Kraljica fada, melankolične tradicionalne portugalske glazbe, pjevačica Amália da Piedade Rebordão Rodrigues rođena je 23. srpnja 1920. godine u lisabonskoj četvrti Alfama; jedna od desetero djece. Majka ju je napustila kad je imala samo godinu dana, a odgajala ju je baka. Odrasla je prodajući voće i povrće na ulici i radeći kao krojačica te u tvornici čokolade i slatkiša. Protiv želja svoje obitelji, kao tinejdžerka Rodrigues je nastupala kao plesačica tanga, a s 19 godina je debitirala kao pjevačica uz svoju sestru Celeste u lisabonskom noćnom lokalu Retiro da Severa. Oko 1939. godine upoznala je Frederica Valérija, klasično školovanog skladatelja koji je prepoznao njezin potencijal i skladao brojne melodije posebno osmišljene za nju, kao i orkestralne pratnje, u pjesmama kao što su ‘Fado do Ciúme’, ‘Ai Mouraria’, ‘Que Deus Me Perdoe’, and ‘Não Sei Porque Te Foste Embora.’
Portugalska riječ za “sudbinu”, fado izražava koncept “saudadea”, koji se ne može izravno prevesti na hrvatski; opisuje duboku čežnju za minulim i sretnijim danima te neuspjelim ljubavima. Sama Rodrigues je, prema vlastitoj procjeni, bila idealna predstavnica fada. “Imam toliko tuge u sebi”, citira je londonski Financial Times. “Ja sam pesimist, nihilist. Sve što fado zahtijeva od pjevača ja imam u sebi.”
Fado je rođen u krčmama i bordelima duž lisabonske rive. Tradicionalno, to su bile pjesme o izgubljenim ljubavima, tuzi i fatalizmu uz pratnju portugalske gitare s 12 žica i drvenih puhača. Poput bluesa u Sjedinjenim Državama, argentinskog tanga i španjolskog flamenca, fado je rođen u siromaštvu, u očaju, i postupno je postao prihvaćen od strane mainstreama. Pod utjecajem glazbe iz Arabije i Afrike, fado je na kraju postigao međunarodno priznanje kroz Rodrigues.
Rodrigues je ovako opisala svoju glazbu za Los Angeles Times: “Pravi fado, fado koji najviše volim, je fatalistički. U jednoj fado pjesmi koju sam napisala, govorim kako sam kad sam bila mlada prala rublje na poljima u blizini rijeka, a za jelo se nije imalo puno… Za mene je fado sudbina, život… Ne pjevam ja fado… Fado pjeva u meni”. U skladu s tradicijom fada, Rodrigues je nastupala u crnoj odjeći. Obično je pjevala zabačene glave, a izraz lica bio je slika tjeskobe.
Do ranih četrdesetih postala je zvijezda, svake večeri rasprodala bi klubove; 1944. godine otputovala je u Brazil, gdje ju je publika u Copacabana Casinu obožavala, a kasnije se vratila u Rio de Janeiro kako bi snimila svoje prve snimke.
Rodrigues ne samo da je popularizirala fado u cijeloj Južnoj Americi, već ga je iznova izmislila — briljantno spojivši urbane i ruralne stilove Lisabona i Coimbre; tražila je materijal koji je odstupao od tradicionalnih priča o neuspjelim romansama karakterističnih za folk glazbu; njezine su izvedbe uvijek krasile zadivljujuća ljepota, strast i snaga. U svoje je pjesme uključila španjolske i meksičke ritmove i koristila suvremene pjesnike kao izvor za svoje tekstove. Početkom 1950-ih, suradnja s portugalskim pjesnikom Davidom Mourão-Ferreirom označilo je novu fazu u njezinoj karijeri u kojoj su vodeći pjesnici pisali posebno za nju.
Budući da je Rodriguesin menadžer José de Melo bio uvjeren da će njezini obožavatelji prestati posjećivati njezine nastupe uživo ako su mogli kupiti njezine snimke, nije ušla u portugalski studio sve do 1951. Uoči Drugog svjetskog rata počela je turneju izvan Južne Amerike, a 1956. proslavio ju je međunarodni hit “Coimbra”, snimljen uživo u pariškom kazalištu Olympia. Charles Aznavour napisao je fado na francuskom posebno za nju – ‘Aie Mourir Pour Toi’; snimila je brojne francuske verzije svojih pjesama (npr. ‘Coimbra’ je postala ‘Avril au Portugal’). Nastupala je u pariškoj Olympiji 10 sezona između 1956. i 1992. godine.
Sveukupno, Rodrigues je snimila više od 170 albuma i pojavila se u brojnim filmovima (npr. Capas Negras, Fado), zadržavši svoju publiku čak i nakon što je popularnost samog fada počela opadati tijekom 1960-ih. Amália je puno putovala i tijekom svoje dugogodišnje karijere često je nastupala u inozemstvu, na pet kontinenata. Amália Rodrigues je stoga uživala izniman status, uspješnu karijeru s turnejama po cijelom svijetu – pronašla je publiku i izvan zajednica portugalskih migranata. Nastavila je s turnejama i nakon svog 70. rođendana, u mirovinu je otišla tek nakon operacije.
Posljednje godine života provela je kao samotnjakinja, a posljednji javni nastup imala je na otvaranju Expoa u Lisabonu 1998. godine. Amálijin utjecaj na portugalsku kulturu i suvremenu umjetnost bio je nesaglediv, iako je njezin imidž bio ponešto narušen nakon Revolucije karanfila (1974.), kada su se pojavile optužbe da je surađivala s nedavno srušenom diktaturom. Međutim, otkriće da je potajno financirala portugalsku komunističku partiju tijekom represivne vladavine Antónia de Oliveire Salazara (1932.–68.) pomoglo je da joj vrati status kraljice fada. Unatoč tome što je Salazarova vlada promovirala Rodrigues kao nacionalni simbol Portugala, Salazar je privatno mrzio i fado i Rodrigues (koju je nazivao “onim stvorenjem”), smatrajući da je središnji koncept “saudade” antimoderan i da “slabi portugalski karakter”.
Godine 1990. Rodrigues je dobila Veliki križ Reda Santiaga, najveće portugalsko priznanje. Umrla je 6. listopada 1999. u dobi od 79 godina; nakon što je primio vijest o njezinoj smrti, portugalski premijer Antonio Guterres odredio je trodnevnu nacionalno žalovanje, proglasivši je “Glasom Portugala”.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
