„Vizionarski feminizam je mudra i ljubeća politika. Ukorijenjena je u voljenju muškog i ženskog bića, odbijajući privilegirati jedno nad drugim. Duša feminističke politike predanost je zaustavljanju patrijarhalne nadmoći nad ženama i muškarcima, djevojkama i dječacima. Ljubav ne može postojati u odnosu koji se temelji na dominaciji i prisili. (…) Prava feministička politika uvijek nas dovodi iz ropstva u slobodu, iz stanja bez ljubavi do ljubavi“.
Ljubav u akciji koja izaziva, provocira pa i straši čitatelje, koja ih potiče da razbistre umove i razmišljaju izvan zadanih obrazaca, mjesto je gdje započinje revolucionarni rad američke teoretičarke bell hooks, rođene kao Gloria Jean Watkins 25. rujna 1952. godine u Hopesville, Kentuckyju, jedne od najpoznatijih postmodernističkih autorica, feministica i društvenih aktivistica, srž čijeg djelovanja tvori rasvjetljavanje isprepletenosti pojmova poput roda, rase, klase, ali i ljubavi te zajedništva.
U više od trideset knjiga, članaka, predavanja i drugih javnih nastupa, bell hooks je stvorila značajan korpus tekstova koji se fokusiraju na odnos između feminizma, seksualnosti, obrazovanja, medija i umjetnosti, kao dio titanskog pothvata neprestanog ukazivanja na različite sustave opresije, forme u kojima se oni pojavljuju, ali i načine na koje ih se može poraziti i nadići.
Nakon odrastanja u radničkoj obitelji te diplome i doktorata iz engleskog jezika i književnosti, bell hooks je svoju znanstvenu i profesorsku karijeru započela predavanjem na Sveučilištu sjeverne Kalifornije, gdje je objavila svoju prvu knjigu, zbirku pjesama And There We Wept (1978.), i to pod pseudonimom pod kojim će kasnije postati poznata, inače imenom svoje bake „elegantna i hrabra jezika“, što je kvaliteta koju i sama neminovno posjeduje. Na pisanje svojeg imena malim početnim slovima odlučila se kako bi se mogla razlikovati od bake koju je toliko cijenila, ali i da bi naglasila kako su za njezin rad bitni jedino tekstovi, a ne i tko je ona.
I upravo će tri godine kasnije biti objavljeno prvo od njezinih značajnih djela, knjiga Ain’t I a Woman?: Black women and feminism, nazvana tako prema slavnom govoru abolicionistice i pionirke feminizma Sojourner Truth.
U njoj se hooks suočila s temama koje će ju okupirati i u daljnjem radu, kao što je negativni utjecaj rasizma i seksizma kroz povijest, koji je za vrijeme ropstva uzrokovao izrazitu marginalizaciju i degradaciju crnkinja u američkom društvu, što se odrazilo i na način njihova medijskog portretiranja. hooks smatra kako je karakterizacija crne ženskosti duboko ukorijenjena u negativnoj, anti-ženskoj mitologiji, koja je usprkos tome temelj većini analiza crnog, ženskog iskustva.
Zbog toga je crnim ženama praktički nemoguće razviti pozitivno samopoimanje, s obzirom na opresivnu snagu stoljećima starih stereotipa i prihvaćanje njihovih modela kao načina življenja. Artikulaciji potreba siromašnih i ne-bjelačkih žena nije pomogao, međutim, niti feminizam 1970-ih godina, koji je kao pokret dominantno bijelih žena iz srednje klase samo dodatno pojačavao seksizam, rasizam i klasne predrasude:
„Očito je da su mnoge žene prisvojile feminizam kako bi služio njihovim vlastitim ciljevima, posebice one bijele žene koje su bile na čelu pokreta; ali umjesto da se prepustim ovome prisvajanju odlučujem ponovno preuzeti termin „feminizam“, usredotočiti se na činjenicu da biti ‘feministkinjom’ u autentičnom smislu pojma znači željeti za sve ljude, ženske i muške, oslobođenje od obrazaca seksističkih uloga, dominacije i opresije“.
Desetljećima nakon publikacije, ovo je djelo izvršilo veliki utjecaj na suvremenu feminističku misao, a hooks osiguralo poziciju eminentne političke i kulturalne kritičarke, koju je već godinu dana kasnije potvrdila knjigom Feminist Theory: From Margin to Center.
