Carrie Rachel Grace Brownstein, američka glazbenica, novinarka i glumica, globalnu je slavu postigla kao master mind riot girrrl benda Sleater-Kinney, skupine koja je predvodila drugi val ovog feminističkog underground pokreta začetog u ranim 90-ima. Rođena je 27. rujna 1974. i upravo danas slavi svoj 41. rođendan.
Bavljenje rock and rollom započela je u girrrl riot bendu Excuse 17, a u to je vrijeme studirala sociolingvistiku na Evergreen Collegu u Olympiji gdje je susrela Corin Tucker, gitaristicu i pjevačicu benda Heavens To Betsy. Dva benda su otišla na zajedničku turneju, njih dvije su postale par, a ostalo je povijest…
Sleater-Kenney Brownesteinova je osnovala 1994. s Corine koja je postala glavni vokal benda, s prstima na ritam gitari. Muziciranja na solo gitari prihvatila se, naravno, Carrie. Iste su godine na romantičnom putovanju u Australiji, gdje su otišle proslaviti Corininu diplomu, započele sa snimanjem istoimenog debi albuma.
U glazbenom pakiranju punk i indie rocka ovaj ženski bend pjevao je o intimnom mikrosvijetu, ali i temama rodne diskriminacije, tradicionalizma, konzumerizma, društvenog licemjerja i ratno-huškačke politike američkih političkih lidera.
Sleater-Kinney
Dosad su objavile osam albuma, izvršile značajan utjecaj na svjetsku indie rock scenu, a Brownsteinova je tijekom godina koncertiranja i turneja stekla reputaciju inovativne punk rock gitaristice.
Album koji je po mnogima definirao zvuk benda je Dig Me Out, na kojemu se nalazi i One More Hour, jednostavan pop song o prekidu Brownstein i Tuckerove koji se, ako je suditi po stihovima, čini gotovo idealnim, mirnim lezbijskim prekidom, bez povišenih emocija i dramatske napetosti.
U svojoj 21. godini Brownstein se outala kao biseksualka u Spin magazinu:
“Taj broj je bio tek izašao, članak nisam ni vidjela i već je zvonio telefon. Sjećam se da sam podigla slušalicu, a na liniji je bio moj otac koji je molio da mu kažem što se događa. Moj stari do tada nije znao da sam ikad imala djevojku, ni o čemu nije bio informiran…”
Za veliko čudo, nakon tog događaja, bend se nije raspao i tek je narednim albumima stekao širu publiku, pomalo se primakavši i mainstremu. Iako je na prva tri izdanja glavni vokal nosila Tuckerova, Brownstein na kasnijim albumima sve više, uz solo gitaru, preuzima i glavni vokal.
Nakon razlaza benda kojemu je kumovala činjenica da se Tucker zaljubila u muškarca, zatrudnila i rodila, posvetila se pisanju u glazbenim magazinima, snimanju glazbe za dokumentarne filmove, a 2010. pokrenula je novi bend Wild Flag, svojevrsnu super grupu u kojoj je obnovila suradnju s Janet Weiss, bubnjarkom Sleater-Kinney-a, Mary Timmony iz Helimuma i Rebeccom Cole iz Mindersa.
Zanimljivo je i njeno prijateljstvo s poznatom američkom spisateljicom, nezavisnom filmašicom i umjetnicom Mirandom July koje traje još iz srednješkolskih dana. Miranda je režirala i stari spot Sleater-Kinneya za pjesmu Get Up, a Brownsteinova se pojavila s manjom ulogom u njezinu filmu Getting Stronger Every Day.
S komičarom Fred Armisenom osmislila je 2011. godine satiričnu sketch komediju Portlandia, posvećenu mikrosvijetu Portlanda, najvećeg grada države Oregon.
Fred i Carrie su glavne zvijezde televizijske serije u kojoj se do sada pojavila i nekolicina njihovih prijatelja, celebrityja iz glazbe i filma poput Steve Buscemija, Selme Blair, Sarah McLachlan, Gus Van Santa, Eddie Veddera, Tima Robbinsa…
Brownstein je dugo najavljivala ponovno okupljanje Sleater-Kinneya, no tek su ove godine, 10 godina od sada već kultnog The Woods, ponovno udružile snage. Produkcijski dosad najambiciozniji, No Cities to Love ozbiljan je konkurent za album godine.
Za kraj je šteta propustiti i njezin osvrt na vječno pulsirajući seksizam i ageizam u pop kulturi.
U intervju za tinejdžerski Rookie Magazin, Brownstein komentira kako se osjećala čitajući recenzije i tekstove o prvom albumu „Wild Flaga“.
„Nakon prvih nastupa Wild Flaga bila sam u ranim 30-ima. Moji su vršnjaci Jack White, James Mercer iz Shinsa, Sufjan Stevens je godinu dana mlađi od mene. Mnogo popularnih glazbenika muškaraca su u istoj dobi kao i ja, a u većini tih tekstova pred mojim se imenom kočio izraz ‘veteranka’. Bila sam prilično ljuta i zato što je u glazbenom biznisu vrlo čest slučaj da se glazbenicama ‘mjere’ godine, dok su njihovi kolege toga pošteđeni. U New York Timesu je netko napisao da smo “još agilne i žilave”. Pitala sam se, “dovraga, imam li možda 80 godina, posrćem li na sceni?!”.
