Pitanje rodne ravnopravnosti nije niti bi trebao ostati teret žena. U sklopu projekta “Tabui sudjelovanja muškaraca u pitanjima od važnosti za rodnu ravnopravnost” na portalu Voxfeminae.net možete pratiti tekstove koji će obraditi temu s teorijskog, edukacijskog i praktičnog aspekta. Je li rad na rodnoj ravnopravnosti rezerviran samo za žene i koje organizacije izbjegavaju isključivost feminizma istražujemo u drugom tekstu u kojem donosimo iskustva udruge Status M , Centra za ženske studije te Impact HUB-a kao inicijativa i prostora koje već aktivno zagovaraju savezništvo žena i muškaraca.
Status M: Reagiramo na negativne utjecaje rodne neravnopravnosti na muškarce
Status M prva je udruga u regiji koja se bavi uključivanjem mladića u procese ostvarenja ravnopravnog društva bez nasilja. Do sada su radili s više od njih pet tisuća putem različitih radionica i kampanja koje su uglavnom tematizirale zdravlje muškaraca, ali i sigurnost, nasilje i ravnopravnost žena. Kako nam objašnjava voditelj udruge Natko Gereš, Status M je među prvima prepoznao i reagirao na negativne utjecaje rodne neravnopravnosti na muškarce: oni češće stradaju u prometnim nesrećama, nasilni su, ranije umiru, teže se obraćaju liječniku i ne traže pomoć unutar vršnjačkih skupina.
Među najvidljivije projekte udruge spada Budi muško, kampanja koja šalje pozitivne poruke vezane uz muškost i pruža mladićima mjesto da sami reafirmiraju stavove uz podršku okoline. Ukratko, radi se o peer2peer pozitivnim vršnjačkim skupinama koje koordiniraju radnici za mlade.
“Budi muško kampanja namjerno je pomalo provokativna, a specifična je po tome što je napravljena baš s mladićima. Slušali smo dečke da vidimo kakav će pristup kod njih upaliti. Naravno, očekivali smo da će nas prozvati i gledati ispod oka zbog toga što govorimo da muškarac može zaplakati”, opisuje Gereš.
Od potpore svega nekolicine nastavnika i učenika vrlo su brzo postali popularni u većini škola u kojima provode program. Rezultati govore za sebe. Roditelji čiji su klinci bili pred izbacivanje dolazili su s pohvalama, a na NGO sceni uspostavljena je komunikacija s nizom udruga koji se bave statusom žena.
Međutim, proces izgradnje povjerenja bio je dugotrajan i zapravo još uvijek traje. Status M kao i niz udruga u Hrvatskoj već godinama čeka prostor, Grad Zagreb s minimalno sredstava ulaže u njihov rad a sve to, opisuje Gereš, dovodi do poražavajućih osjećaja za one koji s mladićima rade na ovim pitanjima.
Na dozvolu za rad u Strojarsko tehničkoj školi Fausta Vrančića od strane MZOŠ čekalo se dvije godine a i tada je stigla tek nakon napora Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Norveške. Ministarstvo je dobilo dobru povratnu informaciju nakon provedenog projekta i od tada dobro surađuju s Agencijom za odgoj i obrazovanje. Do sada su organizirali niz seminara i educirali oko 200 nastavnika i stručnog osoblja.
“Vlada predrasuda da u tehničkim školama ima više nasilja iako to nikada nije dokazano. Činjenica jest da te škole pohađa 90% mladića a mi smo krenuli od pretpostavke da su maskuliniteti te dokazivanje muškosti tamo sigurno najnaglašeniji. Ako tamo uspijemo, možemo svugdje”, objašnjava Gereš razloge zbog čega su odlučili krenuti od tehničkih škola.
Na suradnju su osim Fausta pristali i u I tehničkoj školi Nikola Tesla. Krenulo se jednostavno, s plakatima “Budi muško”, a potom su dodavani nastavci: “Ne budi nasilan” ili “Koristi kondom”. BMK je ubrzo među učenicima postao krilatica za štošta drugo, od “Budi muška kurva” do “Boli me k…”. Da bi privukli populaciju organizirali su radionice nedjeljama, obično uparene s kakvom sportskom aktivnošću ili odlaskom na ćevape, a na druženjima bi se govorilo o nasilju, homofobiji, maskulinitetu.
