Objavljeno

Žena, majka, zatvorenica

“Siročići pravde” i “kažnjenici bez krivnje” termini su kojima se obično opisuju djeca čiji su roditelji u zatvoru na izdržavanju kazne, a kojih je prema nekim podacima u prošloj godini u Republici Hrvatskoj bilo čak 15 000.

Radi se o ranjivoj i nedovoljno prepoznatoj skupini djece koja je diskriminirana zbog statusa roditelja, traumatizirana odvajanjem i suočena s rizicima za razvoj. “Moje dijete ništa nije krivo, a ja sam joj priuštila to da odrasta u zatvoru. Tek kad sam je rodila shvatila sam koje su moje pogreške,” priznaje jedna bivša zatvorenica.

Ako je u zatvoru otac, problemi djece su veliki, no ako u zatvoru završi majka, marginalizacija je još veća, a može doći i do raspada obitelji, ističe Ivana Zanze, izvršna direktorica udruge Roda. “Bilo gdje da jesu majka i dijete,” upozorava psihologica Ljiljana Vukota, “važno je omogućiti im uvjete za održavanje bliske povezanosti.”

Budući da je zatvorenicama privremeno oduzeta sloboda, one nisu u mogućnosti ostvarivati roditeljsku skrb na uobičajen način, stoga je nužno da sustav ostvari najbolji interes djeteta pomažući im u ostvarivanju njihove roditeljske uloge.

Kako bi adresirala taj problem, Roda od 2014. provodi projekt ma#me – Osnaživanje zatvorenica za roditeljsku ulogu i uključivanje na tržište rada u partnerstvu s Centrom Delfin iz Pakraca i Područnim uredom Požega Hrvatskog zavoda za zapošljavanje. Glavni ciljevi su povećati zapošljivost, socijalnu uključenost i kvalitetu života zatvorenica i njihovih obitelji te unaprijediti partnerstvo u zagovaranju i provođenju programa namijenjenih zatvorenicama, a posebno djeci.

U sklopu projekta objavljena je i publikacija Roditeljstvo iza rešetaka koja sadrži priče o iskustvu majčinstva deset bivših zatvorenica koje su odslužile kaznu zatvora u Kaznionici u Požegi u periodu 2009. – 2014. Sa zatvorenicama je razgovarala novinarka Marina Borovac, inače dobitnica nagrade Marija Jurić Zagorka za najbolju reportažu u tiskanim medijima 2007. godine za reportažu iz kaznionice u Požegi, objavljenu u Večernjem listu.

Važno je napomenuti da žene u Hrvatskoj kaznu zatvora mogu izdržavati samo u kaznionici u Požegi, što obiteljima koje žive u udaljenijim mjestima predstavlja financijski problem (tek mali broj zatvorenica ima pravo na izlazak vikendom u mjesto prebivališta). Ako si ne može priuštiti putovanje, obitelj može od Centra za socijalnu skrb zatražiti jednokratnu novčanu pomoć; međutim, do prije par godina, stav centara je bio da taj trošak nije opravdan te se pomoć u većini slučajeva nije odobravala. Zbog toga je učestalost posjeta i kontakata između zatvorenica i njihove djece ozbiljno narušena, a samim time i kvaliteta njihovog odnosa. Drugi problemi uključuju ograničeno vrijeme za telefonske razgovore s djecom, praksu podvrgavanja djece pretresu, nedostatak evidencije ukupnog broja malodobne djece zatvorenika/ca, te manjak osoblja.

Žene čine samo 5% hrvatske zatvorske populacije, no njih čak 60% – 80% su majke. Zatvorenice u Požegi prosječno su stare 45 godina, najviše ih je u izvanbračnim zajednicama, a zatim slijede neudane i razvedene. U zatvoru su prvenstveno zbog kaznenih djela protiv imovine, zlouporabe droga, zlouporabe položaja, pronevjere ili primanja mita, a kazne variraju u prosjeku od 1 do 5 godina.

Prava zatvorenica majki u RH definirana su Zakonom o izvršavanju kazne zatvora, u kojem stoji da zatvorenica trudnica te majka i dijete imaju pravo na tjedne posjete članova obitelji te da maloljetna djeca mogu posjećivati roditelja zatvorenika svaki tjedan i blagdanom. Uz to, zakon trudnici i majci s djetetom koje je rodila za vrijeme izdržavanja kazne osigurava cjelovitu zdravstvenu zaštitu u vezi trudnoće, porođaja i majčinstva, a unatrag nekoliko godina sve kaznene ustanove imaju posebne prostore namijenjene posjetima djece (iako njihova kvaliteta i opremljenost varira). Nakon navršene prve godine života, dijete koje boravi u kaznionici s majkom ima pravo provesti četiri sata dnevno u lokalnom vrtiću, a na zahtjev majke može ostati s njom do navršene treće godine, nakon čega brigu za dijete preuzima centar za socijalnu skrb.

