Dana 22. veljače 2017. godine, pred sam kraj te hladne večeri, nijedan stanovnik zagrebačkog naselja Volovčica nije mogao zamisliti da će njihov mirni i zelenilom ispunjeni kvart biti predstavljen u hrvatskim medijima kao poprište nečega toliko strašnog da je u kratkom vremenu uspjelo šokirati cijelu državu.
Kristina Krupljan, 19-godišnja djevojka, te je večeri sjedila u automobilu ispred svoje zgrade. Pokraj nje nalazio se njezin bivši partner s kojim su je povezivale godine poznanstva i kompleksnih odnosa. Nakon večere zajedno su se odvezli ispred njezinog doma kako bi još malo popričali. Nekoliko dana prije rekla mu je da želi prekinuti odnos te da je trudna s drugim čovjekom. Ponukan ljubomorom, David Komšić je u jezivom momentu, uz pomoć kuhinjskog noža, Kristini zadao 70 ubodnih rana i 15-ak reznih rana po tijelu i vratu – cijelo vrijeme pritišćući je drugom rukom kako se ne bi mogla micati. Godinama prije toga ju je maltretirao, pratio, otuđivao njezine stvari i prijetio joj.
Samo tri mjeseca prije, na drugoj strani Hrvatske, na isti način život je izgubila maloljetna Ana. Scenarij ubojstva za nijansu je drugačiji, a motiv potpuno isti. Njezino beživotno tijelo pronađeno je naslonjeno na zid zgrade nedaleko željezničkog kolodvora u Koški pokraj Našica. Anu je nožem ubio dečko s kojim je bila dva mjeseca u vezi. Zadao joj je nekoliko ubodnih i reznih rana. Nakon toga, oduzeo joj je mobitel kako ne bi mogla pozvati pomoć i otišao.
Ana je jedna od 20 ubijenih žena u 2016. godini, od kojih je čak 18 ubijeno od strane bliskih osoba. Kristina je pak jedna od 16 žena dosad ubijenih u 2017. godini. I Ana i Kristina su izbodene nožem nakon što su odlučile prekinuti ljubavnu vezu sa svojim tadašnjim partnerima.
Prije nekih tjedan dana, točnije 25. studenoga, svi su spominjali statistike o ubijenim ženama. U Hrvatskoj se tada obilježio još jedan Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama. Sve se svodilo na dobro uhodani obrazac: govori političara, pokoji prosvjed, izložbe, kritike nevladinih udruga, zamagljena lica žrtava s izmijenjenim glasovima u televizijskim prilozima. Obrazac bi ostao isti da toga dana na površinu nije isplivala sva sramota hrvatskoga društva i trulost sustava zaštite žena žrtava nasilja kao i potpuno ignoriranje te licemjerstvo političkih elita.
Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama u Hrvatskoj je i službeno postao dramedija, izraz koji se koristi u SAD-u, a označava poseban žanr televizijskih serija koje su hibrid između komedije i drame. Svojevrsna hrvatska inačica čiji izumitelji su političari, društvo i sustav u cjelini. Puno bolji redatelji, glumci i scenografi od najvećih holivudskih magova.
No, krenimo redom. Kolinda Grabar Kitarović tog je dana s Pantovčaka pozvala hrvatsku vladu da bez odlaganja primijeni ključne obveze iz Istanbulske konvencije “koje ne izazivaju javne projepore”. No, prijepori postoje samo u glavama konzervativnih udruga koje mjesecima plaše i manipuliraju javnost o pedofiliji, transrodnosti i homoseksualizmu koji se, po njihovim tumačenjima, nalaze u nekim odredbama Konvencije. Sada se u svakom većem gradu nalaze i jumbo plakati u kojima se na žalostan način, uz manipuliranje djecom, javnost huška protiv ovog dokumenta. Kako je većina struke s gnušanjem odbacila takve navode i laži, a i svaka imalo inteligentna osoba zaključila je kako bi takve udruge moralnu izopačenost vjerojatno pronašle i u Zakonu o krajobraznoj arhitekturi parkova engleskog tipa, gdje bi optužili zakonodavca za „rodnu ideologiju“ koja se nameće biljkama živice, postavlja se pitanje zašto je predsjednica jedne europske države kao moderna konzervativka i obrazovana osoba takve navode shvatila kao ozbiljne i relevantne?
