Dara Janeković bila je poznata jugoslavenska novinarka i izvjestiteljica. Rođena je 1. prosinca 1924. godine kao Darinka Škarić, u Stepanovićevu kraj Novog Sada. Bila je peto od devetoro djece. U svojoj knjizi Deveto nebo (1987.) svoju obitelj opisuje kao zemljoradničku. U Stepanovićevu se rodila jer joj je otac, kao solunski dobrovoljac, neko vrijeme ondje bio kolonist. Naime, njen otac, Dušan Škarić, bio je mobiliziran u austrougarsku vojsku, ali ju je izbjegao te se kao dobrovoljac pridružio srpskoj vojsci. Obitelj se ubrzo vraća u Petrinju, gdje Dara i odrasta.
Budući da su bili Srbi, njeni roditelji su tijekom Drugog svjetskog rata zbog rasnih zakona pobjegli iz Petrinje, upozoreni od strane prijatelja Hrvata da bi se moglo „desiti neko zlo“. Većina obitelji izbjegla je na Kosovo, dok su Dara i njen brat Đuro ostali u Petrinji.
Otac ju je prije zbjega pitao što želi i ona mu je odgovorila da će ostati u Petrinji. Razlog ostanka bila je želja za nastavkom školovanja jer ondje gdje su išli njeni roditelji nije bilo škole za nju. Ono što njen otac nije znao je da je Dara bila članica Saveza antifašističke omladine. Već se kao 14-godišnjakinja društveno angažirala, a NOB-u se pridružila 1942. godine.
Partizansku zakletvu položila je 12 rujna 1942. u Šamarici, na Čavića brdu; ubrzo s grupom komunista i antifašista odlazi i diže ustanak u selima oko Petrinje. Janeković je u partizanima 1942. uređivala listove za djecu i mladež Pionir i Omladinski borac, a 1944. je pisala za ratni Vjesnik. Završila je 1941. godine dva razreda Učiteljske škole u Petrinji, a gimnaziju 1952. u Beogradu. Partizanskom pokretu priključuje se sa 16 godina, a iz rata izlazi kao dvadesetogodišnjakinja.
Nakon rata radila je kao načelnica Odjela za zaštitu djece pri Ministarstvu socijalne zaštite Vlade NRH, novinarka dopisnica, fotoreporterka i urednica u Vjesniku i Vjesniku u srijedu. Međutim, najpoznatija je po svom novinarskom radu.
Izvještavala je iz Pariza i zemalja Beneluksa, a pratila je i konferencije o razoružanju u Ženevi. Rad u Parizu onemogućen joj je 1961. godine i to zbog prijetnji radikalne organizacije Tajna vojna organizacija (OAS) koja ju je imala na piku zbog njenog kritičkog izvještavanja o zločinima francuske vojske. Jednom prilikom čak joj je postavljena i bombu u stanu u kojem je živjela s kćeri Dubravkom. Rečeno joj je pritom bilo da ju policija ne može čuvati te da bi joj bilo bolje da napusti zemlju.
Izvještavala je i iz Egipta, Sudana, Ugande, Malija, Kenije, Tanzanije, Zambije, iz Libanona, Sirije, Jordana, Iraka, Kuvajta, kao i iz Kurdistana, NR Kine, Sovjetskoga Saveza, Velike Britanije i Meksika. Pisala je putopise, reportaže, feljtone, vodila je razgovore s brojnim državnicima i političarima među kojima su i Zhou Enlai, Hua Guofeng, Deng Xiaoping, Hafez al-Asad, Moamar al-Gaddafi, koji su bili prenošeni u brojnim svjetskim medijima.
Bila je aktivna i u Društvu novinara Hrvatske te se borila za jačanje struke. Predsjednica Društva novinara bila je od 1972. do 1977. godine, a uvelike je zaslužna i za povrat zgrade Novinarskog doma Društvu. Pokrenula je i inicijativu da se novinarima prizna beneficirani radni staž. Osnova zahtjeva bilo je istraživanje da je život novinara, nakon rudara, najkraći. Inicijativa, međutim, nije prošla.
