Da je znanje doista moć, možda najbolje pokazuje činjenica da je formalno, akademsko obrazovanje ženama bilo dugo vremena nedostupno. Druga polovica 19. stoljeća označava period u kojemu se vrata fakulteta polagano otvaraju ženama u SAD-u, Švicarskoj, Rusiji, a od 1901. godine i na našim prostorima tadašnje Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije.
Neke su struke u tome bile tvrđe od drugih pa su do 20. stoljeća (neki će reći čak i do danas) zadržale akademsko i profesionalno ozračje u kojemu se osjeti disparitet između rodova. Unatoč tome, povijest je prepuna primjera žena koje su, unatoč otegotnim socio-ekonomskim i kulturološkim okolnostima, uspijevale u takozvanim „muškim zanimanjima“. Jedno od njih je i veterinarska medicina – polje borbe mnogih djevojaka, studentica, liječnica i znanstvenica koje su svojim uspjehom unutar struke – usustavljene i utemeljene mahom na postulatima, tehnikama i metodama napisanima od strane muškaraca za muškarce – dokazale da su jednako izvrsne u ovome poslu i pozivu koji zahtijeva stručnost i posvećenost koja najčešće ne poznaje radno vrijeme.
Prema pisanju prof.dr.sc. Petra Džaje, prva žena koja je diplomirala na zagrebačkoj Veterini bila je Jelena Bojkić, ne tako davne 1932. godine. Nakon nje, spominje se Irena Djitkova koja se 1936. godine u Zagrebu, na XV. godišnjem zboru Jugoslavenskog veterinarskog udruženja, pobunila protiv prijedloga beogradskog veterinara Mirka Šipke o zabrani upisa žena na Veterinarski fakultet jer, kako je smatrao, „neki poslovi nisu za žene i da su muškarci osuđeni raditi po selima, a žene u laboratorijima velikih gradova“. Iako su prijedlog podržala samo dva člana (171 član je glasao protiv), Djitkova je prije glasanja svojim ekspozeom ostavila snažan dojam, kako na kolege tako i na novinare. Naime, u broju Večeri iz 26. listopada 1936. objavljen je članak pod naslovom „Na veterinarskom kongresu jedina žena veterinarka skresala u brk muškarcima braneći žene u veterinarskoj službi“.
Od 1940. do 1949. godine na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu nije diplomirala nijedna žena, do 1950. kada je diplomirala Feja Frank. Od te su godine pa sve do današnjih dana među diplomiranim osobama uvijek žene, izuzev 1962. godine. U 1988. g. prvi put u povijesti fakulteta više je diplomiranih žena nego muškaraca, što se nastavilo i 2005., 2010., 2011., 2012., 2013. i 2015. U razdoblju od 1919. do 2015. godine diplomirala su 8634 studenta, od čega 1860 žena ili 21,54%.
O ženama u veterinarskoj struci razgovaramo s prof. dr.sc. Nikicom Prvanović Babić, dr. vet. med., izvanrednom profesoricom na zagrebačkom Veterinarskom fakultetu, predavačicom na integriranom preddiplomskom i diplomskom studiju Veterinarskog fakulteta i na postdiplomskom studiju Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja se kao free mover EU intenzivno usavršavala 2002.-2007. u Austriji, Njemačkoj, Belgiji i Velikoj Britaniji. Predstavnica je Hrvatske u nizu stručnih i znanstvenih međunarodnih veterinarskih udruga, koautorica 2 sveučilišna udžbenika i preko 100 znanstvenih publikacija iz theriogenologije.
Foto: privatna arhiva
Iz uvodnih podataka koje smo pružili našim čitateljima/cama, jasno je da je veterinarska struka u Hrvatskoj bila dominantno muška iako je interesa za bavljenje njome među ženama bilo. Smatraš li da ovaj trend jednostavno prati svjetski ili postoji još nešto specifično u veterinarskoj znanosti i praksi što je pogodovalo disparitetu između muškaraca i žena?
S obzirom na zanemariv postotak žena u državnim upravama na području veterine kao i među znanstveno-nastavnim upravljačkim kadrom te privatnim sektorom (ravnatelji veterinarskih zavoda i instituta, dekani i prodekani veterinarskih fakulteta, direktori veterinarskih stanica), veterinarska je struka čak i na globalnoj razini i dalje pretežito muška. Žene su svuda u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, studirale i uspješno završavale studij veterinarske medicine od otprilike tridesetih godina dvadesetog stoljeća, ali su uvijek bile u manjini i teže zapošljive. U tom smislu Hrvatska apsolutno prati svjetske trendove u kojima broj studentica postepeno raste dok je sva upravljačka struktura i dalje skoro u potpunosti muška.
