Zdravstveni odgoj u hrvatske je škole napokon službeno uveden 2013. godine. Kronologiju događanja koja su pratila postupak uvođenja mogle ste popratiti u prijašnjim tekstovima, a danas donosimo pogled na zdravstveni odgoj iz drugog kuta: što o svemu misle nastavnici/e i učenici/e te kako provedba programa zapravo izgleda?
2013. godine, kada je program i službeno uveden, nastavnicima/cama su dodijeljeni priručnici koji su im trebali olakšati provođenje programa. Priručnik za učitelje i stručne suradnike u osnovnoj školi donosi niz radionica kroz koje bi se učenicima/cama olakšalo savladavanje gradiva zdravstvenog odgoja te komunikacija i razgovor o propisanim temama. Za svaku je temu naveden cilj, ishodi učenja, vrijeme trajanja i opis aktivnosti kroz koje bi se tema trebala savladati (opisana aktivnost je tek prijedlog, nije obvezna). Nastavni sat bi se zatim trebao evaluirati kroz konačni rezultat koji varira ovisno o temi: to može biti tjedni jelovnik ako se taj dan razgovaralo o zdravoj prehrani ili pak popis pozitivnih primjera iz medija ako se govorilo o spolnoj/rodnoj ravnopravnosti.
Kada listate priručnik čini se gotovo nevjerojatnim da se radi o istom programu koji i danas izaziva „kontroverze“. Nastavni plan i program, primjerice, predviđa da se u 5. razredu osnovne škole jedan sat razrednika posveti temi Vlastito tijelo u promjenama, a sadržaj koji bi se pritom po nastavnom planu i programu trebao obraditi uključuje stavke: „prepoznati spolnost kao sastavni dio cjelokupnog čovjekova života; objasniti masturbaciju kao sastavni dio ljudske spolnosti (objasniti pogrešnost nekad raširenih vjerovanja o njezinoj štetnosti).
Analiza 4. modula koju je izradila udruga GROZD o obrađivanju masturbacije kaže: „nekritički se sugerira svjetonazorski stav o njenoj potpunoj prihvatljivosti kao ‘sastavnog dijela ljudske spolnosti’“. Priručnik za nastavnike, međutim, ne predviđa u gradivu za peti razred razgovor o masturbaciji. Dapače, ona se spominje tek u idejama za razgovor o ljudskoj spolnosti koji bi se trebao voditi u 7. razredu, pri čemu se u dvije rečenice ukratko kaže da, unatoč tome što se kroz povijest vjerovalo da je masturbacija štetna, ona to ipak nije.
Situacija je slična i kada se radi o homoseksualnosti koja je u priručniku spomenuta utoliko što je napomenuto kako je valja razlikovati od pedofilije i incesta, koji su kažnjiva djela. Zanimljivo je da u samom nastavnom programu piše kako bi se jedan sat trebao posvetiti temi Stigmatizacija i diskriminacija seksualnih manjina, no u priručniku za to nije predviđena niti jedna radionica ili uputa za nastavnike/ce kako da razgovaraju o tome s učenicima/cama i kako da reagiraju na njihove upite i/ili potencijalne reakcije.
Provedba samog programa ne izgleda puno uzbudljivije od samog priručnika, osim što se ni upute navedene u priručniku ne slijede doslovno. Naša sugovornica, profesorica biologije u jednoj zadarskoj osnovnoj školi, kaže nam kako program u škole nije donio skoro ništa novo:
„Teme kao što su zdrava prehrana, odgovorno spolno ponašanje i spolno prenosive bolesti su i prije bile dijelom gradiva biologije za osnovne škole. Razlika je u tome što sada kada obrađujemo neku temu koja je ujedno predviđena i programom zdravstvenog odgoja, u dnevniku tu temu označimo kao temu zdravstvenog odgoja. Radi se o tri, četiri teme godišnje za koje nam ni ne treba dodatan materijal jer je sve već u udžbenicima biologije i sličnih predmeta.“
Školska psihologinja, koja provodi neke aktivnosti s učenicima/cama, također primjećuje kako program nije unio velike novosti. Smatra kako se oko zdravstvenog odgoja pokrenula neopravdana polemika oko modula o spolnosti, veći dio kojeg se obrađivao i prije u sklopu raznih aktivnost i programa:
„Primjerice, pitanje pornografije se dotiče kada se govori o elektroničkom nasilju, što je tema o kojoj razgovaramo s učenicima. Najveći izvor pornografije je internet, pa u sklopu razgovora o elektroničkom nasilju pišemo i o važnosti toga da roditelji paze na stranice koje njihovo dijete posjećuje, ali i na važnost toga da dijete pazi s kim dijeli svoje podatke.“
Teme koje bi se trebale obrađivati na satu razrednika su malo „delikatnije“ (po programu, no ne i po priručniku) pa naše sugovornice smatraju da će njihova obrada uvelike ovisiti i o stavovima pojedinih nastavnika/ca . No, do takvih situacija ne mora ni doći, budući da nastavnici/ice ne moraju obraditi sve teme.
Puno je veća vjerojatnost da će učenici/e o temi kao što je masturbacija čuti na satovima vjeronauka, jer se ona spominje kao grijeh kada se uči o 10 božjih zapovijedi. Budući da vjeronauk u mnogim školama (pa tako i u školi u kojoj sam bila) i dalje nije smješten u rasporedu kao prvi ili zadnji sat, mnogo roditelja se odlučuje upisati djecu kako ne bi morala sama izvan učionice provoditi vrijeme do idućeg sata, ali i kako bi izbjegli stigmatizaciju djeteta. Masturbacija i homoseksualnost se tako ipak na kraju obrađuju, samo ne u sklopu programa zdravstvenog odgoja. Ne čudi stoga da često dolazi i do svjetonazorskih sukoba koji nisu nužno vezani uz „novi“ program zdravstvenog odgoja.
„Ponekad se dogodi i da mi djeca na satu biologije kažu da ne žele učiti evoluciju jer su na drugim predmetima učili da je zemlja nastala drugim putem. Na to se ne obazirem jer to je gradivo koje moraju savladati. Međutim, nove generacije sve ranije i ranije započinju s istraživanjem spolnosti, čemu svjedočimo i na školskim putovanjima. Zato sam dosta vremena posvetila razgovoru o kontracepciji i pokazala im kako izgledaju prezervativi. Međutim, nikad ne znate kako će tko reagirati na tako nešto.“
Kritika udruge GROZD kaže kako se iza ovakvih razgovora o kontracepciji krije promoviranje „interesa farmaceutske industrije“, a na vjeronauku se ponavlja kako se radi o sredstvima koja su neučinkovita i „grešna“. Međutim, nigdje ne nude rješenje za činjenicu da djeca i mladi i dalje rano ulaze u spolne odnose, a pritom se suočavaju s raznim opasnostima. O programu sam razgovarala i s nekoliko učenica osmog razreda:
„Ni po čemu se ne zna da obrađujemo gradivo zdravstvenog odgoja kada ga obrađujemo, nitko nam to ne najavi kao nešto specijalno. Dosta razgovaramo o prehrani na satovima biologije, a na satovima tjelesnog odgoja smo trebali imati prezentacije o zdravom životu, međutim nikada se nisu održale.“
Smatraju da bi trebalo biti više sadržaja o prevenciji spolnih bolesti i neželjenih trudnoća, a neke teme kao što su spolna/rodna ravnopravnost (koje su predviđene programom zdravstvenog odgoja) nisu ni spomenute, iako se obrađuju na građanskom odgoju koji se eksperimentalno predaje kao zaseban predmet:
„Htjele bi pričati o nekim stvarima kao što je to da se drugačije gleda na dečke i cure kada rade iste stvari. Mada su veće šanse da ćemo o tome pričati na satovima građanskog odgoja. U našoj se školi provodi eksperimentalno i samo mali broj nas ga sluša izborno. Radili smo jednu lekciju o stereotipima spram muškaraca i žena. Sve smo cure koje smo na građanskom odgoju pa smo pričale otvoreno o tome. Sviđa nam se na građanskom jer radimo zanimljive stvari o kojima bih inače htjela pričati, a nemam s kim.“
Ono što se iz razgovora s djelatnicama i učenicama škole može zaključiti o zdravstvenom odgoju jest da program definitivno jest problematičan, ali ne zbog ideja koje prenosi već više zbog svega onog što ne prenosi, odnosno načina na koji je nadležno ministarstvo zamislilo provedbu. Nastavnici/e nisu obučeni za provođenje nikako drugačije osim priručnicima koji sadrže jako malo informacija. Uz to, problem je i u tome što provođenje dijelova programa (razgovori na satovima razrednika) padaju na djelatnike/ce koje se često ne osjećaju dovoljno kompetentnima da ih obrađuju.
Očigledno je i preklapanje sadržaja zdravstvenog odgoja sa sadržajem građanskog odgoja, koji bi eventualno mogao biti uveden tek nakon eksperimentalne faze. Prednost građanskog odgoja je u tome što bi se vjerojatno održavao kao zaseban predmet te bi ga predavali za to zaduženi djelatnici/e, a ne svaki djelatnik/ica koji je ujedno i razrednik/ica. Međutim, potreba za obuhvatnijim zdravstvenim odgojem i dalje postoji, pogotovo kada govorimo o pitanju spolnosti i odgovornog spolnog ponašanja, što su potvrdile i učenice s kojima sam razgovarala. Ublažavanje programa kako bi se udovoljilo njegovim protivnicima/cama i činjenica da se neke teme ostavljaju na izbor razrednika/ca rezultiraju time da se program zdravstvenog odgoja može promatrati kao postignuće samo na papiru.
Prva dva teksta temata pročitajte ovdje i ovdje.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
