Jedna od vodećih pjesnikinja tzv. viktorijanskog razdoblja (19. st.), Elizabeth Barrett Browning (1806.–1861.) autorica je jedne od najpoznatijih zbirki soneta u engleskoj (pa i svjetskoj) književnosti i prva dama za koju se vjerovalo da će se okititi lovorovim vijencom službene pjesnikinje britanske kraljevske kuće (Poet Laureate).
Čudo od djeteta
Elizabeth Barrett rođena je 6. ožujka 1806. godine u engleskom gradiću Durhamu, kao prvo od dvanaestero djece Mary Graham-Clarke i Edwarda Barretta Moultona-Barretta. Elizabeth je bila jako vezana za svoju mlađu braću i sestre (Henrietta, Sam, Arabella, Charles, George, Henry, Alfred, Septimus i Octavius; djevojčica Mary preminula je u dobi od četiri godine), no ponajviše ipak za 15 mjeseci mlađeg brata Edwarda. Zahvaljujući znatnim prihodima s plantaže šećerne trske na Jamajci, obitelj Barrett kupuje golemo imanje zvano Hope End, gdje djeca dane provode jašući, posjećujući dobrostojeće obitelji u susjedstvu i pripremajući male kućne predstave.
Najstarija kći Barrettovih zarana je počela pokazivati golemu intelektualnu znatiželju i darovitost. Već je u ranome djetinjstvu čitala klasike engleske književnosti poput Williama Shakespearea i Johna Miltona, a prvu pjesmu (točnije, ep u četiri pjevanja) The Battle of Marathon/Maratonska bitka napisala je kada joj je bilo svega 13 godina.
Ponosni roditelji (otac ju je nazivao “ovjenčanom pjesnikinjom Hope Enda” te o vlastitom trošku 1820. tiskao Maratonsku bitku) sakupljali su i čuvali njene radove koji čine jednu od najopsežnijih zbirki dječje poezije u engleskoj književnosti.
Budući da je u ono vrijeme obrazovanje bila isključivo muška privilegija, Elizabeth se nikada nije formalno školovala; ipak, otac joj je dopuštao da sudjeluje na nekima od privatnih satova koje je pohađao njen brat Edward. Osim za književnost, zanimala se i za filozofiju, strane jezike te društvena i politička pitanja.
U 14. godini, njeno se zdravlje počinje drastično pogoršavati. Stručnjaci/kinje ni danas nisu sasvim sigurni/e što se dogodilo (smanjenu pokretljivost i bolove u kralješnici mnogi pripisuju ozljedi uzrokovanoj jahačkom nezgodom), jasno je jedino da je djevojčica trpjela strašne bolove te da je morala osjetno ograničiti tjelesne aktivnosti. Liječnici joj propisuju opijum i morfij o kojima će vrlo brzo postati ovisna i koje će s povremenim prekidima uzimati do kraja života. Njen intelektualni život, međutim, nastavlja bujati: i dalje čita, piše i uči. Nedugo nakon što je 1826. objavila zbirku radova An Essay on Mind and Other Poems, Elizabeth su kontaktirala dva ugledna stručnjaka za klasične jezike i književnosti, Sir Uvedale Price i Hugh Stuart Boyd koji ubrzo postaje njenim neslužbenim mentorom i učiteljem.
1828. umire Elizabethina majka; osim toga, ukidanje ropstva i loše poslovne odluke na plantaži šećerne trske negativno se odražavaju na financijske prilike Barrettovih. Prodavši Hope End, otac seli obitelj najprije na obalu, a potom u London, u kuću u Ulici Wimpole br. 50. U istome razdoblju Elizabeth objavljuje vlastiti prijevod Eshilove drame Okovani Prometej.
Elizabeth sa svojim sinom Penom
Barrettovi iz Ulice Wimpole
U Londonu, Elizabeth živi pod prismotrom oca, s kojime se često sukobljava zbog njegovih stavova prema ropstvu (koje je Elizabeth oštro osuđivala) te protivljenja brakovima njegove djece (razbaštinio je svu djecu koja su mu se po tom pitanju suprotstavila). 1838. objavljuje zbirku pjesama The Seraphim and Other Poems te obolijeva od teške plućne bolesti (vjerojatno tuberkuloze), pa u pratnji brata Edwarda odlazi u primorski gradić Torquay. 1840. Edward se utapa, a duševno slomljena Elizabeth vraća se kući, shrvana osjećajem tuge i krivnje. Narednih pet godina provest će u očevoj kući, gdje viđa jedino članove obitelji.
1844. objavila je zbirku naslovljenu Poems/Pjesme u kojoj se, između ostaloga, pohvalno izražava o poeziji Roberta Browninga. Polaskani pjesnik Barrettovoj šalje pismo puno udivljenja (“Svim srcem volim Vaše stihove, draga gospođice Barrettˮ), čime započinje ne samo njihova opsežna korespondencija (u narednih 20 mjeseci razmijenit će 574 pisma), već i jedna od najpoznatijih literarnih romansi u engleskoj književnosti.
Zbog već spomenutog protivljenja Elizabethinog oca, par se 12. rujna 1846. godine vjenčao u tajnosti. Šest dana kasnije trajno sele u Firencu, gdje se Elizabethino zdravlje osjetno popravlja. 1849. godine rodila je sina Roberta Wiedemana (zvan Penini, skraćeno Pen), a godinu kasnije objavila svoje najpoznatije djelo, zbirku ljubavne poezije Sonnets from the Portugese/Portugalski soneti. Zbirka sastavljena od 44 povezana soneta sadrži neke od najglasovitijih stihova na engleskome jeziku, poput prvoga stiha u predzadnjem, 43. sonetu: How do I love thee?/ Let me count the ways (u prepjevu Luke Paljetka, “Kako te volim? Ovako, znat budiˮ). Zanimljivo je da Elizabeth, zainteresirana za onovremene ustanke u Bosni, zbirku isprva željela nazvati Bosanski soneti.
Portugalski soneti potvrdili su i dodatno uvećali ugled koji je Barrett Browning uživala među poklonicima poezije i književnosti općenito. Bila je među najcjenjenijim književnim figurama svoga vremena, a štovatelj(ic)e je imala i izvan granica Velike Britanije (otvoreno joj se divila i kao uzor ju navodila američka pjesnikinja Emily Dickinson).
Štoviše, u književnim se krugovima nagađalo da bi nakon smrti Williama Wordswortha, Barrett Browning (koju Paljetak od milja zove “Pepeljugom-pjesnikinjomˮ) mogla postati novom ovjenčanom nacionalnom pjesnikinjom. Iako je spomenuta titula 1850. ipak pripala Alfredu Lordu Tennysonu, sama činjenica da se o Elizabeth ozbiljno razmišljalo i raspravljalo kao o mogućoj kandidatkinji ukazuje na njeno istaknuto mjesto na onovremenoj književnoj sceni.
Arthur Hughes, “Aurora Leigh’s Dismissal of Romney – (The Tryst)”
Politički i društveni angažman
Odbacujući dominantan stav o tome da poezija nije prikladna platforma za raspravu o apstraktnim idejama, Elizabeth se nakon Soneta gotovo u potpunosti okreće angažiranoj poeziji, obrađujući političke i društvene teme poput položaja žena (Aurora Leigh, 1857.), političkih nemira i borbe za ujedinjenje Italije (Casa Guidi Windows/Prozori na kući Guidi, 1848.–1851.), ropstva, eksploatacije djece za rad u rudnicima i dr. Za Barrettovu, rodna i politička pitanja nužno su isprepletena te je nemoguće govoriti o jednome, a ne dotaknuti se drugoga. Bila je trajno fascinirana figurom revolucionarke i ulogom žena u nacionalnoj politici i državotvornim procesima. Naročito se divila George Sand kojoj posvećuje nekoliko pjesama i koju slavi kao istinski genij (“Ako nije prvi ženski genij u bilo kojoj zemlji i bilo kojem dobuˮ, zapisala je u jednom pismu, “doista ne znam tko jestˮ).
Golem utjecaj Sandove osjetan je i u romanu-spjevu Aurora Leigh koji neki kritičari/ke nazivaju proto-feminističkom verziju tzv. Künstlerromana i koji obrađuje niz aktualnih tema poput ženskoga pitanja, obrazovanja, prostitucije, uloge religije i rada u javnom životu, socijalizma, itd.
Usprkos početnom poboljšanju, Elizabethino zdravlje – narušeno nizom spontanih pobačaja i emocionalnih udaraca od kojih se pjesnikinja nikada nije oporavila (smrt oca i sestre Henriette) – ponovo se počinje srozavati. Preminula je 29. lipnja 1861. godine u Firenci, gdje je pokopana na tzv. Engleskom groblju.
Iako je za života bila cijenjena i slavljenja, Elizabethin ugled jenjava nedugo nakon njene smrti. Za kasnije je čitatelj(ic)e, smatra pjesnikinja biografkinja Joanna Richardson, njena poezija bila “odveć neurotična, odveć viktorijanskaˮ. Srećom, u drugoj polovici 20. stoljeća pjesnikinja dolazi u središte akademskog interesa, uglavnom zahvaljujući ponovljenom izdanju Aurore Leigh (1978.) koje je gotovo trenutačno proglašeno feminističkim klasikom.
Život i stvaralaštvo Elizabeth Barrett Browning (napose njena romansa s Robertom Browningom) i dalje privlače nove generacije čitatelj(ic)a te služe kao nadahnuće brojnim umjetnicima/cama, među kojima se ističu Rudolf Basier, autor drame The Barretts of Wimpole Street (Barrettovi iz Ulice Wimpole, 1930.; u filmskoj adaptaciji iz 1934. pjesnikinju je utjelovila Norma Shearer), Virginia Woolf, koja je o Barrettovoj pisala iz zamišljene vizure njenog psa (Flush: A Biography/ Flush: biografija, dostupan na hrvatskom jeziku u prijevodu Zdenke Andrijić), te Margaret Forster koja je priču o bračnom paru Browning ispripovijedala glasom Elizabethine sluškinje Lily Wilson (Ladyʼs Maid, 1991).