Objavljeno

Zrinka Bojanić: Bitno je ohrabriti ljude da traže pravnu zaštitu

Zrinka Bojanić (foto: Nina Đurđević)

Portal VoxFeminae.net i društveno poduzeće Fierce Women po drugi su put dodijelile Fierce Women WoW nagrade za strašne žene godine. U nastavku čitajte drugi u nizu od ukupno pet intervjua koje vam donosimo u narednim danima.

Zrinka Bojanić posljednjih je godina angažirana na području pružanja pravne zaštite ženama i LGBTIQ osobama. Zastupala je niz udruga i pojedinca/ki čija su prava i dostojanstvo bila omalovažavana kroz sve intenzivnije jačanje desničarskih i populističkih inicijativa koje ciljaju na smanjene ljudskih prava manjina i reproduktivnih prava žena. Profesionalno i osobno, otvorila nam se u intervju koji slijedi.

Javnosti si poznata kao pravna savjetnica i zastupnica u slučajevima diskriminacije koji su nerijetko direktno vezani za konzervativne struje i njima s-rodne (pun intended) aktere u hrvatskom društvu. Predstavlja li rad na ovim slučajevima glavninu tvog profesionalnog rada? Čime se u praksi najviše baviš, a što ti pruža najveće zadovoljstvo?

Još kao odvjetnička vježbenica kod kolege Hrvoja Ladana, od kojega sam puno naučila i s kojim i danas surađujem, bavila sam se medijskim pravom, a što se nastavilo i kasnije kroz moj odvjetnički rad. Mima Simić, koja je i od ranije moja prijateljica, imala je veliko povjerenje u mene kao odvjetnicu i kada se dogodilo da ju je 2015. Željka Markić osobno oklevetala u velikom intervjuu u novinama, obratila mi se s upitom možemo li što učiniti po tom pitanju. Kako je to bilo područje kojim sam se i inače bavila, a procijenila sam da za tužbu ima osnove, pokrenule smo postupak. S obzirom na to da je taj slučaj bio dosta medijski eksponiran i zanimljiv javnosti počelo mi se javljati sve više ljudi i organizacijama sa željom za zaštitom svog ugleda, časti i dostojanstva pred sudom, tako da se, istina, dosta time bavim.

Osim toga, značajan obim rada mog ureda je i zastupanje stranaka u postupcima protiv banaka radi sklapanja kredita u CHF valuti. Nadam se da će se i ljudi koji su sklopili takve kredite još više ohrabriti i u većem broju tužiti banke i zatražiti svoj novac nazad, na koji imaju pravo.

Spomenuti slučajevi donekle su te gurnuli i pod medijsko povećalo. Čini li ti se da danas imaš više posla? Koliko je prezentacija u medijima važna u ishodu neke pravne bitke?

Istina, slučaj Simić vs. Markić i mene je gurnuo u medije, iako i danas, kao ni tada, mi to nije prirodno okruženje i imam određenu nelagodu pri javnim nastupima. No, shvaćam da je bitno da se javno govori o temama diskriminacije i jednakosti, te da se ohrabri ljude koji su navikli da se njihova prava gaze na svim razinama bez ikakvih posljedica, da se pokušaju zaštititi pred sudom, pa kada postoji dobar razlog za medijski istup u tom smislu, žrtvujem se. 🙂 Međutim, na svakodnevnoj razini radim i mnoge druge stvari, zastupam stranke u različitim „običnim“ postupcima, kako građanskopravnim tako i kaznenim.

Kako bi ocijenila provođenje segmenta kaznenog zakona koji se tiče klevete unutar našeg pravosudnog sustava? Koliko ti se čini da se alat zloupotrebljava, ili ograničava slobodu medijskog izvještavanja? Neprofitni mediji zbog svoje financijske situacije su posebno ugroženi strahom od tužbi…

Pitanje klevete najčešće je usko povezano s naknadom štete u građanskim postupcima. Kada je u pitanju kleveta, sudovi su još uvijek neskloni osuđivati novinare, no kada su u pitanju građanski postupci za naknadu štete, a tu odgovaraju nakladnici medija, tužbe su česte i brojne, a sudovi su još uvijek skloni vjerovati tužiteljima na riječ da im je nekom objavljenom informacijom nastala šteta po čast i ugled. Na tom području još se traži ravnoteža između zaštite časti i ugleda tužitelja i odgovornosti nakladnika za štetu, a tome ne pomaže niti činjenica da je još uvijek na snazi Zakon o medijima iz 2004., budući da se otada mnogo toga promijenilo u medijskoj slici.

