Houria Aïchi rođena je u Batni u Aurèsu, planinskoj regiji u istočnom Alžiru. Pripadnica je Shawiya Berbera ili Amazigha, autohtone etničke skupine koja živi u Aurèsu i koja i do danas vodi pastoralni život. Poznati su kao vrsni uzgajivači konji planinski pastiri, te po izuzetnoj glazbenoj tradiciji.
Houria Aïchi odrasla je u podnožju ovih planina, u kolijevci alžirskog ustanka za neovisnost. Njena baka bila je neka vrsta trubadurke, i kao djevojčica, Houria ju je pratila na obiteljska slavlja. Ona ju je upoznala s repertoarom poezije i glazbe iz Aurèsa.
O svom djetinjstvu i odrastanju u Alžiru kaže: “Mogu reći da sam rođena pjevajući. U tradicionalnim polu-ruralnim društvima Aurèsa postoji tradicija žena koje su nositeljice, čuvarice glazbene baštine, koje ju prenose s koljena na koljeno, s majke na kćer.” U njenoj obitelji žene su pjevale pjesme vezane uz svakodnevni život “felaha”, seljaka (pjesme sjetve, žetve, vunarenja, itd.).
Dvorište u kojem je odrasla nije bilo samo od njezine obitelji, već ga je dijelilo nekoliko kućanstava, a time i cijela zajednica. Danju su tamo bile samo žene i djeca. “Žene su živjele zajedno u zatvorenom prostoru i pronalazile briljantne načine da izraze svoju kreativnost, počevši od pjevanja,” govori Houria. “Prilikom velikih poslova (pranje vune, tkanje) postojala je touïza, uzajamna pomoć. Sve su žene pomagale jedna drugoj. Upravo su me ti primjeri ženskog, kolektivnog života izgradili.“
Sedamdesetih godina Houria studira psihologiju u Parizu, potom radi kao profesorica sociologije i “usput” pjeva i nastupa. U početku pjeva tradicionalne pjesme, uspavanke i ljubavne pjesme kojih se sjeća iz djetinjstva, uz pratnju tradicionalnih instrumenata. Ljudi koji su je čuli kako pjeva okružena prijateljima na večeri u Parizu pozvali su je da sudjeluje na Festivalu ženskih pjesama. Njen prvi koncert bio je 1986. Bio je to početak njezine karijere.
Neko vrijeme je radila oba posla, a onda se u jednom trenutku morala odlučiti za jednu profesiju. Odustaje od rada u školi, ali, kako kaže u intervjuu za Pan African Music, i dalje se na neki način bavila antropologijom – kroz pjevanje, jer za svaki album provodi svojevrsno terensko istraživanje. Prikuplja, aranžira i reinterpretira usmeni repertoar Auresa, pjevanu poeziju iz svoje regije, koja se prenosi s generacije na generaciju. Najveći dio sakupljačkog rada ostvarila je u krugu prijateljica tijekom čestih posjeta rodnom gradu, na ženskim druženjima uz kavu, čaj i kolače.
Kasnije, od trenutka kad se i “službeno” počela baviti glazbom, ljudi su joj počeli slati snimke s vjenčanja i drugih proslava. Kaže da je unatoč dugom boravku u Francuskoj ostala dovoljno uronjena u svoju kulturu da je mogla napraviti umjetničku karijeru kao čuvarica te baštine.
Tijeom četrdesetak godina prometnula se u glavni glas alžirske amaziške (berberske) glazbene baštine – u ambasadoricu pjesme žena iz Aurèsa. Koristeći alate antropologije i sociologije iz svoje prethodne profesije, prebire po kolektivnom sjećanju Auresa, prikuplja popularnu poeziju iz svoje zemlje i potom je izvodi diljem svijeta.
Svoj pristup opisuje kao prije svega umjetnički; ne smatra se aktivistkinjom i ne misli da je tradicija iz koje crpi ugrožena. “Taj repertoar je živ i zdrav… svjetovan i suvremen. Pjevanje je i dalje izravan i dubok izraz intimnog i kolektivnog, profanog i svetog.”
Na albumu Chants courtois de l’Aurès (Dvorske pjesme Auresa) izvodi deset pjesama o romantičnoj ljubavi, ali ne evocirajući eterični ideal arhetipske žene, već pjeva o Zini, Fatmi, Louisi, Dalili – ženama iz svakodnevnog života u Alžiru. To su pjesme prepune veselja i radosti koje veličaju strast, fizičku privlačnost, romantične osjećaje…
Na albumu Renayate (Pjevačice) privremeno napušta rodnu regiju Aurès kako bi odala počast velikim alžirskim pjevačicama kao što su Cheikha Rimitti, Saloua ili Fadela d’Oran. Njih je slušala kao djevojčica u Aurèsu na Radio Algiersu. U to vrijeme hvatala je samo djeliće njihovih hitova, malo refrena, koje je pjevušila. Kasnije, za vrijeme studija u Alžiru, otkriva hawzi, urbanu glazbu distanciranu od pjesama sela i planina na koje je navikla odrastajući u Auresu. Na albumu ističe i dvije pjevačice iz svoje regije, Zoulikhu i Beggar Haddu, a tri pjevačice utjelovljuju urbani duh: Fadila Dziria, Saloua i Meriem Fekkaï.
“Vjerujem da žene moje zemlje karakterizira nepogrešiva odlučnost. Idu ravno do cilja, ponekad i po cijenu mnogo odricanja, nesreće i patnje… Odabrala sam pjesme koje su me najviše dirnule, one čiji je odnos teksta i melodije u meni probudio najživlje emocije… Bilo mi je teško, unatoč početnom samopouzdanju, (…) približiti se zvukovima, ritmovima, ali i različitim vokalnim tehnikama, koje nisu bile dio moje prakse,” kaže u intervjuu za francuski RFI.
Na svojem remek djelu, albumu Cavaliers de l’Aurès (Jahači Aurésa) iz 2008. godine, spaja amazišku ili berbersku glazbu s utjecajima jazza, popularne glazbe Raï, marokanske gnawe… Na ovoj ploči udružuje se s grupom L’Hijâz ‘Car iz Strasbourga i s njima drevne melodije Aurésa kombinira s modernim izričajem. Pritom demonstrira bogate vokalne tradicije svoje kulture, one koje je naučila od svoje bake u obliku tradicionalnih pjesama i složenih, jedinstvenih vokalnih tehnika. Za ovu ploču dublje je istražila šavijski folklor, mitologiju, povijest i glazbu.
