“Emmyn je život dokaz o moći izdržljivosti; on je svjedočanstvo o jednostavnom slijeđenju svojih snova bez obzira na priznanja i nagrade”, rekao je fizičar Ransom Stephens govoreći o Emmy Noether.
Za njemačku matematičarku i mentoricu Alberta Einsteina čuo je malo tko, posebice izvan znanstvenih krugova. S obzirom na utjecaj koji je imala na razvoj matematike i fizike, ni u svojoj struci nije dovoljno poznata. Ironično ili ne, čak je i krater na Mjesecu koji je nazvan po njoj smješten na njegovoj daljoj strani, onoj koju ne vidimo sa Zemlje.
Njezin je životni put svjedočanstvo o teškoćama kroz koje su prolazile žene na početku 20. stoljeća i priča o nepravednoj marginalizaciji žena u znanstvenom svijetu koja do danas nije završila.
Rođena je 23. ožujka 1882. godine u njemačkom gradu Erlangenu u židovskoj obitelji kao najstarija od četvero djece. Odmalena je odgajana da čisti, kuha i svira klavir, dakle, da u skladu s vremenom u kojem je živjela, zna sve što bi žena trebala znati. Odlično je vladala jezicima, a položila je i ispit koji joj je omogućio da engleski i francuski predaje djevojkama u srednjoj školi. Ipak, brzo odustaje od te ideje i odlučuje studirati matematiku na fakultetu na kojem predaje njen otac, Max Noether, u to vrijeme poznati profesor i matematičar.
Visoko školstvo u Njemačkoj nije još bilo dozvoljeno ženama pa Emmy nije mogla sudjelovati na predavanjima. Mogla ih je jedino slušati i to tek uz dozvolu svakog pojedinog profesora.
Tri godine kasnije ipak joj je dopušteno da pristupi završnim ispitima, koje je uspješno položila. Primljena je na diplomski studij kao jedna od prvih žena u Njemačkoj. Doktorirala je 1907. godine radom On Complete Systems of Invariants for Ternary Biquadratic Forms, pod mentorstvom Paula Gordana, nakon čega punih 7 godina radi na Matematičkom institutu u Erlangenu bez plaće. Nasljednici na Gordanovom predavačkom mjestu, Erhard Schmindt i Ernst Fisher, imali su veliki utjecaj na nju i njen rad, upoznavši je s djelovanjem drugih matematičara.
David Hilbert i Felix Klein izazvali su pomutnju na fakultetu u Göttingenu, pozvavši Emmy da im se pridruži u radu matematičkog odsjeka. Ostatak fakultetskog kolektiva nije bio spreman prihvatiti ženu za kolegicu. Jedan je profesor komentirao:
“Što će naši vojnici misliti kad se vrate na fakultet i vide da se od njih očekuje da uče od žene?”
Uz Hilbertovu pomoć je uspjela ostati raditi na fakultetu, no bez službene pozicije i bez ikakve plaće prvih godinu dana. Predavala je studentima na predavanjima koja su najavljivana pod Hilbertovim imenom.
Iako je kasnijih godina dobila titulu Privatdozent i nicht beamteter ausserordentlicher Professor (nešto u stilu neredovitog izvanrednog profesora), nikada nije primljena u akademiju niti je priznata kao redovita profesorica unatoč tome što su predavanja, uz istraživanje, bila ono čime se bavila većinu svoga života.
Bila je strastvena predavačica, i iako često je govorila prebrzo, studenti je pamte po strpljivosti i uvažavanju drugih. Znala se udaljiti od teme i voditi duge diskusije sa studentima, među kojima je posebno poznata grupa vjernih studenata, tzv. „Noetherini dečki“, od kojih su mnogi kasnije postali važni matematičari, pritom uvijek spominjući važnost njenog utjecaja za njihov rad.
Godine 1933. našla se na udaru nacističke vlasti, kojoj se osim toga što je žena i Židovka, zamjerila i liberalnim i pacifističkim stavovima. Odluku o izbacivanju s fakulteta primila je mirno, ostavši fokusirana na matematiku i studente koje je rado okupljala u svom domu. Ipak, krajem iste godine seli u Ameriku gdje predaje na ženskom fakultetu Bryn Mawr. Sljedeće je godine Abraham Flexner i Oswald Veblen pozivaju da predaje na Princetonu gdje se opet našla u muškom svijetu. Razdoblje u Americi provela je uglavnom ugodno, u potpunosti posvećena matematici.
Preminula je 1935. godine uslijed komplikacija nakon operacije raka maternice.
O njezinom doprinosu znanosti teško je pisati iz laičke perspektive. Za života je objavila oko 40 radova (i s objavljivanjem istih imala je problema zbog toga što je žena), a mnoge su njezine ideje objavljene kasnije, iz bilješki njezinih studenata. Također, često su njezine opaske i komentari pomogli kolegama i studentima da usavrše svoje ideje i teorije.
Njen najveći doprinos svakako ostaje teorem koji ostao poznat pod njenim imenom, a koji objašnjava fundamentalnu povezanost simetrije i zakona o očuvanju. Jednostavnije rečeno, svaka simetrija u prirodi upućuju na pripadajući zakon o očuvanju, bilo naboja, energije ili impulsa…
Teorem pokazuje kako je simetrija vremena izravno povezana sa očuvanjem energije, obavimo li eksperiment danas ili sutra rezultati će biti jednaki, energija će u tom sustavu biti očuvana. Važnost teorema istaknuo je dvojac Hill-Ledermn u knjizi „Symmetry and the Beautiful Universe“:
“Noetherin teorem je svakako jedan od najvažnijih matematičkih poučaka u razvoju moderne fizike ikada”.
Noether je revolucionizirala teoriju prstena i polja, spojila teoriju reprezentacija grupa s teorijom modula i ideala. Snažno je utjecala na primjenu aksiomatske metode u matematici te promijenila način na koji matematičari promatraju apstraktnu algebru. Iako to sve zvuči veoma neopipljivo, mnogo govori činjenica da je jedan od najpoznatijih fizičara ikada, Albert Einstein, za formulaciju opće teorije relativnosti koristio Emmyne ideje. Za njega znaju svi, za nju gotovo nitko.
Stephens zaključuje:
“To što Emmy Noether nikada nije dobila priznanje kao i njezini muški kolege, tragedija je kulture. To što njezina strast nije pokolebana i što njezini uspjesi nisu usporeni zbog kulturnih prepreka i nepravdi, svjedočanstvo je njezinog duha.”
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
