Lady Antonia Fraser, povjesničarka i književnica, rođena je 27. kolovoza 1932. u Londonu. Prvorođena je od osmero djece Franka Pakenhama, 1. baruna Pakenhama od Cowleya i 7. grofa Longforda (1905.-2001.), i Elizabethe, grofice Longford, rođ. Harman (1906.-2002.) te, prema tomu, nosi plemićku titulu „Lady“ premda jednako prihvaća da je se oslovljava jednostavno – Antonia.
Njezini roditelji upoznali su se dok su studirali filozofiju, povijest i ekonomiju na Sveučilištu u Oxfordu i potom vjenčavši se proživjeli u skladnom braku, oboje društveno angažirani kao pripadnici Laburističke stranke. Grof Longford posebno se zalagao za reforme u prilog obespravljenih, siromašnih i izopćenih te su zahvaljujući njegovom dugogodišnjem djelovanju, primjerice, poboljšani uvjeti kažnjenika u zatvorima. Majka je predavala u Udruženju za obrazovanje radnika (Workers’ Education Association) i premda je dvaput bila kandidirana za zastupnicu u Parlamentu (1935. i 1950.), nijednom nije izabrana. Pisala je kolumne za novine Daily Express i Sunday Times, kao i povijesne biografije od kojih su najistaknutije Victoria (1964.), Winston Churchill (1974.), Byron’s Greece (1976.), Eminent Victorian Women (1981.), Elizabeth R (1983.) i Royal Throne: The Future of Monarchy (1993.). Oboje supružnika ostali su aktivni i društveno angažirani sve do duboke starosti.
Antonia Fraser često naglašava da se ne osjeća privilegiranom zbog svog plemićkog podrijetla – jer obitelj zapravo nije posjedovala (veliko) materijalno bogatstvo – nego zbog činjenice da je odrasla okružena ljubavlju i da su njezini roditelji, posebno majka, inzistirali na obrazovanju. Uz pomoć svoje majke Antonia je već u ranom djetinjstvu naučila čitati i pisati, a knjiga koja je na nju ostavila najdublji dojam bila je Our Island Story: A Child’s History of England autorice Henriette Elizabeth Marshall. Zainteresirala se i zaljubila u povijest, pa kad je došlo vrijeme za studij izabrala je povijest na Sveučilištu u Oxfordu.
Nakon diplomiranja zaposlila se na mjestu pomoćnice glavnog urednika u izdavačkoj kući Weidenfeld & Nicolson u Londonu, gdje je osim uređivačkog posla i sama napisala te objavila svoje prve radove, uglavnom zadane od poslodavca. Posao je napustila nakon udaje za Hugha Frasera, potomka škotske plemićke obitelji, istaknutog sudionika Drugog svjetskog rata koji je za vojne zasluge dobio titulu kapetana, a potom postao zastupnik Konzervativne stranke u Parlamentu.
Antonijini roditelji bili su zaprepašteni da im je kći izabrala konzervativca za supruga; međutim, par je živio skladno u kući koju su kupili u londonskom kvartu Notting Hill, koji u to vrijeme nije bio atraktivan dio grada kao što je to danas. Lady Antonia rodila je šestero djece, tri sina i tri kćeri, a čim su porasli i počeli pohađali škole i vrtiće, intenzivno se posvetila pisanju, pretvorivši dječju sobu na zadnjem katu kuće u svoju radnu sobu – vlastitu sobu, kako voli reći aludirajući na Virginiju Woolf. Na vratima sobe nalijepila je cedulju na kojoj je napisala da je nijedno dijete ne smije uznemiravati ni ulaziti – osim ako slomi ruku ili nogu.