Sustavni rad s djevojkama i mladićima od ključne važnosti
Omjer sudionika i sudionica na radionicama obično je 10:1.
Unatoč tome, Status M razvija strategije rada s djevojkama: primarno na prepoznavanju rodnih konstrukata a potom na prepoznavanju i prijavljivanju nasilja. Zanima ih uloga djevojaka u društvu prilikom formiranja negativnih muških ponašanja.
“Djevojke često podupiru tzv. konstrukt časti, što je ključni razlog zbog čega vršnjačko nasilje postaje opravdano. Trenutak u kojem se linija prijeđe je onaj kada si dečki vrijeđaju majku ili sestru, dakle žensku osobu, a jedini je način za njih vratiti tu čast putem srednjovjekovnog viteškog ponašanja. Djevojke dobro percipiraju kada dečki postaju posesivni a mnoge od njih imaju zabrinjavajuća iskustva u intimnim odnosima: posebno s nasiljem nakon prekida i seksualnim nasiljem koje često opravdavaju navodom ljubavlju ili ljubomorom”, objašnjava.
Ispitivanje učinaka rada pokazalo je da su se negativni stavovi smanjili kroz radionice. “Ti dečki vide da se o svemu može pričati, pokazuju veliku zrelost, zalaganje za ljudska prava i raznolikost, shvaćaju koncepte seksualnosti i nasilja. Gledali smo kako postaju samostalni i aktivni građani van Budi muško kluba. Ako vide da imaju ulogu unaprjeđenja društva sami postaju vršnjački edukatori”, objašnjava Gereš.
Vjera da se mladići mogu dokazati drugačije osim kroz pripadnost ekipi i tučnjavu ključ je rada Status M. Oni su ozbiljno uskraćeni u izražavanju emocija te gube tlo pod nogama kada se dovodi u pitanje njihova superiornost u nekom odnosu. Društvo stalno treba raditi na socijalnim vještinama mladih, ali vlada kolektivni manjak volje za brigom oko njih.
Centar za ženske studije: Feminizam nije rezerviran samo za žene
Centar za ženske studije u Zagrebu 2015. obilježava dvadeset godina postojanja, a njegov se polaznički program mijenjao od početka postojanja ovisno o tome tko ga i u kojem kontekstu kreira. Ankica Čakardić, koja je 2005. završila CŽS i potom postala njegova članica već je treću godinu zaredom voditeljica obrazovnog programa te ga osmišljava, prvo uz pomoć Zorice Siročić, a potom Tine Tešije.
Kurikulum pokriva neke tipične programske točke sličnih centara po Europi i svijetu: od uvoda u ženske studije, prikaza historijata feminističke teorije i prakse do kritike umjetnosti i reprezentacije roda. No, za razliku od postojećih europskih programa, zagrebačka verzija zastupljuje nešto više lijevo klasno-orijentiranih kolegija poput Feminističke političke ekonomije. Cilj je žensko-studijskog programa ”osposobiti” tridesetak polaznica i polaznika za kasniji angažman koji se tiče rodnih pitanja.
Centar za ženske studije velik je dio godina, otkad postoji, predstavljao prostor rezerviran isključivo za žene kada je u pitanju rodna struktura polaznica, iako su pojedini muškarci tijekom postojanja Centra imali priliku u njemu predavati.
Zadnje dvije godine polaznicama se mogu priključiti i zainteresirani muškarci. Studiji su, objašnjava Čakardić, nastali u osjetljivom vremenu ratnih godina kada je bilo važno osposobiti taj prostor kao siguran za žene, da ne spominjemo da su mnoge bile pretrpjele i nasilje. S vremenom se pak više ne pojavljuju samo žene koje su došle u Centar isključivo radi osnaživanja, već dolaze i brojne zainteresirane/i koje/i žele studirati feminističku teoriju.
