabe znanstvenih dostignuća.

Olakšanje zbog izlječenja tuberkuloze koje je nastupilo otkrićem novog antibiotika streptomicina kratko je trajalo. Naime, Irene je, kao i njezina majka, oboljela od leukemije. Smatra se da je uzrok tomu bila izloženost visokim dozama radioaktivnog zračenja tijekom Prvog svjetskog rata u radu s vojnicima i kasnije tijekom znanstvenog istraživanja. U dobi od samo 58 godina Irene je zauvijek napustila ovaj svijet, ali njezina postignuća, osobnost i upornost ostat će inspiracija brojnim znanstvenicima i ženama koje su se suočavaju s predrasudama prilikom rada u dotada smatranim tipično “muškim” profesijama.


Povezano