Objavljeno

Hannah Arendt – Oči sjajnije od tolerancije

„Njezin je život parabola ne samo našeg vremena, nego i više stoljeća europske misli i iskustva.“

Ernest Gellner

Razmišljanje, ona tiha ljudska djelatnost koja nam pruža potencijal prosudbe i razlučivanja, predstavlja trajni element u kompleksnoj mreži tekstova njemačke političke teoretičarke Hanne Arendt čiji je plodonosan i obuhvatan rad teško predstaviti na jednostavan način.

 „Manifestacija vjetra misli nije znanje; to je sposobnost da razlučimo ispravno od pogrešnog, lijepo od ružnog. I to je ono što može spriječiti katastrofu, bar za mene, u rijetkim trenucima kada se dosegne kritična točka“.

I upravo u svijetu koji je dosezao tu točku, poharan ratovima, kaosom, terorom i smrću, Arendt je zasjala iznimnim brojem radova kojima je, prekrivajući teme poput totalitarizma, ideologije, revolucije, slobode i moralnosti, razotkrivala temeljne strukture političkog iskustva. Njezin je glavni zadatak, usprkos raznolikosti koncepata i stavova, bio putem fenomenološke metode propitivati prirodu politike i političkog života kao specifične sfere ljudske egzistencije i djelovanja, i to ne samo kroz pisanje studija, već i pažljivim praćenjem te komentiranjem aktualnih svjetskih zbivanja.

„Njezine oči i osmijeh bijahu sjajniji od tolerancije jer se u njima osjećala potreba da se izrazi neobično, a da se oprosti ružno,  strašno ili zvjersko… Njezina ljubav prema ambivalentnom išla je u paru s izvanrednom lucidnošću… darom za primjećivanje neočekivanog aspekta stvari…“,

riječi su kojima je Frederic Prokosch opisao jednu od najznačajnijih autorica 20. stoljeća, rođenu 14. listopada 1906. godine u Lindenu, današnjem predgrađu Hannovera, od kuda se zbog očeve bolesti uskoro preselila u Königsberg. Odrastajući u obitelji obrazovanih asimiliranih Židova i socijalista, Arendt je od malih nogu bila u dodiru s različitim utjecajima. Njezin je otac posjedovao biblioteku bogatu grčkim i latinskim djelima, a uz to je primala poduke liberalnog rabina Hermanna Vogelsteina, usprkos tome što nije bila praktična vjernica.

Nakon očeve smrti ostaje sama s majkom, s kojom se u trenucima izbijanja Prvog svjetskog rata seli u Berlin. Smirivanjem situacije, ipak im je omogućen povratak kući, ali posljedice gubitka oca jako utječu na mladu Hannu, koja u narednih nekoliko godina pati od tjeskobe i učestalih bolesti zbog kojih puno izostaje s nastave.

To ju, međutim, ne sprječava da postane jedna od najboljih učenica u školi, iz koje je na kraju izbacuju nakon što organizira prosvjed protiv jednog od profesora. Arendt poslije toga 1920-ih godina odlazi na berlinsko sveučilište slušati neka predavanja, a 1924. godine ipak uspijeva maturirati. Studij zatim nastavlja na Sveučilištu u Marburgu, gdje kao glavni predmet odabire teologiju, a prisustvuje i predavanjima iz filozofije već tada kultnog Martina Heideggera.

Privlačnost Arendt i Heideggera bila je uzajamna, a neosporan je i velik utjecaj koji je njegov fenomenološki pristup ostavio na njezin kasniji rad. Usprkos njegovom kontroverznom pridruživanju nacističkom pokretu, u kontaktu su ostali sve do kraja života, a njihova je veza bila burna i puna prekida. Za vrijeme jednog od njih, Arendt se isprva povukla u Freiburg slušati seminar kod Edmunda Husserla, nakon čega odlazi u Heidelberg kod Karla Jaspersa, pod čijim mentorstvom piše disertaciju o konceptu ljubavi kod sv. Augustina.