Koristeći koncepte kao što su bjelačka supremacija, kapitalizam i patrijarhat, iznijela je kritiku američkog društva te istaknula važnost njegove potpune transformacije kao jedinog načina na koji ostvarivanje jednakosti može postati moguće.Ponovnim ukazivanjem na nemoć drugog vala feminizma da prepozna međusobnu povezanost roda, rase i klase u općenitoj opresiji žena, važnim obilježjem njezinih analiza postala je intersekcionalnost kao studija o isprepletenosti višestrukih oblika diskriminacije, kojom se teži naglasiti važnost crnih žena za feministički pokret, ali i različitost u iskustvima svih žena općenito.
Kritiku je proširila i na zatvorenost pokreta prema muškarcima, čije je isključivanje dodatno učvrstilo temeljni sukob između spolova, ali i rodnu podjelu rada, te predstavlja prepreku u borbi protiv seksizma u kojoj ženama mogu pomoći jedino muškarci svojom aktivnom participacijom.
Za omasovljenje feminizma kao pokreta tako je važno da istovremeno bude aktivistički, ali i intelektualan, na način da je razumljiv i dostupan svima, što se može postići jedino svladavanjem prepreka u obrazovanju.
Edukacija i pedagogija tako se pridružuju važnim područjima djelovanja bell hooks, koja se i sama iz siromašne obitelji uspjela visoko popeti na obrazovnoj ljestvici, prelazeći iz rasno segregirane u integriranu školu, a kasnije i na sveučilište i doktorski studij. Svoja je iskustva na anegdotalan način iznijela u zbirci eseja Teaching to Transgress: Education As the Practice of Freedom (1994.), svojem prvom većem radu o odgoju i obrazovanju, kojim se zalaže za primjenu progresivne pedagogije koja naglašava važnost osnaživanja, samo-ostvarivanja i postizanja vlastitog blagostanja.
Smatrajući pismenost esencijalnom za razvitak budućnosti feminističkog pokreta, hooks u njoj vidi oruđe za uključivanje marginaliziranih i diskriminiranih individua u proces razvijanja kritičke svijesti, koja će im omogućiti artikulaciju njihovih pozicija u sferi politike i tržišta rada. Obrazovanje je na taj način shvaćeno kao prakticiranje slobode, ono koje će nam kroz otvorenost srca i uma dozvoliti da prijeđemo sve granice.
I upravo ta mogućnost da se nesputano razvijamo na pozitivan i konstruktivan način tvori jezgru pravednosti, koja je uvjetovana ljubavlju kao ključnim sastojkom na putu do zacjeljenja, oporavka od ranjavanja rodnim i rasnim predrasudama, te izgrađivanja ličnosti koja više nije samo žrtva, nego snažna karika u lancu promjene:
„Ljubav dođe i kaže: ‘Ne postoji razlika koja se ne bi mogla razumjeti. Ne postoji sukob koji se ne bi mogao izmiriti.’ Tako ljubav postaje velika, velika prijetnja formaciji bilo kakve kulture dominatorskog načina razmišljanja i dominatorskog društva“.
Na taj se način ljubav, ali i ideja zajedništva, pridružuju pismenosti i kritičkom razmišljanju u borbi za savladavanje rodnih, rasnih i klasnih nejednakosti, čime tvore dugačak popis tema u opusu bell hooks, koji nadilazi isključivo feminističke okvire.
Usprkos izrazitoj kritici koja prati njezino djelovanje, od konzervativnih autora koji je osuđuju zbog neformalnog stila pisanja, do brojnih reakcija na to što je Beyoncé nazvala teroristicom, intelektualni rad bell hooks koji, neograničen sponama akademske zajednice, uključuje izniman broj tekstova, dokumentaraca, predavanja, javnih nastupa, ali i profil na Twitteru, ostavio je te još uvijek ostavlja izniman utjecaj kako na suvremenu feminističku teoriju, tako i na širu javnost općenito, što nam pokazuje i projekt Feminist Phone Intervention, telefonski broj koji na nepoželjna udvaranja odgovara njezinim citatima.
Ono što njima pak odjekuje je inovativna kritička svijest o intersekcionalnosti, sustavima opresije, društvenoj reprezentaciji te restrukturiranju okvira moći, ali i trajna vjera u potencijal promjene kroz obrazovanje, zajednicu i ljubav.
bell hooks preminula je 15. prosinca 2021.