Prva knjiga koju je napisala bila je Mary Queen of Scots i objavila 1969. u izdavačkoj kući za koju je prethodno radila, Weidenfeld & Nicolson. Za ovu je biografsku knjigu nagrađena prestižnom nagradom James Tait Black Memorial i knjiga je ubrzo postala bestseller u Velikoj Britaniji i šire, te je prevedena na brojne druge jezike. Postoje mnoge biografije o životu nesretne škotske kraljice, međutim, knjiga Antonije Fraser izdvojila se izvjesnom posebnošću, novim podacima do kojih je došla pomnim istraživanjem, kao i strastvenim pristupom autorice. Naime, Lady Antonia bila je fascinirana škotskom kraljicom još od djetinjstva i čak je za svoje vjenčanje za Hugha Frasera dala kreirati haljinu i veo u stilu kakve je nosila škotska kraljica.
I mnogi drugi povijesni likovi o kojima je čitala u ranije spomenutoj knjizi za djecu Our Island Story postali su predmet dubljeg istraživanja Lady Antonije. Tako su iz njezinog pera nastale knjige Cromwell (1973.) i King Charles II (1979.), dok su posebno visoko ocijenjene njezine knjige usredotočene na žene u povijesti, poput The Weaker Vessel: Women’s Lot in Seventeenth-Century England) u kojoj je kao stručnjakinja za to razdoblje predstavila brojne žene koje je otkrila pomnim istraživalačkim radom: odgojiteljice, mljekarice, ribarice, opatice, zaštitnice dvoraca, kurtizane, grofice, vještice i udovice. Za ovu je knjigu primila i nagradu za povijest Wolfson 1984.
Knjiga The Warrior Queens (1988.), u kojoj je obradila žene koje su vladale i vodile ratove, od Bodiceae, Elizabete I., Katarine Velike, Isabele Španjolske, Rani od Jhansi, Kraljice Jinga Angole do Indire Ghandi, Golde Meir i Margaret Thatcher, predstavlja mnogo više od biografije jer autorica razmatra kako su se odabrane junakinje držale i borile protiv moći svojih uglavnom muških neprijatelja.
Uslijedile su knjige The Six Wives of Henry VIII (1992.) i Marie Antoinette: The Journey, za koju je dobila književnu nagradu Enid McLeod te nagradu Francusko-britanskog društva 2001. Prema ovoj knjizi redateljica Sofia Coppola snimila je istoimeni film 2006. godine, koji je bio nominiran za Oscara u više kategorija, a nagrađen je za najbolju kostimografiju.
Dok je istraživala materijal za knjigu o Mariji Antoaneti u Francuskoj, Lady Antonia našla je nadahnuće za pisanje nove knjige: Love and Louis XIV: The Women in the Life of the Sun King (2006.), po kojoj je snimljen i dokumentarni film o razdoblju vladavine ovog monarha.
Osim knjiga s povijesnom tematikom, Fraser je objavila i ciklus od deset kriminalističkih romana u kojem je glavni izmišljeni lik detektivka Jemima Shore, a neki od njih ekranizirani su u šest epizoda televizijske serije Armchair Thriller, emitirane u Velikoj Britaniji 1978. godine, dok je 1983. snimljen omnibus Jemima Shore Investigates.
Na prijemu priređenom nakon predstave Ničija zemlja (No Man’s Land) proslavljenog dramatičara Harolda Pintera 1975. u kući redatelja Kevina Billingtona, Antonia Fraser je na odlasku prišla autoru da ga pozdravi i čestita na novoj drami, a on joj je pritom rekao: “Morate li baš ići?” i tako je zbunjena – ali i impresionirana – ostala s njim u dugom razgovoru. Pinter ju je poslije otpratio kući i ona ga pozvala na piće, gdje im se pridružio i njezin suprug, koji je odmah primijetio da mu se supruga neobično ponaša. Kasnije ju je upitao je li zaljubljena u Pintera, što je potvrdila. Hugh se ubrzo iselio iz kuće, a Harold se – ostavivši svoju suprugu, glumicu Vivien Merchant – preselio k Lady Antoniji i njezinoj djeci. Vjenčali su se 1980. i živjeli kreativno i sretno do Pinterove smrti 2008.