Poslije toga se ponovno seli u Berlin, gdje upoznaje mladog židovskog filozofa Günthera Sterna za kojeg se udaje 1930. godine. U tim će berlinskim godinama surađivati sa židovskim i cionističkim organizacijama, iako se sama neće deklarirati kao pobornica tog pokreta, a upravo u toj fazi otkriva politiku koja ju prije toga uopće nije zanimala. S jačanjem nacizma vremena postaju sve opasnija, a dolaskom Hitlera na vlast, Arendt je 1933. godine uhićena pri odlasku na ručak s majkom. Ne okolišajući, ubrzo bježi iz Njemačke  u Prag, a zatim i u Ženevu, da bi se u konačnici smjestila u Pariz.

U glavnom gradu Francuske boravi oko šest godina, za to vrijeme radeći s brojnim židovskim organizacijama. Okružena je židovskim izbjeglicama i intelektualcima, kao što je primjerice Walter Benjamin, ali je istovremeno ljuta na njih zbog toga što nisu na vrijeme shvatili ozbiljnost situacije, te se odlučuje suprotstaviti konformizmu za koji smatra da je obuzeo filozofe. U želji da spasi vlastiti život, bila je prisiljena napustiti sve što je otprije imala:

„Izgubili smo dom, to jest dobro poznati svakodnevni život. Izgubili smo svoja zanimanja, to jest uvjerenost da smo od neke koristi na ovom svijetu. Izgubili smo svoj jezik, to jest prirodnost reakcija, jednostavnost gesta, iskrenost u izražavanju osjećaja. Rođake smo ostavili u poljskim getima, a naši su najbolji prijatelji pobijeni u koncentracijskim logorima, što znači da smo preživjeli lomove naših privatnih života“.

Međutim, niti Francuska se nije pokazala sigurnim utočištem, a nakon njemačke okupacije guverner Pariza 1940. godine izdaje naredbu o hapšenju stranaca, zbog čega Arendt odvoze u logor Gurs, iz kojeg uspijeva izaći nekoliko tjedana kasnije. Iste se godina udaje za Heinricha Blüchera, njemačkog pjesnika i filozofa, s kojim je bježi u Lisabon, a dobivši američku vizu, i u New York, gdje ostaje do kraja života.

U Americi nastavlja biti aktivna u njemačko-židovskim zajednicama, pa tako piše za list Aufbau, ali i za tiskovine koje nisu imale veze s judaizmom, kao što su The Review of Politics te Partisan Review. Kasnije postaje voditeljica istraživanja u Komisiji za kulturalnu obnovu europskih Židova, zbog čega često putuje po Europi. U to vrijeme započinje rad na svome prvom velikom političkom djelu, knjizi Izvori totalitarizma (1955.), nastaloj vjerojatno kao reakcija na tragediju koja je zadesila Europu sredine 20. stoljeća, ali i njezinim vlastiti život.

U ovom epohalnom radu bavi se nastancima anti-semitizma i imperijalizma te analizom mehanizama totalitarističkih režima, kao što su nacistička Njemačka i staljinistički Sovjetski savez.

Teme koje se razaznaju u ovom tekstu, kao što su ispitivanje mogućnosti demokratskog javnog života te sila koje ga ugrožavaju, odnos između privatnih interesa i javnog dobra ili utjecaj ciklusa proizvodnje i potrošnje na destabilizaciju ljudskog života, pojavljuju se i u njezinim kasnijim djelima.

„Ova je knjiga nadahnuta stavom da bi trebalo biti moguće pokazati skriveni mehanizam koji je omogućio da se svi elementi koji tradicionalne tvore naš politički i duhovni svijet pretope u magmu u kojoj je, čini se, sve izgubilo konkretnu vrijednost i postalo nedokučivo ljudskom umu, neupotrebljivo u ljudske svrhe“.

Odmah potom izdavanja knjige, započinje niz gostujućih predavanja na brojnim američkim sveučilištima, kao što su Berkeley i Chicago, dok je u Princetonu bila prva žena predavačica. Najviše je ipak ostala povezana s New School of Social Research u New Yorku, gdje je političku filozofiju predavala sve do svoje smrti.