Feminizacija studenata veterinarske medicine je globalni trend koji se pojavio u posljednjih tridesetak godina, a koji se tek treba odraziti na samo struku u cjelini, jer prilikom zapošljavanja upravljačke strukture (i kod nas i u svijetu) i dalje daju prednost muškim kandidatima.
Svakako bih željela naglasiti da situacija nikako nije crno-bijela i da se struka ne sastoji od ženomrzaca i „amazonki“. Upravo suprotno. Postoje mnogi izuzetno blagonakloni i tolerantni muški kolege koji su itekako bili i jesu spremni pružiti šansu kolegicama i educirati ih u svim segmentima našeg posla i apsolutno vjeruju u ravnopravnost spolova kao i žena koje same sebe blokiraju, smatraju se nesposobnima i zaista žele raditi samo fine laboratorijske poslove i malu praksu.
U tom je smislu položaj veterinarki sličan položaju žena u suvremenom svijetu općenito u kojem postoji deklarativna ravnopravnost, ali ona ne prati stvarne odnose snaga između spolova.
Foto: privatna arhiva
Prema tvome iskustvu, postoje li neki oprečni intrinzični motivi za bavljenje veterinom kod žena i muškaraca: recimo ljubav prema životinjama (altruistični razlozi) ili pak ideja da se u tom poslu može solidno zaraditi i živjeti ili postići neki društveni ugled?
Smatram da je u odabiru ove profesije bitnije socio-ekonomsko okruženje iz kojega potiče osoba koja se odlučuje za studij nego sam spol osobe. Naime, odrastanje na selu i participiranje u uzgoju, iskorištavanju i klanju domaćih životinja razvija sasvim drukčiji senzibilitet prema životinjama nego odrastanje u gradu uz kućne ljubimce i eventualno konje. Muškarci odrasli u gradu češće će kao motiv za studij navesti ljubav prema životinjama nego žene odrasle na selu, koje će više biti motivirane ugledom, zaradom i prilikom da se maknu iz demotivirajuće sredine. Pritom nikako ne treba generalizirati jer neki studenti odrasli na farmi, neovisno o spolu, jako vole životinje i to im je bio motiv za odabir studija i obrnuto. Općenito je primjetan trend povećanja broja studenata oba spola koji su odrasli bez kontakta s domaćim životinjama i koji dolaze na studij veterinarske medicine opremljeni potpuno nerealnim percepcijama o veterinarskoj struci koji se uglavnom baziraju na popularnoj kulturi. No, vjerujem da to nije problem samo u našoj, nego i u svim srodnim strukama.
U članku Ivana Katića “Pioneer Female Veterinarians” navode se neke od otegotnih okolnosti s kojima su se studentice veterine morale nositi: na fakultetima nisu postojale garderobe niti toaleti za žene, komentari muških kolega često su bili sve samo ne ohrabrujući, posebice ako se radilo o kolegicama sitnije građe i manje fizičke snage koje nisu mogle izvesti rektalni pregled na velikim životinjama, a čak su i dekani često govorili da veterina nije studij za žene jer se nakon diplome neće moći zaposliti. Mogli bismo ovdje navesti jedan sličan atavizam s našeg područja, preživio do tvojih studentskih dana. Studirajući veterinu susrela si se sa zanimljivom „mjernom jedinicom“ koja se odnosi na asistenciju pri porađanju kobile. Naime, ako je suditi po ovim starijim naputcima, za poroditi kobilu potrebna su “tri srednje snažna muškarca”?
Mnoge tradicionalne tehnike i instrumenti koji se i danas koriste u veterini nastali su krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Ukoliko datiraju iz ranijih razdoblja, obično su tada po prvi put opisani i zapisani u stručnim tekstovima i udžbenicima. S obzirom na to da su autori takvih tekstova dominantno muškarci te da su konzumenti takvog štiva primarno bili muškarci, logično je da im je tekst u potpunosti prilagođen, pa se tako kao mjerna jedinica snage kod teškog poroda velikih životinja doista spominju tri srednje jaka muškarca.
Oglas preuzet iz članka I. Katića “Pioneer Female Veterinarians”
Postoji li i danas stav nekih kolega da ženama nije mjesto u veterini i situacije u kojima se doktorice veterine moraju na sličan način braniti svoje pravo da se bave ovim poslom?