Krajem prošle godine hrvatska LGBTIQ zajednica ostvarila je, zahvaljujući i tvom trudu, povijesnu presudu Ustavnog suda, koji je zaključio kako ne postoje zakonske osnove za diskriminaciju istospolnih obitelji pri udomljavanju. Što ovo u praksi znači za sve koji razmišljaju o udomiteljstvu, i kako se ova presuda odražava na budućnost ravnopravnog posvojenja u RH?

Ustavni sud je po prijedlogu Duginih obitelji, koje sam ja zastupala, ali i još nekih pojedinaca pa i saborskih zastupnika, zapravo odlučio kako izostavljanje životnih partnera iz donesenog Zakona o udomiteljstvu ne proizvodi pravne učinke. Odnosno, kako se istospolnim parovima, kao i svim drugima koji su pobrojani u predmetnom Zakonu, ima omogućiti udomljavanje pod jednakim uvjetima. Ovakva odluka, uz odluku Upravnog suda u pojedinačnom slučaju koja je bila na tragu ovakve Ustavne odluke, već je omogućila udomljenje jednom istospolnom paru, ali je otvorila i put svim drugim parovima da pristupe svojim Centrima za socijalnu skrb i uđu u postupak procjene ispunjavanja uvjeta za biti udomiteljima, te da ih se procjenjuje jednako kao i sve druge parove ili pojedince koji žele biti udomitelji.

Glede mogućnosti ravnopravnog posvajanja, Ustavni sud se ovom odlukom jasno svrstao na stranu opće zabrane diskriminacije i jamčenja svima jednakosti pred zakonom, napomenuvši da se jednakost ima protegnuti i na sve one čija pravna situacija je istovjetna ili u svojoj biti usporediva s udomljenjem. Mi ovakav stav Ustavnog suda tumačimo tako da je time zapravo otvoren i put ravnopravnog posvajanja djece u Hrvatskoj, te da niti jedan par neće moći biti isključen isključivo zato što je istospolan i što nije taksativno naveden u postojećem Zakonu. Prema potrebi, i to ćemo pitanje postaviti Ustavnom sudu, ako niža tijela budu postupala suprotno ovom stavu.

Zrinka sa svojim portretom, autorica Tea Jurišić (foto: Nina Đurđević)

U medijima je vidljiva i tvoja ljubav prema životinjama jer djelujep unutar kolektiva Dog Dancing Team, posebno prema psima i njihovom treniranju. Sa svojom psicom svojedobno si osvojila drugo mjesto u svjetskom prvenstvu s frizbijem. Kako se rodio ovaj tvoj interes za natjecateljstvom u svijetu pasa?

Ljubav prema radu sa psima počela se razvijati kada sam prije nešto više od 9 godina udomila malu kujicu terijera, moju Miku, koju obožavam. Kako je već kao štene bila vrlo osebujnog terijerskog karaktera i ponašanja, odmah sam s njom krenula u školicu, a onda se preko svoje tadašnje trenerice Ane Odak počela interesirati za metode treninga pozitivnim poticanjem i klikerom, što je tada bilo dostupno samo vani. Nas dvije obrazovale smo se, hodale po Europi po seminarima najboljih trenera, i 2014. osnovale svoju udrugu Dog Dancing Team, preko koje i danas radim individualno s kućnim ljubimcima i njihovim ljudima radi što bolje prilagodbe pasa na gradski život i pristojno ponašanje. Natjecanja u frizbiju posljedica su toga što sada imam i Ravu, vrlo aktivnu bordericu, koja traži konstantan rad, i to kako fizičko tako i mentalno poticanje, inače izludi i sebe i mene. Rezultati su najviše plod njezinog velikog talenta, ne mogu si tu pripisivati suviše velike zasluge.

