Objavljeno

Angela Davis – Glas otpora

“Morate djelovati kao da je moguće radikalno promijeniti svijet. I morate to činiti cijelo vrijeme”,

životna je poruka afroameričke aktivistice, kritičarke i autorice Angele Yvonne Davis, koja se u svojem oko četrdeset godina dugom obrazovnom i aktivističkom djelovanju nikada nije prestala boriti za građanska prava i naglašavati važnost osnaživanja i transformacije društva uhvaćenog u koštac s različitim oblicima predrasuda.

Rođena 26. siječnja 1944. godine u Birminghamu, Alabami, odrastala je u četvrti ironičnog nadimka Dynamite Hill, dobivenog zbog velikog broja afroameričkih kuća koje je bombardirao Ku Klux Klan. Ondje je pohađala i segregiranu osnovnu školu, čime se već od ranog djetinjstva susrela s opasnostima rasne netolerantnosti. Međutim, zahvaljujući svojoj majci koja se i sama bavila aktivizmom te družila s marksističkim intelektualcima, ali i stipendiji njujorške Elisabeth Irwin High School, poznate po progresivnom obrazovnom programu i afilijacijama sa socijalizmom i komunizmom, dobila je priliku upoznati se s drugačijim pogledom na svijet koji je odredio daljnji smjer njezina djelovanja.

Brandeis University u Massachusettsu upisala je sa željom da studira francuski jezik, zbog čega je godinu dana studija provela i na pariškoj Sorboni, ali se na kraju pod utjecajem predavanja njemačkog filozofa i teoretičara frankfurtske škole Herberta Marcusea ipak odlučila posvetiti filozofiji, posebice inspirirana njegovim tezama o dužnosti pojedinca da se pobuni protiv sistema. Zbog toga je 1965. godine otputovala na Sveučilište u Frankfurt, s kojeg se nakon dvije godine ipak vratila u SAD kako bi mogla aktivno participirati u borbi za političku promjenu, dok je na kalifornijskom Sveučilištu u San Diegu nastavila studij pod Marcuseovim mentorstvom.

U to se vrijeme učlanila i u losanđeleski ogranak Crnih pantera te u Che-Lumumba Club, afroameričku ćeliju Komunističke partije SAD-a, dok je istovremeno započela i svoju obrazovnu karijeru na odsjeku za filozofiju Sveučilišta u Los Angelesu, s kojeg je bila otpuštena pod naredbom tadašnjeg guvernera Kalifornije Ronalda Reagana kojem se nije sviđala njezina suradnja s komunistima. Zahvaljujući prosvjedima studenata i sudskoj presudi bila je vraćena na svoju profesorsku poziciju, da bi na kraju ipak s nje bila otpuštena 1970. godine nakon što joj je istekao radni ugovor.

Ta je ista 1970. godina označila i eskalaciju njezinog radikalnog, aktivističkog statusa po kojem je postala poznata diljem svijeta.

Proglašena je sudionicom u kontroverznom incidentu u sudnici Marin Countyja, kada je 17-godišnji Jonathan Jackson tijekom jednog suđenja oteo suca, u zamjenu tražeći otpuštanje takozvane Braće Soledad, trojice zatvorenika iz istoimenog zatvora kojima je pripadao i Jonathanov brat te aktivist George Jackson, isto tako pobornik marksizma za čiju se obranu Davis zalagala.

S obzirom na to da je oružje registrirano na njezino ime, kupljeno radi zaštite od brojnih prijetnji smrću koje je dobivala zbog svojih aktivnost, bilo korišteno u ovoj tragično okončanoj otmici, po kalifornijskom je zakonu bila optužena za učeništvo u zločinu. Nakon što je izdan zahtjev za njezinim uhićenjem Davis je pobjegla, zbog čega je stavljena na FBI-jevu listu 10 najtraženijih bjegunaca, a velika je potjera bila okončana par mjeseci kasnije hapšenjem u New Yorku.