Grabar Kitarović na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama pozvala je na djelomičnu zaštitu žena koje su žrtve nasilja jer, pazite sad, oko cjelokupne zaštite postoje neki prijepori. Ovo postaje još čudnije jer je naša predsjednica javno kritizirala vladajuće 2014. godine zato što Konvencija još uvijek nije usvojena. Tada se nije spominjalo djelomično ratificiranje niti ikakvi prijepori. Istanbulska konvencija, toliko puta spominjana u javnosti, nije ništa drugo nego dokument u kojem se na najdetaljniji način do sada uređuje pravni okvir za borbu protiv nasilja u obitelji, a ratificirale su je, ako ćemo o konzervativnosti, i puno ‘zatvorenije’ države od naše.
Kulise se mijenjaju i na pozornici se pojavljuje Davor Bernardić koji na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama revno prati performans koji izvode članovi Foruma mladih SDP-a na glavnom zagrebačkom trgu. Šef oporbe pred hrpom novinara još jednom je izveo svoj montirani govor u kojem je pozvao vladajuće na ratifikaciju Istanbulske konvencije. Oporba je tu da kritizira, kažu u maloj školi demokracije za početnike. Svi smo usvojili to znanje i ne bi to bilo ništa čudno da taj isti SDP nije već odavno mogao ratificirati Konvenciju kada je resorno ministarstvo vodila Milanka Opačić. Isto vrijedi i za ostatak liberalne oporbe koja sada revno ispred Sabora skuplja i daje potpise za Konvenciju, ali kada je trebalo stisnuti i kada su oni bili u ulozi vladajućih onda ih nigdje nije bilo. Političko licemjerje i prebacivanje loptice klasično za lijeve i desne, dok statistika u koju spadaju Ana i Kristina i brojne druge žrtve nasilja samo raste.
Zadnji čin dramedije bio je intervju Mare Tomašević u kojem je otvorila dušu na RTL-u i pokazala svu zaostalost i trulost zaštite žrtava rodno uvjetovanog nasilja u Hrvatskoj. Žena požeško-slavonskog župana kojega je nedavno prijavila za nasilje u obitelji, odmah je postala najeksponiranija žrtva koja je bila spremna javno progovoriti i prozvati nasilnika. Njezin slučaj nije silazio s naslovnica danima i baš to davalo je nadu u pravedno rješenje i zadovoljštinu. Od toga nije bilo ništa, uvjerila se Mara koja je kroz puno boli i tuge u intervjuu napomenula kako bi danas dobro razmislila o prijavi nasilja kojeg je proživjela.
To nije ništa čudno, kažu nam iz udruge B.a.B.e., jer žrtve koje se odluče prijaviti nasilje susreću se s mnogobrojnim problemima i neugodnostima. Veliki broj policijskih intervencija završava na način da i žrtva i počinitelj budu prekršajno procesuirani i to samo zato što se žrtva usudila verbalno braniti od fizičkog nasilja. Isto tako, tijekom samih sudskih postupaka provodi se suočavanje žrtava sa počiniteljima, pa se, primjerice, okolnost što je žrtva prilikom suočavanja izbjegavala pogledati počinitelja u oči, od strane sudova interpretira kao činjenica koja umanjuje njezin kredibilitet, što je krajnje neprimjereno.
Mara Tomašević suznih je očiju nastavila pričati o svom životu dok su je gledale stotine tisuća žena, među kojima i neke žrtve obiteljskog nasilja. Koliko će takvih žena nakon ovog strašnog svjedočanstva imati hrabrosti potražiti pomoć institucija? Možemo samo nagađati i koliki broj žena će gledajući dramediju pod nazivom Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama osjećati tugu, nepravdu, nemoć i nerazumijevanje jer se glavni likovi unutar nje igraju s njihovim pravima i prave cirkus s mehanizmima njihove zaštite.
Mara Tomašević je za kraj intervjua poručila svim ženama u Hrvatskoj jednu stvar: Neka šute i trpe jer im je očigledno tako suđeno. Zastori su se nakon ovoga spustili, a dramedija je uspješno odigrana. Svi glavni glumci: od predsjednice do premijera, šefa oporbe, konzervativnih udruga i javnosti izašli su pred publiku i tri puta su se naklonili. Zasluženi pljesak prolomio se državom, a reprize dramedije najavljene su za svaki dan do kraja godine. Kritičari kažu da će ih biti i iduće godine, gotovo svaki dan. U publici je uz Anu i Kristinu sjedila i Ana Kurtanjek, ona se gledanju pridružila nedavno, 29. studenoga, kada je brutalno ubijena od strane bivšeg partnera. Nije stigla na premijeru, ali će kao dio stalne postave zajedno sa svojom grupom iz 2017. još dugo gledati ovu dramediju i detaljno analizirati kako tragično loše glume svi njezini sudionici.
