“Riječi su samo dodatak, više bih voljela da koristimo onomatopeju umjesto riječi. Možda hoćemo; glas bi morao poslužiti kao instrument… Ono što pokušavam je potpuno dekonstruirati konvencionalnu pjesmu, s klasičnim refrenom i stihovima.“
Glazba Catherine Ribeiro zvuči kao da neprestano poziva na revoluciju, zaziva duhove i baca čini u nekom ritualu. Uspoređuju ju je s Edith Piaf, Yoko Ono i Nico, ali njezin spoj avangardnog folka s utjecajima proga i psihodelije stoji sam za sebe, potpuno jedinstven. Basistica Sonic Youtha Kim Gordon je obožava.
Ribeiro je rođena u Lyonu 1941. godine u obitelji portugalskih imigranata. Oskudni biografski podaci koji postoje na internetu upućuju na problematično djetinjstvo i mladost za koju se priča da ju je djelomično provela na psihijatrijskim odjelima. Njezin mlađi brat umro je kao dojenče, a prve godine života Ribeiro je provela u ratom razorenom Parizu, gdje ju je majka zatvarala u mračni podrum tijekom bombardiranja.
Godine 1963. pojavila se u antiratnoj komediji Jeana Luca Godarda, Les Carabiniers (Vojnici). Na snimanju filma upoznala je četiri godine mlađeg Patricea Moulleta, koji joj je uskoro postao romantični i kreativni partner. On je bio eksperimentalni glazbenik koji je izmišljao i izrađivao vlastite instrumente kojima je davao veličanstvena psihodelična imena (“omi”, “kozmofon”).
Između 1964. i 1966. Ribeiro je snimila petnaestak pjesama za portugalsku izdavačku kuću Estudio; pojavila se i na naslovnim stranicama nekih časopisa, no svijet showbiznisa ju je plašio. “Ne želim postati cura s naslovnice,” izjavila je jednom prilikom. U proljeće 1968. pokušala je počiniti samoubojstvo, nakon čega je hospitalizirana.
Godine 1969. s Moulletom je osnovala bend 2 Bis. Zajedno su snimili prvi LP Catherine Ribeiro + 2 Bis. Bend je potom preimenovan u Alpes, i iako se njihov sastav mijenjao tijekom sljedećih osam ploča, Moullet je ostao konstanta. Njihovi tekstovi često su se bavili političkim i društvenim temama, a sve ih je napisala Ribeiro, koja se također isticala specifičnim stilom pjevanja – kaotičnim i izražajnim. Ribeiro i Alpes rijetko su koristili konvencionalne rock beatove, a glazba je zvučala ekstatično, stravstveno, psihodelično, ritualistično, i uvijek sirovo i emocionalno, brutalno i moćno.
Prema kritičkom konsenzusu, najbolji album Ribeiro i Alpes je njihov četvrti, zapaljivi Paix (Mir), što je čudesno neprikladan naziv za tako burno remek-djelo. Njegov središnji dio je 15-minutna naslovna pjesma na kojoj se Ribeirin glas pojavljuje, grmeći, nakon petominutnog instrumentalnog uvoda, da objavi: “Mir onima koji urlaju jer jasno vide”. Glazba na albumu balansira između avant-folk zvuka i akustičnih šansona s prethodnih LP-ova i bučnog psihodeličnog rocka.
Ribeiro i Patrice Moullet prekinuli su vezu, ali ne i umjetničku suradnju; ponovno se sastaju kako bi producirali još nekoliko albuma Alpesa.
Uz glazbu, Ribeiro je bila humanistkinja i aktivistkinja; njen angažman za Palestinu, za čileanske izbjeglice koje su bježale od Pinochetovog režima, za izbjeglice iz Francove Španjolske, za anarhiste itd., učinile su je „crvenom pasionarijom“ 1970-ih.
Krajem 1999. gostovala je u francuskoj TV emisiji Des mots de minuit, gdje je predstavila svoju knjigu L’enfance. U njoj opisuje svoje djetinjstvo, loš odnos s majkom, smrt brata i druge intime teme. U listopadu 2017. na Facebooku je priznala da je 1962. silovana. “Nikome nisam rekla što se dogodilo. Sve do njegove smrti osjećala sam gađenje, sram, bijes.”
Posljednji nastup odražala je u Parizu 11. siječnja 2008. pred dupkom punom dvoranom. Danas živi u gradiću Sedanu na sjeveroistoku Francuske.
„Njezina zapanjujuća karijera […] je prije svega priča o briljantnom glasu: glasu nade i očaja, glasu rođenja i agonije, glasu mržnje i ljubavi, glasu srca i seksa, glasu plača, glasu magije onkraj riječi koje izgovara, glasu iz utrobe koji ide ravno do utrobe onih koji ga slušaju,” zapisao je novinar Etienne Blondet.