Svoje filozofski najvažnije i najutjecajnije djelo, knjigu Ljudsko stanje, objavljuje 1958. godine. U tom pregledu povijesnog razvoja demokracije i političkog razmišljanja, od antičke Grčke do modernog doba, raspravlja o mogućnostima aktivnog života (tzv. vita activa) u različitim sferama djelovanja. Smatrajući kako je u modernom dobu vita activa podređena viti contemplativi, zbog čega je u filozofskoj hijerarhiji teorija na višem stupnju od prakse, njezina je želja bila spasiti aktivni život, a time i politički život koji je u međuvremenu atrofirao:

„Samo djelovanje je isključiva povlastica čovjeka; niti zvijer niti bog nisu za to, i samo djelovanje je u potpunosti ovisno o stalnoj prisutnosti drugih“.

Knjiga Eichmann u Jeruzalemu: izvještaj o banalnosti zla (1963.) nastaje nakon što je 1961. godine u Jeruzalemu pratila suđenje nacističkom zločincu Adolfu Eichmannu za časopis The New Yorker. Pod naslovnom sintagmom koju je pri tome skovala podrazumijevala je zlo koje ne proizlazi iz čudovišnosti čovjeka, već upravo iz njegove prosječnosti.

Nasuprot uobičajenom načinu promatranja zločinaca Holokausta, Arendt u Eichmannu nije vidjela ništa demonsko, već običnog čovjeka, birokrata, koji je bez razmišljanja obavljao dobivene naredne. Usprkos užasu njegovih djela, zlo koje je počinio nije bilo radikalno zato što nije nastalo kao rezultat volje, već nedostatka mišljenja o počinjenim djelima.

Arendt je uz to bila jako kritična i zbog načina na koji se suđenje provodilo te se negativno osvrnula na postupke nekih židovskih vjerskih vođa tijekom Holokausta. Zbog th je, u to vrijeme vrlo kontroverznih stavova, doživjela brojne kritike te je bila optužena za arogantnost i manjak suosjećanja sa žrtvama, a loše su reagirali i brojni njezini bliski prijatelji.

Heinrich Blücher umire 1970. godine, kada Arendt radi na tri toma knjige Život uma (1978.), u kojoj se fokusira na Sokrata i njegovu definiciju razmišljanja kao samotnog dijaloga čovjeka sa samim sobom, čime se vraća tematici koja ju je okupirala još od studentskih dana. Djelo ipak nije uspijeva dovršiti te umire 14. prosinca 1975. godine, a pokopana je kraj svojeg supruga na groblju Bard Collegea, u čijoj se knjižnici čuva biblioteka ovog para s oko 4000 knjiga, pamfleta i drugog pisanog materijala.

Barbara Sukowa kao Hannah Arendt 

Značajnim pojedincima koji i u 21. stoljeću nastavljaju djelovati u duhu kojeg je oblikovala Hannah Arendt, svake se godine dodjeljuje nagrada s njezinim imenom, u spomen na život i djelo koji su, prožeti željom za rekonstruiranjem i objelodanjivanjem naravi političkog kao posebnog modusa ljudskog iskustva, ostavili značajan trag na daljnji razvoj teorije, a svojom originalnošću i izazovnošću pozornost plijene još i danas.

„…bez sposobnosti novog započinjanja, prekidanja i zahvaćanja bio bi život, naime to kako ljudski život “hita” od rođenja do smrti, osuđen na to da sve ono što je specifično ljudsko prepusti propasti i uništenju. Nasuprot toj neprestanoj opasnosti stoji odgovornost za svijet, koja proishodi iz djelovanja i ukazuje da ljudi doduše moraju umrijeti, no nisu rođeni zato da bi umrli. Naprotiv. Rođeni su da bi započinjali nešto novo, dokle god životni proces ne samelje autentični personalno-ljudski supstrat koji je s njim došao na svijet”.


Povezano