“Istraživanje koje smo napravile u suradnji s Upravom za zatvorski sustav pokazuje da su u čak 20% slučajeva djeca majki zatvorenica završila u udomiteljskim obiteljima ili u domovima,” dodaje Zanze.

Iskustva bivših zatvorenica, predstavljena u knjižici Roditeljstvo iza rešetaka, zanimljiva su utoliko što pokazuju da je doživljaj zatvora vrlo individualna stvar, kao i percepcija vlastitih zločina te stav o tome je li djeci mjesto u zatvoru s majkom ili ne.

Jedna od sugovornica tako kaže da joj je bilo bitno “samo to da nas dvije nismo razdvojene pa makar u zatvoru bile doživotno”, dok je druga, shrvana rastankom s kćeri koja je navršila tri godine, zaključila “da djeca s majkama koje izdržavaju kaznu uopće ne trebaju biti … jer na kraju, uvijek ispaštaju djeca.” Treća pak smatra da bi se izdržavanje kazne za majke trebalo “riješiti na neki drugačiji način, bilo kroz probaciju, bilo kroz rad za opće dobro”.

Istraživanja pokazuju da su žene bolje prilagođene zatvorskim uvjetima od muškaraca, češće uključene u radni i obrazovni tretman te u organizirane aktivnosti u slobodno vrijeme. Većina zatvorenica u Požegi uključena je u rad koji je plaćen, a 30 posto zarađene plaće dobiva se nakon odsluženja kazne. Mnogi stručnjaci navode da je zaposlenje važan faktor u prevenciji ponovnog počinjenja kaznenog djela, a to uključuje i sudjelovanje u radnom procesu unutar zatvora. Međutim, zatvorenice i zatvorenici nemaju jednake šanse u radnom i obrazovnom tretmanu, jer se ženama nude uglavnom ženski kućni poslovi.

Međutim, “kada radiš vrijeme brže prolazi. Iako se ne zaradi bogzna što, na kraju ipak svaka kuna dobro dođe,” objašnjava jedna bivša zatvorenica koja je za vrijeme izdržavanja kazne radila u kuhinji i pekarnici, čistila i pohađala kreativnu radionicu. Druga pak nije željela raditi; naime, ponuđen joj je posao dadilje, no odbila ga je, objasnivši da bi joj bilo preteško brinuti se o tuđoj djeci, “a svoje sam morala ostaviti”.

Doživljaji uvjeta u kaznionici također se razlikuju: neke zatvorenice se žale da hrana nije prilagođena djeci, da je previše vike i strke, da je depresivno, da same moraju uzimati bris rodnice (ta praksa je u međuvremenu ukinuta) ili da su imale loše iskustvo poroda u požeškoj bolnici zato što su bile zatvorenice. Drugima pak vrijeme provedeno u zatvoru neće ostati u lošem sjećanju: jedna žena primjećuje da si malo koja mama danas može priuštiti da sa svojim djetetom toliko vremena provede na zraku, dodajući da su djeca imala sve što im je bilo potrebno, a njima je bilo “sve skuhano i oprano. Jedino smo same glačale.” Ističe se i priča profesorice hrvatskog jezika i književnosti, koja je, umjesto da plati 30-ak tisuća kuna za račune i troškove ovrhe, odlučila otići u zatvor. “Da sam izvadila prokaznu izjavu, ne bih nikamo išla. Druga je mogućnost bila da platim dug. A treća da odem u zatvor. Odlučila sam se za zatvor. Nikome nisam morala dati novac, a bila sam nekome na trošku. I opet bih to ponovila. Meni je u Požegi bilo odlično.”

Iako zatvor smatraju vrijednim životnim iskustvom, većina zatvorenica ipak se ne bi u njega rado vratila, već žele nastaviti sa životom, pronaći posao i pružiti svojoj djeci najviše što mogu. Maja Gabelica Šupljika, zamjenica pravobraniteljice za djecu, ističe da je “važno što majke doživljavaju jer će se njihova iskustva, stavovi, planovi i doživljaji odražavati na odnos s djetetom, a onda i na samo dijete i njegov pogled na svijet.”

Stoga je potrebno nastaviti poticati aktivnosti koje pridonose kvaliteti kontakta djeteta i roditelja zatvorenika ne samo s ciljem smanjenja negativnih učinaka po dijete, već i radi bolje resocijalizacije roditelja, što će u konačnici pružiti kvalitetnije obavljanje roditeljske uloge.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano