Ne vjerujem da postoji mnogo ljudi koji su za vrijeme fakulteta mogli reći: Idem na fax, gledati crtiće cijelo jutro.
Igrom slučaja (čitaj: godina pripreme za prijemni), spadam u tu manjinu. Zvuči slatko, ali uobičajena je praksa kad studiraš animaciju na Akademiji likovnih umjetnosti.
Jedno takvo jutro, proveli smo gledajući Kanadske autore/ice i Caroline Leaf je bila ta koja mi najviše ostala u sjećanju.
Caroline Leaf rođena je 12.08.1946. u Seattlu (Washington). Dok sam čitala o njoj, dobila sam dojam da je dio njenog života od datuma rođenja do prvog filma potpuno nevažan. Van svog rada, ova autorica otkriva izrazito malo o svom osobnom životu.* Nakon 1946., godina koju dobivamo je ona kad je na Harvardu počela osmišljavati vlastiti način animacije (pod vodstvom Dereka Lamba) 1968-a.
Tih godina filmska tehnologija (16 mm) je postala jeftinija i pristupačnija, te su fakulteti (liberalnih umjetnosti i sveučilišta) počeli predavati rad na filmu i animaciju.
Leafin prvi film bio je „Sand or Peter and the Wolf“ napravljen tehnikom animiranja pijeska na osvijetljenoj podlozi (simpatična trivia je da je pijesak donijela sa lokalne plaže). Ovaj prvijenac, makar podosta štur prema ostatku njezinog opusa omogućio joj je daljnji rad na filmu. Sljedeći film pod imenom Orpheus (1971.) napravila je sa stipendijom sveučilišta.
1972. pozvana je da se pridruži (the) National Film Board-u gdje je napravila jedan od svojih najpoznatijih animiranih filmova The Owl Who Married The Goose (1974.) . Nakon toga slijedili su The Street (1976.) i The metamorphosis of Mr. Samsa (1977.) , baziran na kratkoj priči Franza Kafke. Nakon ovog uzima poprilično dugu pauzu od autorske animacije, bavi se drugim medijima i dokumentarnim filmom.
1990. vraća se svom prvenstvenom mediju sa filmom „Two Sisters“ i „I met a man“ (1991.).
Njen rad donio joj je mnogo priznanja i nagrada, uključujući i nagradu za životno djelo na Animafestu u Zagrebu 1996.
Ono što me privuklo Caroline Leaf je kvaliteta animacije, fluidnost pokreta. Tehnike koje koristi to omogućavaju i sve imaju nešto zajedničko (osim eventualno scratch filma) a to je da se ne može ići natrag. U animaciji sa pijeskom i bojom na staklu na kraju snimanja postoji samo jedan kadar. To je onaj završni.
Svaki pokret slika se direktno, ili pomiče rukom, preko posljednje faze, ako se pogriješi nema povratka. Treba imati hrabrosti za takav izričaj.
Postoji jedna anegdota koje se sjećam iz dokumentarca u kojem je pričala o svom radu. Radilo se o tome da je tokom animiranja „The street“ morala otputovati na tjedan dana. Kad se vratila, nije se mogla sjetiti gdje je stala koji je sljedeći korak. To ju je podučilo ostaviti si naznake sljedeće faze (pokreta).
Ako gledamo njen radni stol (staklo od dolje osvijetljeno) vidimo da uz pijesak stoje češalj, vilica i slični artefakti, a dobro je znati kako je Leaf sama stvarala svoje tehnike i apsolutni je pionir u njima.
“Moje tehnike u animaciji razvijale su se tokom vremena kao što se moja potreba za ekspresijom mijenjala.”
Preporučujem gledanje njenih filmova i odlazak na njen sajt www.carolineleaf.com gdje je dosta detaljno objašnjen proces rada („how to make“). Ne želim se previše zadržavati na tehničkim detaljima, ali osvrnula bih se samo na još jednu tehniku, scratch film.
Razlog zašto me baš taj način toliko fascinirao je jer imam iskustva sa scratchom. Svojedobno nam je profesor (Ivan Ladislav Galeta) donio rolu stare 35ice i rekao da uzmemo nešto oštro i izgrebemo animaciju. To je bila projekcija, nas par studenata sa apstrakcijom od par sekundi. Vrijeme koje je svatko od nas u trošio na taj mali projekt je zanemarivo, ali nam je dalo realnu sliku o zahtjevnosti te tehnike. Scratch je crtanje svake faze jedne ispod druge, ljuštenjem emulzije sa filma. (Za moju braću i sestre po mazohizmu, link na to kako se scratch radi.)
To je tehnika kojom su rađene „Two Sisters“. Ta količina detalja, količina strpljenja koja ulazi u rad na filmu od 10 minuta je fantastična. Svaka faza urezivana je na kadru veličine 70 milimetara…
Čitaocu/teljki je do sada vjerojatno već počeo biti jasan način na koji Leaf funkcionira kao autorica. Dodajmo ovome činjenicu kako je animacija najčešće timska aktivnost (pogledajte bilo koju odjavnu bilo kojeg crtića), a kako je Leafin pristup bio nužno solerske prirode. Ona je sve svoje filmove radila sama u zamračenoj prostoriji iznad osvijetljenog stola, animirala sve od samog crteža do pokreta kamere i uz to sudjelovala u radu na zvuku.
Jedna druga moja profesorica je rekla da nije ni čudo da se sada bavi skulpturom koja mora biti vani na otvorenom, jer bi to napravio bilo tko tako dugo zatvoren u mraku.
Uz te platnene skulpture, ovih dana bavi se i slikarstvom!
Nećkam se da počnem prepričavati o čemu se svaki od filmova radi, i zaustaviti ću se radije u tome. Recimo samo da su njeni radovi najčešće adaptacije, od The metamorphosis of Mr. Samsa do The Owl Who Married The Goose (inuitska legenda), i da je njen pristup takav da slika mora držati naraciju, mora voditi priču. S druge strane često fali finalan zaključak. U tekstovima koje sam prolazila, to se znalo nazvati i greškom, ali osobno, rekla bih da paše uz način na koji je animirano.
Kako su većina tih kratkih filmova na netu, radije bih (po svom dobrom starom običaju) nahuškala da ih pogledate.
*ali baš unutar jednog od filmova napravljen u kolaboraciji sa Veronikom Soul saznajemo podosta. U filmu „Interview“ iz 1979., Leaf i Soul komuniciraju koristeći sebi svojstvene tehnike i na taj način rade vizualne portrete jedna druge. Ovo je van par anegdota bilo moje jedino saznaje o životu Caroline Leaf van njezina opusa.