U vremenu kad nam je svima ograničen pristup kazalištima, kinima, koncertima i drugim zabavnim sadržajima, kako se najradije opuštaš. Koje medijske sadržaje bi preporučila našim čitateljicama i čitateljima?

Uspjela sam u ovoj pandemiji otići i u kazalište i u kino, iako to nije ono “pravo”, i svakako je neprirodno otići u kazalište s prijateljicom i onda sjediti s maskama na 2 metra udaljenosti. Posljednja predstava koju sam gledala u normalnim uvjetima je ‘Hotel Zagorje’ u Gavelli, i to svakako preporučujem svima, sjajna predstava.

Na tom tragu, na TV-u u igranim filmovima i serijama uglavnom svjedočimo romantiziranju odvjetništva kao prakse i dramatizaciji sudskog procesa. Koliko se on u stvarnosti razlikuje od toga, posebno u ovim sporovima koji su građanstvu i medijima interesantni? Jesi li ti imala svoj odvjetnički TV guilty pleasure?

O da, itekako sam imala odvjetnički TV guilty pleasure. I danas ponekad pogledam koju epizodu sulude serije ‘Ally McBeal’, a i ‘Suits’ sam pasionirano pogledala svih devet sezona. Glavna razlika između američkog i našeg suda je što se tamo zbog visoke cijene sudskih postupaka najveći broj predmeta rješava nagodbama prije suda, a kod nas se svi i za sve sude, pa onda sigurno nije tako zanimljivo kao što se čini gledajući serije i filmove. Osim toga, u serijama su odvjetnici koje vidimo specijalizirani za zastupanje na sudovima (litigators), a sav ostali rad rade za njih istražitelji, pripravnici, tajnice… A mi smo ovdje uglavnom sve u jednom. I pišemo tužbe i podneske i istražujemo sudsku praksu i zastupamo i radimo dostave pismena sudu… Nije baš tako zabavno, iako ima i ovdje pravih “američkih” ročišta na sudu.

Koje su najveće mane hrvatskog pravosuđa iz perspektive tvoje odvjetničke prakse, ali i u kontekstu turbulentne 2020. godine? Koji su bitni koraci u reformi hrvatskog pravosuđa kako bi ono uistinu funkcioniralo na dobrobit svih građanki i građana?

Joj, imamo li neograničen prostor i vrijeme za ovo pitanje? Iz moje perspektive, najveća mana našeg pravosuđa je pravna nesigurnost, dugo trajanje sudskih postupaka, kao i pitanje transparentnosti i objektivnosti kod izbora i napredovanja sudaca. Neujednačena kvaliteta sudaca proizvodi različite presude u istim ili sličnim pravnim pitanjima, a do tih presuda se dolazi nakon dugo godina, u kojima se obično situacija stranaka više puta promijeni, tvrtke odu u stečaj, ljudi ostanu bez posla, itd. Također, Zakoni često nisu usklađeni sa stvarnim potrebama građana, a kvalitetni zakonski prijedlozi i amandmani na zakonske prijedloge često budu odbijeni jer ne dolaze iz vladajuće, nego od oporbenih stranaka. Evo baš ovih dana svjedočili smo odbijanju izmjena kaznenog zakona kojima bi se seksualno uznemiravanje gonilo po službenoj dužnosti, umjesto po prijedlogu žrtve, s obzirom na kratkoću roka od 3 mjeseca za prijavu takvog uznemiravanja. Od vrha do dna, sustav je postavljen tako da pravda nije uvijek dostižna, čak niti kada je spora.

Teško mi je reći koji bi konkretni pravni mehanizmi pomogli ljudima prebroditi ovakvu godinu koja je iza nas. Čini mi se da ju je bilo najbitnije preživjeti bez većih posljedica, a u čemu veliku ulogu ima psihološko osnaživanje i mehanizmi pomoću kojih ćemo brže moći sve ovo prebroditi.


Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta ‘Women on Women’ koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinanciraju Kreativna Europa i Zaklada Kultura nova.

Pročitajte i intervje s ostalim ovogodišnjim dobitnicama WoW nagrade: Majom Sever, Zagrebačkim psihološkim društvom i Monikom Herceg.

Povezano