“Muškarci koji se prijavljuju na ŽS u pravilu su već zagrizli za rodnu i feminističku tematiku, a ako ćemo ih usporediti sa ženskom populacijom generalno, onda treba reći da su nerijetko i više orijentirani prema emancipaciji žena nego one same. Da pokušam tu tvrdnju razjasniti na primjeru. Žene u stranačkoj politici generalno rijetko zagovaraju prava žena, a svaka ozbiljnija feministička analiza pokazuje kako žene imaju više zajedničkosti s muškarcima istog klasnog statusa nego naprosto sa ženama. U tom smislu, ne određuje samo rodno-identitarna pripadnost subjekte, nego klasna. Drugi europski centri već su imali muškarce u klupama”, objašnjava Čakardić korak upisivanja muškaraca na Ženske studije koji se pokazao nimalo pretencioznim a generalno dobrim za studije.
Ove su godine primili sve prijavljene muškarce, njih trojicu, iako naglašavaju da nije riječ o tzv. pozitivnoj diskriminaciji. Htjele bi da ih je više, ali ih se više u prosjeku ni ne prijavi, barem za sada. Kako kaže Čakardić, nikakva “muška agenda” tu ne ugrožava polaznice, radi se o jednostavnoj potrebi muškaraca da konstituiraju sebe u feminističko-političkom smislu. S druge strane, Centru je važno uključiti muškarce i kako bi praktično negirale stereotip da je feminizam isključivo žensko pitanje.
“Da se feminizam tiče samo žena, to je bezobrazan reduktivizam; jer kao sistemska kritika, feminizam se bavi i brojnim drugim pitanjima”, kaže.
Na pitanje osjećaju li muškarci averziju prema inicijativama koje se bave statusom žena u društvu, Čakardić naglašava da antifeminizam i antagonizam prema ženama ne treba gledati isključivo i primarno kroz rodnu perspektivu, iako je ona nezaobilazna.
Kako kaže, jako veliki broj žena reproducira hetero-patrijarhalne strukture da se često pokazuju kao antifeminističkije od muškaraca, uzmimo za primjer žene s desnice, konzervativke ili demokršćanke.
S druge strane, danas se, uslijed krize, oba spola nalaze u veoma čudnoj situaciji. Žene financijski vode kućanstvo što remeti klasičnu spolnu podjelu unutar institucije obitelji, baš kao što dovodi u pitanje tradicionalnu ulogu muškarca kao hranitelja. “Na tjednoj se bazi susrećem s muškarcima koji govore da je rodna ravnopravnost ostvarena, da su feminističke teme naporne a feministice uvijek dlakave lezbače i nezadovoljne histerične žene. No, puno je i ultra-konzervativnih žena koje jednako tako to tvrde”, kaže.
“Naravno da su i muškarci u subordiniranom položaju – radnici su po definiciji eksploatirana klasa – a danas sve više dolaze u poziciju u kojoj su žene historijski oduvijek, to se najlakše može oprimjeriti fenomenom feminizacije rada: kao i žene, muškarci počinju raditi fleksibilno, u part-time ugovorima, u lošim radnim uvjetima, slabo plaćene poslove. To je ipak za novitet ako razmatramo radničku klasu generalno”.
Kako objašnjava, feminist/kinja bi trebala biti osoba koja polazi od dijagnoze položaja žena u društvu te tako teorijski i praktično razvija progresivne strategije mijenjanja društveno-političkog sistema koji bi trebao emancipirati eksploatirane i opresirane grupe ljudi. Takva feministkinja, tj. takav feminist nužno mora biti antikapitalistički nastrojen, da pritom ne upadamo u površne esencijalističke klopke koje tvrde da kada žene zauzmu pozicije muškaraca, svijet će biti bolje mjesto.
“To kakav je položaj žena, najbolje pokazuje koliko je neko društvo emancipirajuće ili zdravo. Svaki progresivni, lijevo orijentirani program, muškarac, žena ili neki treći rod, nužno bi morao biti i feminist/kinja. Jedno naprosto ne ide bez drugog”, kaže.