Ona je imala naviku da piše svakodnevno u svojoj sobi ujutro od 9:30 sati do ručka, a on poslijepodne i navečer u sobi na polukatu. Oboje su se nadopunjavali i jedno drugo nadahnjivali. Harold Pinter je 2005. dobio Nobelovu nagradu za književnost.
Dvije godine nakon Pinterove smrti, Antonia je objavila knjigu Must You Go? My Life with Harold Pinter prema njezinom dnevniku, koji inače piše od djetinjstva. U toj knjizi, koja također može pripadati povijesnom žanru s obzirom na opise važnih događaja i suvremenika, postoji i zapis o tome kada su zajedno doputovali u Zagreb u travnju 1976. da u Teatru &TD pogledaju Pinterovu dramu Ničija zemlja u prijevodu Antuna Šoljana i režiji Tomislava Radića. Potom su otišli u Dubrovnik i Antonia ističe datum 18. travnja 1976. kada je bio Uskrs, zvonila su crkvena zvona, a ona je plivala u Jadranskom moru dok je suprug ostao u hotelskoj sobi.
Lady Antonia Fraser skrbi o ostavštini pokojnog supruga i aktivna je u savjetu za Pinterovu nagradu utemeljenu 2009., koju engleski PEN dodjeljuje svake godine oko 10. listopada, datuma Pinterova rođenja, književnicima/cama koji su se istaknuli u iznošenju istine u životu i društvu te koji su bili proganjani i zatvarani zbog svojih uvjerenja.
Nakon brojnih povijesnih knjiga i biografija, Antonia Fraser okrenula se sebi i 2015. objavila knjigu My History. A Memoir of Growing Up u kojoj opisuje rane dane svog dugog, uspjesima ovjenčanog života i kako ju je privukla povijest općenito. Kao i sve njezine knjige, i ova je pisana s puno čara, mudrosti, podataka, a blago autoironično i zabavno, te nudi pravi užitak čitateljima od početka do kraja.
Svoju posljednju knjigu, The Case of the Married Woman, Fraser je objavila u svibnju 2022. i već je odjeknula u Velikoj Britaniji i SAD-u, gdje ju je objavio i američki izdavač. U njoj je opisala borbu Caroline Norton, spisateljice i društvene reformatorice koju je suprug fizički i psihički zlostavljao, a od kojeg se nije mogla rastati jer žene u to vrijeme nisu imale nikakva prava, već su udajom došle u posjed supruga. O procesu pisanja ove knjige izjavila je sljedeće:
I must say I was a feminist when I started the book, as I think all intelligent women must be unless they are looneys of the Right, but I was a strong feminist by the time I had finished it. (The Guardian, 2019.)
Iako je Norton bila spisateljica, suprug je primao njezine honorare, lažno ju je optužio za preljub da bi je udaljio i oduzeo joj njihovo troje djece. Međutim, ona se izborila za pravdu – nakon dugotrajne borbe dobila je razvod i skrb nad sinovima, od kojih je jedan preminuo dok je bio kod oca. Prava koja se danas prihvaćaju i drže kao gotove činjenice, tj. nešto što se samo po sebi razumije – kao razvod braka i da majke imaju pristup svojoj djeci, uvelike je zasluga Caroline Norton, koja je svojom odlučnošću i odvažnošću osigurala pravo za žene svih slojeva društva u Velikoj Britaniji.
Svojim opsežnim, detaljno istraženim, zanimljivo i originalno pisanim knjigama, Lady Antonia Fraser stekla je status vrhunske autorice. Za svoj je rad dobila mnoga međunarodna priznanja i nagrade, a u Velikoj Britaniji 2011. godine dodijeljena joj je počasna titula Dame britanskog carstva (DBE) za zasluge u književnosti.
U Hrvatskoj je prevedena samo jedna njezina knjiga: Marija Antoaneta: Putovanje, u prijevodu Mirne Čubranić i izdanju Mozaik knjige 2012.
Kćeri Lady Antonije Fraser također su književnice, a sinovi su joj pravnici i poduzetnici. A ona i dalje živi u kući u Notting Hillu i stvara u sobi na zadnjem katu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
