07.09.1533.

Elizabeta I. i ženska prava u kraljevstvu kićenih muškaraca

Njemački pjesnik 19. stoljeća Heinrich Heine zapisao je: „Kada čitam povijest svijeta i kada me bilo kakvo djelo ili pojava prenerazi, tada bih jednom htio vidjeti i ženu koja se iza toga krije kao tajno pokretno pero“.

Elizabeta I. čak 45 godina tijekom 16. stoljeća bila je pokretno pero Engleskog kraljevstva. I tajno i javno. U društvu gdje je ženama bilo zabranjeno učiti čitati, pisati, misliti, raditi, sanjati i napredovati, sretna okolnost rođenja u visokoplemićkoj obitelji mogla je biti ulaznica u svijet koji je vidjela samo nekolicina pripadnica ženskog roda. Kako su tragične okolnosti Elizabetinog djetinjstva dovele do prijestolja najobrazovaniju ženu svog doba i kako je uspjela postići da joj se klanjaju – kraljevi, vitezovi, učenjaci, pustolovi, seljaci, prijatelji, neprijatelji … usprkos urotama, klevetanju i opasnostima?

Rođena je 1533. godine kao druga zakonita kći engleskog kralja Henrika VIII. iz dinastije Tudor i druge supruge Ane Boleyn, zbog koje je prekinuo svetu vezu s Papom i proglasio se poglavarom nove crkve u Engleskoj, mješavine katoličkog i protestantskog učenja. Mnogi su zbog te veze tragično završili: Henrikova prva supruga, španjolska katolkinja Katarina Aragonska, svećenici, redovnici, biskupi, savjetnici, na kraju i Ana Boleyn, prva pogubljena kraljica.

U tri godine braka nije uspjela roditi zdravog dječaka koji bi naslijedio prijestolje, pa je morala isprazniti mjesto za novu kraljicu koja će to učiniti. Ana je rodila ‘samo’ zdravu crvenokosu djevojčicu Elizabetu koja je, usprkos Henrikovim tvrdnjama o preljubu koje su se pokazale neistinitima, izgledala kao otac, bila oštoumna, hitra i hrabra, baš kao sin kojega je očajnički cijeli svoj život želio. Upravo zato, zbog muškog i očinskog ponosa na inteligenciju trogodišnjeg djeteta, godine 1536., nakon pogubljenja majke, Elizabeta dobiva vlastito kućanstvo, dadilje i učitelje. U kućanstvu joj se pridružuje tada 17-godišnja princeza Marija, starija polusestra iz Henrikovog braka s Katarinom Aragonskom.

Nakon Elizabetine majke, Henrik se ženio još četiri puta. Treća supruga, kraljica Jane Seymour, rodila je željenog sina, budućeg kralja Eduarda VI., no umrla je deset dana nakon poroda. Četvrtu, Anu od Clevesa Henrik je otpravio s dvora zbog neslaganja i njezine ružnoće kako je proklamirao i bjesnio poslanicima, petu suprugu, Katarinu Howard, dao je pogubiti zbog, ovaj put istinitog, preljuba, a šesta, Katarina Parr ga je nadživjela i njegovala tijekom godina bolesti te je uvela mladu Elizabetu u svijet nove vjere protestantizma, koja će joj postati utjeha i nada u presudnim trenutcima.


Elizabeta prikazana kao petogodišnjakinja, šestogodišnjakinja i trogodišnjakinja

Uz maćehu, Elizabetini učitelji su bili renesansni znanstvenici Roger Ascham i William Grindal. Učila je latinski, grčki, francuski, talijanski, sviranje, pjevanje, ples, povijest, geografiju, filozofiju, vjerska pitanja, političke odnose na Kontinentu. Vrijeme učenja je bilo i vrijeme razbibrige.

Udobnost kraljevskih posjeda, šetnje po velikim vrtovima, parkovima, šumama, igre s Marijom i Eduardom na kratko su vrijeme otklonili samoću i opasnosti kojima je bila izložena žena bez roditelja, skrbnika, supruga, starijeg rođaka.

Surovost svakodnevice je donosila smrtnu presudu zbog pogrešnog naklona, izvrnute riječi izgovorene na misi, pogleda koji ne gleda točno u propisanom trenutku tijekom vjerskog obreda, rodbinske veze s ‘izdajnikom’,itd.

Nakon Henrikove smrti i života s maćehama, englesko je prijestolje naslijedio mlađi brat Eduard. Iako su Marija i Elizabeta njegovim rođenjem kratko bile proglašene nezakonitim kćerima, da bi se umanjio njihov značaj i pravo na englesko prijestolje jer su žene, Elizabeta je brižno voljela brata, povezujući se kroz ljubav ka protestantskoj vjeri.

Muževnost i snaga tadašnjeg engleskog društva ukazivala se svakom društvenomn prilikom. Kako žene nisu zarađivale, bile su podređene svakom muškom članu obitelji i one koje su javno i slobodno izražavale svoje stavove o svom položaju, vjeri, politici, proglašavane su vješticama, izdajnicama, često bi nestajale ili bi bile javno spaljivane pred publikom.

Očevi su ‘uzgajali’ kćeri, ulažući u njihov izgled, nadajući se da će im se ulog bogatom udajom vratiti. Očevi nižeg staleža su udavali kćeri za najvećeg ponuđača, jer su oni mogli ponudti samo njih kao trgovačku transakciju. Pobuna u ženskim redovima gotovo da i nije bilo. Ali se zato pobunila Elizabeta. Još za života, Henrik joj je, kao i Mariji, pokušao pronaći supruga. Jedini imperativ njihova života bila je udaja.

Elizabeta je, gledajući okrutnost života svoje majke, rođakinja i ostalih žena koje su joj služile i bile izrabljivane kao radnice, seksualni objekti i sredstva za postizanje poslovnih ciljeva, koje su udavane za nepoznate muškarce i umirale pri porodu, odlučila reći NE.

Sablazan njezinom odlukom o ne-udaji nikada u potpunosti nije zaboravljena. Kroz cijelo vrijeme vladavine, kada je postalo očito da joj je sudbna naklonjena kao vladarici, vrsnim je političkim odlukama branila kraljevstvo, proglašavala religijsku toleranciju, puštala glumce na dvor, bila tašta i koketna kao zavodnica i miljenica muškaraca koji se nisu prestali nadati brzinskom usponu ženidbom za najmoćniju ženu u kraljevstvu. Pitanje udaje se aktualiziralo sve do pedesetih godina života, kada su prestala izvješća o kraljičinoj mjesečnici. Cijelo to vrijeme nastajale su i uvrede vezane uz njezino bračno stanje, prozivana je jalovom, aseksualnom, protestantskom kurvom, muškobanjom, izopačenom.

John Florio (Giovanni Florio), Talijan u Engleskom kraljevstvu, uveo je riječ ‘androgin’ u jezik Elizabetinog razdoblja. Riječ grčkog podrijetla objavljena je 1598. godine u talijansko-engleskom rječniku pod nazivom Svijet riječi – androgino, koji je i muško i žensko, ili muškarac i žena, ili oba spola i vrsta. Uporaba dvospolnosti, hermafroditizma u političkoj promociji bila je moguća zbog još jedne degradacije. Osobine kao što su lukavost, pokvarenost i slabost pripisivane su ženama, dok su hrabrost, inteligencija, mudrost i suzdržanost prepoznate samo u muškarcima. Budući da je Elizabeta bila inteligentna i mudra žena, a vladala je, te su je superirone osobine približavale slici i prilici muškarca.

Izvrsnom strategijom utjecala je na javno mnijenje i konstantno radila na imidžu kraljice:  slabe žene s petljom muškarca, žene koja se ne može udati jer je udana za vlastiti narod kojeg štiti i čuva svojim životom djevičanske kraljice (Virgin Queen), koja neće roditi nasljednike, ali će raditi na tome da Englesko kraljevstvo postane bogato i slavno, mirno i prosperitetno. 

Na taj je način pomirila svoje privatne želje s javnim djelovanjem u svjetu muškaraca, gdje su čak i kraljice imale jednu ulogu, ulogu rodilje. Elizabeta je mogućnost udaje koristila kao ulog u političkoj igri bolje od bilo kojeg muškog vladara. Primala je udvarače iz cijele Europe, njihova pisma, portrete, izaslanike, zabavljajući ih na dvorovima, uvodeći u svijet Engleske gdje je sloga zavladala njezinim dolaskom na prijestolje i odlukom da Engleska neće napadati susjede, jer se ratom ne dolazi do napretka.

Dvije vječne engleske utvrde: crkva i krčma, odvojene statusom i položajem svojih posjetitelja, bile su svijet žena i svijet muškaraca. Žene su u krčme ulazile kao prostitutke, krčmarice ili posjetiteljice uz mušku pratnju na proputovanju te kao sluškinje po nekom poslu. Muškarci su u crkve ulazili kada god su htjeli. Na Elizabetin dvor su dolazili i muškarci i žene. Bila je to pozornica bez granice publika-glumci. Umjetnici i znanstvenici bili su gosti s pravom glasa. Interakcija vladarice i naroda nikada ranije niti u budućnosti nije bila dinamičnija.

Muškarci svakog staleža su bili vlasnici ne samo zemlje, kuće i obiteljske časti, nego i svoje obitelji. Oni su bili gospodari, obrtnici, trgovci, pustolovi i moreplovci, vitezovi i stručnjaci po svim životnim pitanjima. Tradiciju nije mogla promijeniti niti žena vladarica. Udaju su mogle izbjeći žene lošeg zdravlja ili sretnice koje su naslijedile imetak. Elizabeta je utjecala na osobnu slobodu žena tako što je odobravala njihovo obrazovanje i djevojčice svih staleža su mogle učiti čitati i pisati i kasnije podučavati druge.

Kako je neudana kraljica bila izazov svakom princu ili kralju koji je želo povećati svoj utjecaj ili vlast na Englesko kraljevstvo, tako je i svaki engleski plemić uživao u Elizabetinom društvu. Iako je unaprijed bilo poznato da od igre udvaranja neće biti ništa, biti kraljičin miljenik je donosilo mnoge povlastice, od zemlje, titula, ugleda i naklonosti drugih dama.

Muškarci su se kitili raznim nakitom, što više to bolje; broševi, naušnice, prstenje, ogrlice… Brade su nosili pripadnici svih staleža, dok su se samo plemići uređivali, jer bi ostale ukrasi onemogućavali u obavljanju svakodnevnih poslova. Pitanje prestiža je bilo tko će kraljici posvetiti ljepšu pjesmu, bolju skladbu, naslikati njezin portret u slavu ljepote.

Zamijenjene uloge, gdje je žena ta koja odlučuje, koju se sluša i kojoj se podčinjava, nažalost, postojale su samo u tom renesansnom mikrosvijetu.

Pjesnik Edmund Spenser rođen je u srednjem staležu engleskog društva 16. stoljeća i u antologijama svjetske ljubavne poezije predstavljen je kao najbolji engleski pjesnik renesanse. Radeći kao osobni tajnik guvernera u Irskoj pisao je svoje kapitalno djelo Vilinska kraljica koje nikada nije dovršio. Vilinska kraljica, spomenik liku kraljice Elizabete veliki je alegoričan ep gdje je kraljica prikazana kao ravnopravna sudionica u druženju i radu, ona je i Istina, Čistoća i Glorianna.  Ona je dvospolna božica ljubavi. Može začeti bez sudjelovanja suprotnog spola, jer je majka i otac u jednom. Samodostatna je. Riječi i misli koje su savršeno kliknule u portret samostalne žene koja vlada bez supruga i nije nikada rodila. Stih iz Vilinske kraljice predstavlja savršeni kostur uspješne sheme vladanja: „Slabo može vladati velikima onaj koji ne može shvatiti male“.

U svrhu vladanja i življenja po vlastitoj volji Elizabeta je sa suradnicima morala stalno oblikovati vlastita prava.

Nije se željela udati, živjela je samostalno sve do 25. godine života kada je naslijedila prijestolje od starije sestre, voljela je druženja, lov, jahanje, a sve je to prigušila da bi se predstavila kao čista, djevičanska žena koja se ne može udati za stranca, ali niti za Engleza, jer sva ljubav njezinog bića, vjera, odgoj i sudbina pripadaju engleskom narodu. Ta se slika morala obnavljati, njezinim držanjem, portretima, kazališnim predstavama, puštenim glasinama, teatralnim odbijanjem udvarača…

Ali, postojao je jedan muškarac, čija je pisma kraljica držala pri uzglavlju i na kraju, u 70. godini života, umrla uz njih. Prijatelj iz djetinjstva i najsjajniji potomak jedne od najmoćnijih engleskih plemićkih obitelji, Robert Dudley, Earl od Leicestera, bio je možda najbliže nekome koga bismo mogli nazvati ljubavnikom. Uvijek u blizini, kraljičin miljenik, imao je titulu glavnog kraljevskog konjušara, koja mu je omogućavala da se pojavljuje na konju iza kraljice na svim javnim i privatnim događanjima. Iako se ženio dva puta, imao nekoliko izvanbračne djece, putovao, sudjelovao u obrani Engleske, uvijek se vraćao Elizabeti.

Društvo Elizabetine Engleske isprepleteno, međuovisno, uvjetovano, a opet krcato  individualcima nije bilo društvo jednakosti i ljudskih prava u cjelini. Elizabeta nikada nije otputovala dalje od Engleske. Muškarci njezinog kraljevstva su otkrivali svjetove, borili sa oceanima, dolazili i odlazili. Ona, koja ih je uvjerila da ne može biti snažnija i odlučnija od njih, jer je samo žena, cijeli je život radila na Engleskom kraljevstvu, kao umjetničkom remekdjelu koje se gleda izdaleka. Da se približimo bliže, vidjeli bismo neizvjesnost, strah, svađe, izdaje i bolest. Na korak, dva, dalje, sve nestaje; vidi se kraljica koja piše molitve i domišlja se tvrdnji o dva tijela: fizičkom, prolaznom i političkom, polu-numinoznom i vrijednom štovanja.

Uzevši u obzir sve poznate okolnosti Elizabetinog života, tragedije koje su je pratile od rođenja, opasnosti i nesigurnost položaja prihvatila je sa smirenošću i mudrošću. Sigurnost i osjećaj normalnog života dobiveni kroz učenje, rad i disciplinu, pomogli su joj da u nevolji zadrži prisebnost.

Često od europskih kolega prozivana kao lukava manipulatorica, Elizabeta je, ustrajući, svu političku strategiju stavljala u kontekst majčinske brige za Englesku. Imala je priliku vidjeti siromaštvo i patnje neprivilegiranih. Velika sreća koja ju je pratila i omogućila da iz svih okolnosti izađe kao pobjednica, radila je i za druge koji su preko nje imali korist od mudrih odluka o napretku u miru. Velika sloboda koju je uživala iskazivala se u mirnom iznošenju misli, zahtjeva i upravljanja kraljevstvom kao velikom obitelji.

Vladavina Elizabete I. Velike se naziva Zlatno doba. Kao proturječnost izreci Heinricha Heinea djelo jedne žene i njezine ideje o jednakosti svih žive i danas.


Povezano