Tri puta intervjuirala je Josipa Broza Tita (1972., 1973. i 1976.). Nerijetko je bila kritična prema predstavnicima vlasti, birokratima iz Partije. I Tita je upozoravala te tvrdila da partijski funkcioneri nisu odani ideji socijalizma, već da ih zanima samo borba za prevlast i moć. O tome piše i u Crnom asu i dvije grlice, ističući kako je Titu govorila i o „zabrinjavajućem stanju u Savezu komunista Jugoslavija, „sklerotiziranom i birokratiziranom, koji takav kakav jest vodi zemlju u propast“.
Godine 1974. odlučuje napustiti Vjesnik te u pedesetoj godini života postaje samostalna i nezavisna novinarka i spisateljica.
Kako pišu Novosti, početkom devedesetih Dara Janeković bila je izložena javnom linču. Tjednik Hrvatski bojovnik objavio je tekst u kojem je opisana kao “partizanska flojsa i zakleta Srbenda“. “Nitko me ne može uvjeriti da se ratovi na Balkanu devedesetih godina nisu mogli izbjeći. Lažu! Htjeli su ratove! (…) A 1991. doživim ovdje, u mom Zagrebu da me neka babetina napadne usred Martićeve ulice i da mi kaže: ‘Četnikušo, još se šećeš po Zagrebu”, kazala je Novostima.
Frustracija tijekom događaja i ratom u koji je srljala Jugoslavija vidljivi su i u njenim dnevničkim zapisima u knjizi Crni as i dvije grlice. Uz tu, objavila je i knjige: Veliki mir, Jošuini nasljednici, Kad mora uzavriju, Deveto nebo i Susreti s poviješću.
Dobitnica je Međunarodne nagrade za reportažu za reportažu o podijeljenoj Koreji “Zaboravljena trideset i osma paralela”, a nagrađena je i Zlatnim perom 1972., nagradom “Otokar Keršovani” Društva novinara Hrvatske za životno djelo, te nagradom “Moše Pijade” za životno djelo Saveza novinara Jugoslavije.
Bila je jako kritična prema onima koji su devedesetim, kako ih opisuje, „preokrenuli ćurak“. Međutim, usprkos prijetnjama i svemu, tijekom devedesetih odlučila je ostati u Zagrebu i ne napuštati Hrvatsku. U Crnom asu i dvije grlice opisuje kako je doživljavala napade na javnim mjestima, na ulici, u banci, a morala se čak braniti i od fizičkih napada. Svjedočila je i pretraživanjima svoga stana.
Tijekom rata i devedesetih bila je u svom stanu u Lopašićevoj u nekoj vrsti „namenutog kućnog pritvora“ – opisuje kako je svoju rutu svela na tek nekoliko postaja, najbližu ljekarnu, trgovinu; zamrzavala je kruh i mlijeko da ima za nekoliko dana, sjedila u „mrtvom kutu“ stana… Kako navodi Dejan Jović u nekrologu Janeković, ona je tijekom rata devedesetih odabrala samoću iz „protesta protiv rata, a što na nju bila prisiljena zbog neugodnosti koje je, kao i mnogi drugi Srbi i Jugoslaveni, tada doživljavala“.
Kako sama piše, „svjedočila je srazovima dvaju ideologija: fašizma i socijalizma; svjedočila je i bezumlju hladnog rata, svjedočila je ratovima, rastu i razvoju revolucija i kontrarevolucija, pobjedama i porazima, usponima i padovima, zavjerama i izdajama, udarima i protuudarima, historijskim i antihistorijskim zbivanjima“, no ipak se nadala i vjerovala da će nakon Drugog svjetskog rata nastupiti neko drugo vrijeme.
Smatrala se humanistkinjom i Jugoslavenkom, zbog toga jer je, kako sama piše, vjerovala da „na ovim prostorima moramo živjeti zajedno, da na Mars ne možemo, te da prema tome to zajedničko življenje moramo mudro i urediti, sa čistima računima, bez mržnje, bez podjela i bez prolijevanja krvi“.
Boreći se u narodnooslobodilačkom ratu kao mlada djevojka (novinarka) bila je uvjerena, da rata više neće biti, da će se ljudi „opametiti“ i da će ubrzo nestati sve – i pasoši, i granice, i carine, i razne druge stvari koje razdvajaju ljude. To se, međutim, nije dogodilo.
Fotografije su preuzete iz knjiga Deveto nebo: putopisi i zapisi iz Kine & Susreti s poviješću.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.