Smatram da veterinari u potpunosti slijede obrasce koji su globalno prisutni u društvu i koji odgovaraju rodno oblikovanim ulogama i stereotipima. Veterinarke se i danas, gotovo sto godina nakon kolege Šipke, u nekim sredinama uglavnom doživljava kao osobe nesposobne za veterinarski posao i tek eventualno sposobne za rad u laboratoriju i liječenju pasa i mačaka koje neopravdano zauzimaju mjesta svojim muškim kolegama. U praksi se zapravo pokazalo suprotno jer sada već imamo kolegica koje su dočekale mirovinu radeći kao terenske veterinarke po zabačenim slavonskim i ličkim selima. Štoviše, često su prihvaćale poslove koje muški kolege nisu htjeli jer su im bili neisplativi zbog opsega posla i minimalne zarade.
Situacija je nešto bolja u razvijenim zemljama EU samo zbog bolje razvijenog stočarstva. Naime, i tamo postoje predrasude prema veterinarkama, ali su im zbog velikog opsega posla kolege morale prepustiti velik dio prakse, što su one uspješno prihvatile i svladale uz određene modifikacije i preinake. Uostalom, to nije slučaj samo s veterinarkama. Žene su dominantno prisutne u medicini, puno dulje nego u veterini, pa je još uvijek vijest kad neka žena npr. završi prestižnu subspecijalizaciju za neurokirurga i sl. Također je globalno prisutan strah poslodavaca da će veterinarka, za razliku od muškog kolege, zbog obiteljskih obaveza zapustiti one profesionalne, a naša struka traži veliku predanost i najčešće angažman koji prelazi osam sati dnevno. Time se najčešće opravdava izbjegavanje zapošljavanja veterinarki i davanje prednosti muškim kolegama. No, to nije specifično ni za veterinu ni za Hrvatsku već je prisutno svuda i stvar je odnosa snaga među spolovima.
Unatoč ovoj težoj startnoj poziciji, ipak se može uspjeti. Tvoja karijera odličan je primjer za to. Osim terenskom radu vična si pisanju znanstvenih tekstova, suradnica si na brojnim projektima, rado viđena gošća i govornica domaćih i inozemnih konferencija usto zainteresirana i za neke druge teme poput feminizma, kulturne povijesti životinja, ali i rekreativno bavljenje konjima. K tome si majka i supruga. Čini se da je ipak moguće?
Mislim da je u svim segmentima društva, unatoč opresiji i represiji, oduvijek bilo uspješnih iznimki. U vrijeme dok sam išla u srednju školu, dakle krajem osamdesetih, u Splitu je najcjenjenija i najpoznatija veterinarka za male životinje bila dr. Zoja Bačetić Kovač. Ona je ujedno bila među prvim privatnicima u maloj praksi i imala je ambulante u Splitu i Zagrebu. Svoju karijeru također je započela na Klinici za porodništvo veterinarskog fakulteta, ali se uskoro prebacila u tada novootvorenu ambulantu za male životinje veterinarskog zavoda u Splitu u kojoj smo mi kao srednjoškolci imali stručne predmete i praksu. Jednako tako se sjećam naših profesorica s prve godine studija, prof. dr. sc. Jelene Gregurić koja je nažalost pokojna i prof. dr. sc. Vesne Kanture koja je u mirovini, a koje su nama, tada brucošicama u manjini među muškim kolegama, bile veliki uzor. Kad sam upisala veterinu prije 26 godina, žene su u ukupnom broju studenata participirale samo 25%. Volim svoj posao i također nastojim djelovati motivirajuće na sve svoje studente i studentice, neovisno o spolu. Na fakultetu radim već dvadeset godina i ponosna sam na činjenicu što su mnogi moji studenti izrasli u izvanredne veterinare i veterinarke koje su cijenjene i kod nas i vani.
Meni je također veliki uzor bila prof. dr. sc. Christine Aurich iz Beča s kojom i danas profesionalno surađujem na nekim EU projektima, a koja također izvanredno žonglira privatni i profesionalni život. Ona je jedan od svjetskih autoriteta na području reprodukcije konja, a istodobno vodi kliniku na Sveučilištu u Beču sa suprugom koji je također profesor reprodukcije, uzgaja sportske konje, vrlo požrtvovno brine o svojim starim roditeljima koji žive s njima i općenito je predivna osoba u svakom smislu. Smatram da se općenito premalo piše o takvim osobama koji bi zaista mogle djelovati inspirativno na žene na početku karijere, ali to je stvar kulture u kojoj živimo i njenih izokrenutih vrijednosti. Unatoč tome, slažem se da se stvari, iako vrlo polako, ipak mijenjaju na bolje.