Impact HUB: Žene i muškarci u zajedničkom coworking prostoru
Primarni zadatak prilikom osnivanja Impact HUB-a u Zagrebu bio je postaviti na noge funkcionalan prostor za sve koji se žele u njemu nalaziti, održavati sastanke i događanja. Svaki HUB ima svoj lokalni fokus a zagrebački je snažno orijentiran na poduzetnike/ce inovatore/ce. Zagrebački je HUB osnovalo šest osoba, od toga pet žena. Među volonterima ima podjednako mladih muškaraca i žena, zahvaljujući čijem su trudu uspjeli postaviti HUB na noge. Upravni odbor čini čitav tim, iako je zbog zakonskih ograničenja odabrana osoba koja bi vršila funkciju direktora. Kako kaže jedna od voditeljica prostora Miljenka Plazonić Bogdan, ta participativna priča jest provediva ali je zakonski ograničena.
“Samih korisnika ima različitih spolova, dobi i pozadina. Broj im varira a trenutno ih je četrdesetak. Velikim brojem to su još uvijek muškarci. Kroz nekoliko promotivnih aktivnosti za projekt WISE se ta statistika poboljšala, a u Inkubator programu prednost je dana ženama upravo zato što ih je manje u poduzetništvu”, kaže.
Projekt WISE koji osnažuje žene poduzetnice traje dvije godine a upravo se dovršava period istraživanja potreba društvenih inovatorica u tri europske zemlje: Španjolskoj, Grčkoj i Hrvatskoj. Za jesen se sprema online edukacijski program koji će uključiti dvadeset žena koje se nalaze na međi poduzetništva i društvenih inovacija. Kako kažu, zainteresiranih ima. S prvim rezultatima istraživanja prepoznati će se ključni problemi: od toga kako voditi poslovanje, do motivacije i mogućnosti praktičnog rada na idejama.Impact HUB funkcionira kao coworking prostor u kojem polaznici i polaznice uče jedni od drugih.
“Lakše je u okruženju gdje su ljudi podrška a ne konkurencija. Žene se k tome bave zanimanjima koje se ne percipiraju kao poduzetnička, od čuvanja djece do umjetnica koje izrađuju nakit. Njih nitko ne zove poduzetnicama što nije u redu, kao da se bave hobijima. Iz naših iskustava ne bih radila razliku, imamo specifičnu podskupinu muških i ženskih osoba koje jako afirmativno reagiraju. Pisano i nepisano pravilo HUB-a je suradnja“, objašnjava.
NGO sektor većinom ovisi o sredstvima financiranja i onima koji će dugoročno donirati novac za zajednički cilj. Kada se ta podrška iscrpi, kao posljedica krize ili interesa donora, projekti koji su društveno korisni propadaju jer su dugoročno neodrživi. Poduzetništvo je motor koji bi trebao osigurati stalan izvor prihoda: promišljajući pri tom kako omogućiti društvene promjene pazeći na konstantan financijski prihod do mjere da je inicijativa samoodrživa. Zagrebački Impact HUB u tome doprinosi kao dio međunarodne mreže: predstavljajući poduzetničke projekte koji doprinose društvenim promjenama, potičući i podržavajući pojedinke i pojedince koji imaju ideju dodjelom prostora i zajednicom koja razumije što rade.
Muškarci su danas više nego ikad uključeni u pitanja rodne ravnopravnosti: bilo učeći na ženskim i sličnim studijima, doprinoseći takvim medijima, sudjelujući na konferencijama i prosvjednim skupovima ili se uključujući u rad rodnoravnopravnih inicijativa; pokazujući pri tome da se problem treba rješavati zajedničkom participacijom spolova.
Nažalost se i dalje radi o manjini. Muškarcima, koji su svjesni rodne nejednakosti jedan je od zadataka javno promišljati i djelovati feministički, ravnopravno i maskulino na način koji je zdrav za okolinu. Zbog čega su još uvijek u manjini i što ih sprječava da se pokrenu, čitajte u jednom od nadolazeća dva teksta temata.
*O uključenosti muškaraca u aktivnosti rodnih udruga pročitajte u prvom tekstu temata.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