Tijekom suđenja je, međutim, dobila potporu na tisuće ljudi u i izvan SAD-a, koji su organizirali brojne akcije i tako sudjelovali u masovnom pokretu za njezino oslobođenje, dok su različiti glazbenici, poput Rolling Stonesa te Yoko Ono i Johna Lennona, snimili pjesme potpore. Dvije je godine kasnije konačno i bila proglašena nevinom te oslobođena svih optužbi, a iskustvo boravka u zatvoru proglasila je ključnim događajem za razvitak svoje političke teorije, čija je oštrica uvijek uperena spram iskorištavanja najosjetljivijih društvenih skupina te njihovog poticanja na borbu protiv netrpeljivosti:

 „Moramo razgovarati o oslobađanju umova, baš kao i o oslobađanju društva“.

Krajem 1970-ih godina putovala je na Kubu i u SSSR, nastavljajući produbljivati svoju socijalističku naobrazbu, a nakon povratka je dobila priliku nastaviti profesorsku karijeru na Sveučilištu San Francisco, te konačno i na kalifornijskom Sveučilištu u Santa Cruzu, gdje i danas radi kao profesor-emeritus.

Osamdesetih se godina pak dvaput kandidirala za potpredsjednicu SAD zajedno s Gusom Hallom, vođom Komunističke partije, iz koje je zbog nesuglasica istupila, nakon čega je sudjelovala u osnivanju više demokratsko-socijalističke stranke Committees of Correspondence for Democracy and Socialism.

Svoju aktivističku karijeru nastavila je pak fokusirajući se primarno na problematiku zatvora u Sjedinjenim Državama, a sebe smatra abolicionisticom koja se zalaže za ukidanje onog što naziva zatvorsko-industrijalnim kompleksom, terminom koji opisuje odnos između sve rastućeg broja zatvorenika te utjecaja privatnih zatvorskih kompanija koje na tome zarađuju i tako učvršćuju stav da su zatvori najefektivnije rješenje za društvene probleme.

Nasuprot tome, Davis se zalaže za izgradnju obrazovanja i zajednice kao faktora koji mogu i trebaju unaprijediti društvo, zbog čega je i sudjelovala u osnivanju organizacije Critical Resistance, čiji je cilj ukidanje ovog eksploatacijskog oblika zatvorskog sustava, u kojem su u najvećoj mjeri zastupljeni Afroamerikanci.

“Kazna zatvora je postao prvi odgovor na previše društvenih problema koji opterećuju ljude zahvaćene siromaštvom. Ti su problemi često prikriveni grupiranjem pod kategoriju “kriminal” i automatskim pripisivanjem zločinačkog ponašanja osobama druge boje kože… Zatvori ne eliminiraju probleme, oni eliminiraju ljudska bića. A praksa eliminiranja velikog broja ljudi iz siromašnih, imigrantskih i rasno marginaliziranih zajednica doslovno je postala veliki biznis.”

Osim problemom utamničenja i kriminalizacije onih društvenih grupa koje su najviše pogođene siromaštvom i rasnom diskriminacijom, u svojim se predavanjima, esejima i knjigama, od kojih su najpoznatije Žene, rasa i klasa (1980.) te Jesu li zatvori suvišni? (2003.), bavila i smrtnom kaznom, društvenom promjenom, zdravstvenom skrbi, radnicima, te seksizmom i LGTBQ pravima, posebice nakon što se i sama outala kao lezbijka 1997. godine.

Pri tome prepoznavanje intersekcionalnosti, to jest međusobne isprepletenosti klase, kulture, roda i seksualne orijentacije, smatra ključnim čimbenikom u unaprjeđivanju života najviše marginaliziranih skupina.

Upravo u borbi za njihovo oslobođenje njezin čvrsti glas nastavlja tvoriti važnu silu političkog i društvenog aktivizma.

“Crni feminizam je nastao kao teorijska i praktična težnja, koja demonstrira kako su rasa, rod i klasa neodvojivi u društvenim svjetovima u kojima živimo. U vrijeme kada se pojavio, crne žene su često bile pitane je li važniji crnački pokret ili ženski pokret. Odgovor je bio da je to pogrešno pitanje. Važnije je pitanje kako razumjeti križanja i povezanosti između ta dva pokreta. Još se uvijek suočavamo s izazovom razumijevanja kompleksnih načina na koje su rasa, klasa, rod, seksualnost, nacija i mogućnost međusobno isprepleteni – ali i kako se kretati izvan tih kategorija radi razumijevanja odnosa ideja i procesa koji se čine odvojenima i nepovezanima.” 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano