Slavu je stekla portretirajući povučene i misteriozne ljepotice, u filmovima poput Odvratnost (Repulsion, 1965) i Ljepotice dana (Belle de Jour, 1967), zbog čega je nazivana ‘ledenom djevom’. Jedna je od najrenomiranijih francuskih glumica, a od 1985. do 1989. godine njezino je lice predstavljalo Marianne, nacionalni simbol Francuske i alegoriju slobode i razuma.
Tijekom impresivne karijere glumila u više od 100 filmova i osvajala je nagrade na filmskim festivalima u Berlinu, Cannesu i Veneciji. Dva puta nagrađena je francuskom nacionalnom filmskom nagradom Cesar, 1981. za ulogu u Posljednjem metrou (Le Dernier metro, 1980) Francoisa Truffauta i 1993. za ulogu u filmu Indokina (Indochine, 1992) Regisa Wargniera. U prosincu 2013. godine uručena joj je i nagrada Europske filmske akademije za doprinos filmskoj umjetnosti.
Cathérine Fabienne Dorleac rođena je 1943. godine u tada okupiranom Parizu. Roditelji Maurice Dorleac i Renee Deneuve bili su glumci, a tu je karijeru slijedila i njezina starija sestra Françoise Dorleac. Sestrinim stopama krenula je i Catherine, odlučujući se vrlo rano u karijeri koristiti majčino prezime Deneuve, kako bi se razlikovala od Françoise koja je koristila očevo.
U intervjuu za Guardian, rekla je da se filmom počela baviti slučajno. Imala je priliku snimiti film sa sestrom, a nakon toga joj je ponuđena još jedna uloga. Nastavila je snimati filmove, ali kaže:
“Sve dok nisam upoznala Jacquesa Demyja nisam bila sigurna da ću i dalje biti glumica”.
Debitirala je 1957. godine u filmu The Twilight Girls (Les Collegiennes) Andrea Hunebellea. Značajniju ulogu dobila je u filmu Rogera Vadima Porok i vrlina (Le vice et la vertu, 1962), a prvu zapaženu ulogu ostvarila je u mjuziklu Cherbourški kišobrani (Les Parapluies de Cherbourg, 1963) Jacquesa Demyja, glumeći romantičnu djevojku koja se zaljubi u mladog vojnika, ali na kraju završi u braku s čovjekom kojeg ne voli.
U trileru Odvratnost Romana Polanskog pojavljuje se u ulozi emocionalno otuđene i misteriozne djevojke koja prepuštena svojim strahovima i traumama tone u ubilačko ludilo.
Vrhunac karijere ostvarila je kroz suradnju s Luisom Bunuelom, a njezin scenski lik profilirao se kao hladan, udaljen erotski objekt žudnje. Njihova suradnja ostala je osobito zapažena u filmovima Ljepotica dana, gdje Deneuve tumači lik kućanice iz visoke klase koja seksualno zadovoljstvo postiže radeći u pariškom bordelu, i Tristana (1970) gdje se njezin lik razvija od prestrašene, naivne djevojke do hladne, perverzne osvetnice.
Tijekom karijere glumila je u sedam filmova s engleskog govornog područja, a uloga biseksualne vampirice u kultnom klasiku Glad za krvlju (The Hunger, 1983) Tonyja Scotta, u kojem glumi uz Davida Bowiea i Susan Sarandon, donijela joj je popularnost među lezbijskom publikom.
S godinama njezine su glumačke izvedbe postajale sve bogatije, postala je prava filmska grande dame, a njezin enigmatski izgled naprosto gospodari scenom, što do izraza dolazi u filmu A Christmas Tale (Un conte de Noël, 2008) Arnauda Desplechina. Najboljim periodom svog života smatra razdoblje između 40 i 50 godine, a mladim glumicama nimalo ne zavidi.
“Ne bih željela biti mlada glumica danas. Ne dozvoljava im se individualnost u radu. Filmska industrija usko je povezana s modom i glumice na crvenom tepihu moraju izgledati kao supermodeli. U moje vrijeme morale smo se srediti za neki poseban događaj, ali sada morate izgledati savršeno u svakom trenutku. Rezultat je nedostatak individualnosti. Sve izgledaju isto, kao Barbie lutke.”
Straha od starenja nema, još uvijek radi, a ako je sudeći prema majčinim genima poživjet će još niz godina, ali ipak i sama naglašava da je njezin životni stil bio puno drugačiji od majčinog, pa se ne nada doživjeti 100 godina. Naime, Catherine Deneuve strastvena je pušačica, time nije ponosna niti se toga srami. Zabrane pušenja po Europi smatra pretjeranima, pa je tako primjerice prilikom predstavljanja filma Trofejna žena (Potiche, 2010) Françoisa Ozona, odbila ugasiti cigaretu odgovarajući da će radije platiti kaznu.
Deneuve ostavlja trag i svojim dobrotvornim radom i aktivizmom. UNESCO-va ambasadorica dobre volje zbog doprinosa očuvanju filmske baštine postaje 1994. godine, a te se pozicije odriče 2003. kada je kao predstavnik Angole za ambasadora nominiran Pierre Falcone što bi mu omogućilo da izbjegne ruku pravde radi ilegalne trgovine oružjem.
Surađivala je i s organizacijama Children Action, Children of Africa, Orphelins Roumains i Reporters Without Borders, za Douleur sans frontieres (Pain Without Borders) 2003. godine snimila je radio reklamu kojom se potiču donacije za borbu protiv boli u svijetu, osobito za žrtve nagaznih mina, a 2005. za Handicap International TV i radio reklame kojima se osuđuje korištenje kazetnih bombi.
Sudjelovala je u akcijama za ukidanje smrtne kazne s Amnesty Internationalom, a Ambasadi SAD-a u Parizu 2001. godine uručila je peticiju ‘Zajedno protiv smrtne kazne’.
Kaže da je feministkinja bila još od malih nogu: “Dolazim iz obitelji žena, pa mi je to prirodno. Tijekom godina bila sam uključena u mnoge akcije za pomoć ženama”. S organizacijom Voix de femmes pour la démocratie (Voice of women for democracy) surađivala je na projektu prikupljanja novca za žene žrtve rata.
Manifest 343 kurve (Manifeste des 343 salopes), u kojem potpisnice priznaju da su ilegalno pobacile i time se izlažu sudskim procesima i zatvorskim kaznama, potpisala je 1972. godine. Manifest je objavljen 1971. godine u Le Nouvel Observateur, a iste godine odvjetnica i feministica Gisele Halimi osniva skupinu Choisir (izabrati), da bi zaštitila žene koje su potpisale manifest.
Ipak, unatoč ovim van-filmskim aktivnostima, film je bio i ostao njezina velika ljubav:
“Film i dalje smatram vrlo zanimljivim. Za mene je pogledati film, film koji prikazuje priču s glumcima koje volim ili onima koje ne poznajem, uvijek otkriće. Velika sam obožavateljica filma i još uvijek odlazim na filmske predstave. Čak i dok radim, pokušavam otići pogledati filmove. To je poput žudnje, i radi se o nečemu vrlo važnom u mom životu. Još uvijek je nešto što tražim, razumijete? To je kao slušanje glazbe – dio mog života.”
